Neispunjena ugovorna obaveza

Sudija je nezainteresovano držao predmet.
„Šta ovde imamo? Tužitelj, gospodin Visić, tereti tuženog gospodina Trpkovića, za neispunjenje ugovorne obaveze. Ne piše o čemu je reč. Verovatno ćemo saznati, želeli to ili ne. Da čujem o čemu se radi.“
Ustaje tužitelj, Visić, nizak, debeo, u havajskoj košulji, sklanja retku kosu prebačenu sa jedne strane glave na drugu i započinje uvodno izlaganje:
„Vidite, poštovani Sudija. Ja sam prošle godine sa ovim ovde Trpkovićem, mojim komšijom i bivšim drugarom, potpisao ugovor.“
„Vi ste Trpković?“, upitao je sudija.
Visok, tamnokos muškarac u šuškavoj adidas trenerci, raskopčanoj tako da se vide maljave grudi i debeo zlatni lanac je ležerno klimnuo glavom.
„Kakav ugovor?“, upitao je sudija, češkajući perutavu glavu.
„Uh, ovaj, vidite poštovani Sudija“, nervozno je rekao Visić „Mi smo se dogovorili da mi on pomogne oko jednog posla i da mu ja platim. Ali on nije ispunio svoju ugovornu obavezu, a uzeo mi je pare.“
„Ja sam dao sve od sebe. Nekoliko meseci sam pokušavao, ali opet nije uspelo. Nisam ja kriv, pare ne vraćam“, dobacio je Trpković, premećući čačkalicu po zubima.
„Molim vas, ne ubacujte se, kada vas niko ništa ne pita“, mrzovoljno je odvratio sudija.
„Meni i dalje nije jasno u čemu je ovde problem, kakva usluga je u pitanju, morate malo da mi pojasnite.“
„Vidite gospodine Sudija, ja sam porodičan čovek, mnogo volim moju ženu. Ali stalno radim, imam veliko građevinsko preduzeće, pa me taj stres uništava i onda dođem nervozan kući“, nastavio je Visić, obilno se znojeći. „I tako sam dogovorio sa ovde prisutnim Trpkovićem, da mi pomogne, u ime prijateljstva i dobrosusedskih odnosa. A da bih bio siguran da će se dovoljno potruditi, dogovorili smo se da mu platim 10 000 evra, pola odmah, a pola kada ispuni svoju obavezu.“
„A ja sam, što se mene tiče, pokušavao skoro svaki dan poslednjih šest meseci. Pošteno sam se trudio i ne samo da neću da mu vratim pare, već hoću i da mi isplati ostatak.“
„Recite već jednom o čemu se ovde radi“, već na ivici živaca progunđao je sudija.
Visić, potpuno zajapuren, zamuckujući je nastavio.
„Kao što sam već rekao, ja veoma volim moju ženu, ali na žalost nemamo dece. A sa druge strane, moj bivši prijatelj Trpokivić, ima dva sina. Pa sam mu predložio da mi pomogne.“
Sudija je začuđeno gledao.
„Nisam baš siguran da mi je jasno kako je on mogao da vam pomogne?“
„Uh, malo je nezgodno. Dogovorio sam se sa Trpkovićem da mi pomogne da dobijem sina. On mi je garantovao da to može, i da zna kako, pošto i sam ima dva sina.“
„Jasno je da sam rado prihvatio da se nađem svom prijatelju Visiću. Jer što se kaže, ko će kome ako neće svoj svome.“
„Šta ste dogovorili?“, zapanjeno je upitao sudija.
Eto opet Visića, sve vreme pocupkuje.
„Prvo sam ženi izneo predlog. Ona je vrlo brzo prihvatila celu ideju. Složila se i Trpkovićeva žena.“
Sad je ustao i Trpković, češkajući se po maljavim grudima.
„Moja Mara je prvo bila besna, lomila je po kući, vrištala, vređala me. Ali je ubrzo prihvatila dogovor, pogotovo kada sam joj rekao da mi je Visić ponudio 10 000 evra.“
„Stanite malo. Je li vi to hoćete da kažete da ste se dogovorili sa Trpkovićem, da on spava sa vašom ženom, da bi tako dobili dete. I da ćete mu za to platiti 10 000 evra?“, zapanjeno je upitao sudija.
Muk u sudnici.
„Da, da, to vam pričam sve vreme, bolje da platim njemu, nego da budem bez deteta“, zbunjeno je odvratio Visić.
Sudija odmahuje glavom u neverici.
„Dobro, kako je to izgledalo?“
„Trpković bi dolazio kod nas tri, četiri puta nedeljno, u različita doba dana i tako šest meseci. Moja žena je zatrudnela, ali analize nedvosmisleno ukazuju da je u pitanju ćerka, a ne sin. Zato smatram da treba da mi se vrati novac. Dogovor je bio sin, a ne ćerka.“
„Gospodine, Visiću, na stranu sve ostalo, ali dete je dete, kakve veze ima da li je muško ili žensko?“
„Uz dužno poštovanje gospodine Sudija, sin je dete koje ostaje u mojoj kući, a ćerka je dete za drugu kuću. Pa neće valjda žensko da vodi građevinsko preduzeće. Valjda sin teba da nasledi i moje prezime i imetak i sve ostalo. Obećao mi je sina i to nije ispunio, hoću da mi vrati sve pare sa kamatom.“
Sudija se duboko zamislio.
„Neobičan je ovo slučaj, moram malo da razmislim. Zakazujem sledeće ročište za dve nedelje. U međuvremenu, i tuženi i tužitelj, kao i vaše žene morate da uradite kompletan psiho-fizički lekarski pregled.“
Uz mrke poglede i Visić i Trpković, su napustili sudnicu.
Dve nedelje kasnije, svi su se ponovo našli u istoj sudnici. Tu su bili i Trpković i Visić i njihove supruge. Sa strane su stajali i pripadnici sudskog obezbeđenja. Svi ćute dok sudija uz pomoć sudskog veštaka iščitava lekarske izveštaje, uz povremeno mrštenje i češanje glave. Sudija se nakašljao i započeo izlaganje.
„Moram da priznam da u životu nisam imao neobičniji slučaj, hvala vam na tome.“
„Nema na čemu“, tiho je neko promrmljao, ne znajući da li je ovo bila pohvala ili prekor.
„Izgleda da niko od vas nema neki izražen psihički problem, što me donekle čudi. Zakona se moramo držati, ma koliko se slučaj čini neobičan ili u najmanju ruku, nemoralan. Gospodinu Visiću, što se tiče 5000 evra koje ste platili na ime avansa za pružanje, hm, usluge, presuđujem da će taj novac zadržati tuženi. Iz svedočenja se jasno vidi da je on pristupio ispunjenju ugovora u skladu sa pažnjom dobrog domaćina. Jednostavno rečeno, on je dao sve od sebe da ispuni ugovornu obavezu.“
Visić i njegova strana glasno negoduju, dok se Trpkovićeva frakcija smeje.
„Molim za tišinu. Što se tiče ostalih 5000 evra koje potražuje gospodin Trpković, na njih nema pravo pošto nije došlo do ispunjavanja ugovorne obaveze. Takođe gospodin Trpković nema nikakvu novčanu ili moralnu obavezu prema ćerki gospodina Visića koja će se roditi kroz pet meseci. A pošto sam imao uvid u lekarske izveštaje, sada ću to i obrazložtiti. Gospodin Trpković, apsolutno ne može biti odgovoran za dete koji nosi supruga gospodina Visića. Zašto? Zato što je, po medicinskom nalazu, gospodin Trpković apsolutno neplodan, odnosno ne može da ima decu.“
Visić je skočio sa stolice i gledao čas u sudiju, čas u svoju suprugu.
„Ako on ne može, kako to da je moja žena trudna?“
Uto se ubacio i Trpković i zbunjeno treptao.
„Ali kako onda ja imam dva sina?“
„Bojim se da ćete ta pitanja morati da postavite vašim suprugama.“
U sudnici je nastala ludnica. I Trpkovići i Visići su vikali svako na svakog, pale su teške reči, svi su bili izgledi da će početi i fizičko razračunjavanje, ali je sudsko obezbeđenje bilo na visini svog zadatka. Posle dvadesetak minuta, uspeli su nekako sve strane da izguraju iz sudnice.
Sudija je ustao i obratio se zapisničarki:
„Molim te, Ljiljo, odloži sva moja današnja ročišta. Idem nešto da proverim kod lekara.“

20 thoughts on “Neispunjena ugovorna obaveza

    1. Nećeš verovati, ali nisam. 🙂 Sličan slučaj se dogodio negde preko. Naravno, naši ljudi su bili akteri. Ne mogu sa d da nađem članak… Ukratko, dogovorili se mentalaći, a čini mi s ed aov anije zatrudnela, pa je pala tužba… 😀 Ja sam ga malo preradio

    1. Neka sudije, neka s ekuva u tom ludilu. Inače, pre mnogo godina, poznavao sam čoveka koji je optužen da je napravio vanbračno dete.
      Nakon utvrđivanja očinstva zaključeno je da je sterilan, pored toga što je imao dve ćerke(tada moje drugarice).
      Onda je rekao, kada već imam njih dve, priznaću i ovo treće. 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *