Čekanje u Domu zdravlja

Svim silama se trudim da ne padnem šaka našem zdravstvu, ali danas mi nije bilo druge i morao sam da uđem u Dom zdravlja. Probao sam da sve završim telefonom, ali se na centrali niko nije javljao ceo dan. Pustio sam joj i mejl i poruku preko Fejsbuka, međutim shvatio sam da na poslu nema pristup društvenim grupama. Tako je to sa kontrolom zaposlenih. Pokušao sam i sa mobilnim, ali nije bio dostupan. Doktorka je verovatno zaboravila da ga napuni, što nije ni čudo kada je na godinu i tri meseca od penzije. Naravno, ako opet ne dođe do neke promene u zakonu, pa da ne propišu da mora da se radi dok se ne umre na radnom mestu. Više nisam mogao da odlažem, pa sam se hrabro uputio ka ustanovi za osnovnu zdravstvenu zaštitu.
Prišao sam šalteru i iznenadio sam se kada sam shvatio da tamo više ne sedi gospođa Dana, možda je i dočekala penziju. Iza stakla je sedela mlada, preplanula plavuša, našminkana taman toliko da nisam bio sasvim siguran koja joj je prirodna boja kože.
„Dobar dan, ja samo kod doktorke da…“
„Ostavite knjižicu na pultu i sačekajte dok vas ne prozovem.“, odgovorila je bez podizanja pogleda.
„Ali, ja samo treba da…“
„Gospodine, sedite dok vas ne prozovu“, odvratila je dok je pokušavala nešto da ukuca u kompjuter, a da pri tom ne zaglavi ili polomi svoje dugačke nokte.
„Ne razumete, samo da vam kažem, ja sam…“
„Gospodine“, rekla je oštrim upozoravajućim glasom ledene kraljice, „šta vi jeste ili niste, to me ne zanima, ostavite knjižicu, kao sav normalan svet i čekajte da vas prozovem. A ako ne želite, izađite i dođite neki drugi dan.“
Shvatio sam da je svaki otpor suvišan, te sam ostavio zdravstvenu knjižicu na pultu i skrušeno se dovukao do prazne stolice, praćen negodujućim pogledima dvadesetak penzionera.
Srećom sam poneo knjigu, pa ću malo ubiti vreme. Nisam još ni našao gde sam prethodni put prekinuo čitanje, kada sam začuo tih i iritantan glasić.
„Niste trebali da joj se obraćate na takav način, sad će vašu knjižicu da gurne na dno i ko zna kada ćete stići na red.“
Glas je pripadao sitnoj bakici sa frizurom, a la Jovanka Broz, i a izgledom koji je govorio da je najverovatnije Titova vršnjakinja. Bio sam svestan, da ni u kom slučaju, ne smem da se upustim u razgovor sa njom. Dok sam buljio u knjigu, pravio sam se da ništa ne čujem, nadajući se da bakuta pati od blagog Alchajmera i da će možda zaboraviti na mene.
Nije me zaboravila, ponovo se javila dok je heklala nekakav milje.
„Znate, sa njom morate biti jako ljubazni, malo je preke naravi, nije kao Dana, ali nje nam više nema.“
Znao sam da upadam u klasičnu zamku, ali jednostavno nisam mogao da odolim. Kažu da je radoznalost ubila majmuna, mene će moja kad-tad dokrajčiti.
„Kako to mislite, nema više Dane? Da nije, ne daj Bože, umrla?“
„Ma ne, kako vam tako nešto pada na pamet. Pu, pu, pomeri se s mesta…“, zacoktala je sa neodobravanjem „Ona je mlada žena, tek treba da napuni pedeset i devet godina. Nego nešto je bolešljiva. Viđam ju često na raznim odelenjima, više je kod lekara nego na svom radnom mestu.“
„Nadam se da nije ništa ozbiljno?“ primetio sam zabrinuto, već potpuno uvučen u razgovor sa bakutom.
„E, sine, kada dođeš u naše godine svaka bolest je ozbiljna“,  odgovorila je sa blagim prekorom u glasu, “Stalno se žalila na bolove u stomaku i pomislila je da možda ima čir na želucu. Ja sam joj sve vreme govorila da ode na snimanje, jer su mi svi njeni simptomi pre ukazivali na kamen u žuči“
„Vi ste pretpostavljam, lekar u penziji?“
Nadula se kao paunica, očevidno polaskana. „Nikako, penziju sam dočekala kao službenik u opštini. Kakvo nam je danas zdravstvo, morate sami da proučavate medicinu, to je već postala stvar opšte kulture. Meni su i sami lekari više puta rekli, da sama sebi postavljam dijagnozu i način lečenja, bolje nego što bi to oni uradili. Ali ja ipak volim da sačekam da se prvo konsultujem sa njima.“
„To je vrlo uviđavno od vas, verujem da ne želite da im povredite osećanja.“
„Naravno, ipak su oni mladi i plahoviti i na žalost, veoma sujetni. Ova Petrovićka je retko razumna lekarka“, odgovorila je ne primećujući podsmeh u mom glasu.
„Šta ćete ima raznih lekara, ipak su i oni samo ljudi. Kažite mi,  šta je na kraju bilo sa gospođom Danom?“
„Bila sam u pravu, ipak je imala kamenje u žuči. I zamislite samo, njen lekar je želeo da ju odmah pošalje na operaciju“, frknula je odmahujući glavom.
Bio sam zbunjen njenom oštrom reakcijom.
„Koliko znam, kamenje u žući može biti veoma opasno, ako se ne operiše na vreme.“
„Naravno da je opasno, ali ovi danas znaju samo da seku. Niko da ponudi prirodan način izlečenja, uz pomoć maslinovog ulja i grejpfruta.“
„Da, to je odličan način, lično sam isprobao. Umesto da idem pod nož i da posle mirujem mesecima, sve sam potpuno bezbolno rešio za samo jedan dan.“, dobacio je deda, koji je sedeo na susednoj stolici i čitao umrlice u Politici.
„Zato ja i ne pijem nikakve lekove, već koristim samo ono što nam dolazi iz prirode“, nastavila je moja sagovornica.
„Interesantno razmišljanje, pa zašto ste onda ovde, kada ne verujete modernoj medicini? Mislio sam da ste došli po neke lekove, ipak smo ispred ordinacije lekara opšte prakse.“
„Došla sam malo da porazgovaram sa nekim. Malo mi je dosadno, od kada mi je muž umro pre trinaest godina, a deca i unuci su mi u inostranstvu“, nehajno je odmahnula rukom, dok se i dalje bavila heklanjem.
„A ovde mogu i da se na miru pročitaju novine“, dobacio je deda sa Politikom, „A može da se čuje i za nove metode lečenja i nove lekove, i gde su popusti i slično. A i malo vidimo šta se kome dešava, jer se ipak mi svi koji dolazimo ovde, odlično znamo.“
Zadivljen ovakvim odgovorom, baš sam hteo da nastavim razgovor, kada sam čuo da moje ime prozivaju iz lekarske ordinacije.
„Ne znam šta je ovo, da mene zovu pre vas“, zbunjeno sam se obratio mojim sabesednicima.
„Nema problema“, rekla je bez trunke zluradosti gospođa sa frizurom a la Jovanka, „mi i tako imamo vremena, nas će doktorka primiti kada završi sa vama mladima. Tužno je što se tako mlad svet razboljeva. Nova sestra ipak nije stavila vašu knjižicu sa strane.“
„Da, možda nije baš takva oštrokonđa, kao što bi čovek pomislio.“
Malo sam bio ošamućen dok sam ulazio u ordinaciju. Tamo je za stolom sedela doktorka Petrović i čim me je videla, oči su joj zasjale.
„Otkud ti ovde, je li sve u redu?“
„Zdravo, mogla bi nekada da napuniš mobilni, a bilo bi dobro i  kada bi hteli da se jave ovi tvoji na centrali.“
„Izvini, ako si morao da čekaš, ali vidiš da sam u haosu. Vidiš koliko je ljudi ispred.“
„Vreme mi je proletelo, pošto su me neki od njih uhvatili u mašinu. Moraću da svratim neki dan, čisto da malo popričam sa njima, kada ostanem bez tema za pisanje. Imali su dovoljno vremena da me malo upute u narodnu medicinu, a i u njihovu ličnu filozofiju.“
Nasmejala se.
„Da, znaju sve simptome, sve vrste lečenja, ima da žive kao kornjače sa Galapagosa. Mogli bi da propituju ne samo studente medicine, već i moje kolege. Skoro svakog dana od njih saznam nešto novo. Pored njih mi ne trebaju nikakvi seminari. A ako ti treba životne mudrosti, samo dođi, ovde je uvek neko od njih na dežurstvu..“
„Bio bi pravi pogodak kada bi ih iskoristilo ministarstvo zdravlja, da vam drže besplatne seminare. Oni bi imali kome da pričaju, a vi biste možda nešto i naučili i svi zadovoljni. Nego, neću da te zadržavam, hteo sam samo da ti kažem da će sutra uveče svratiti do nas Dunjini roditelji. Pa ako si raspoložena, dođi na večeru.“
„Važi sine, vidimo se“

9 thoughts on “Čekanje u Domu zdravlja

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *