Koža

Na vrelinu se navikao još kao dečak u očevoj kovačnici. Iako je vatra sastavni deo njegovog posla, uglavnom mu je trebala samo povremeno. Da bi obradio kožu uglavnom je koristio specijalne alatke, a vatru ređe. U poslednje vreme vatra je bila njegov najbliži saradnik.
Nekad je bio umetnik, ljudi iz cele zemlje bi dolazili da kupe njegove opasače, čizme, sedla i mnoge druge proizvode napravljene od kože. Čak je i Divlji Bil Hikok nosio Džejmsove opasače. Radionica je odzvanjala od veselih glasova trojice šegrta, koji su žedno upijali znanje, koje im je Džejms iskreno prenosio. Bio je suviše ponosan na njih da bi bio sujetan.
Međutim, poslednje dve godine, rat je sve promenio. Posla je bilo manje, a i to što je radio  bilo je za vojsku, koja se baš i ne može pohvaliti da izmiruje svoje obaveze. Jedan šegrt je poginuo, drugi je negde sa vojskom, treći je pobegao na Sever.
Džejms je razmišljao da se možda skloni u mirnije krajeve, ali sa malom decom i bolesnom ženom ne bi daleko stigao.
Reputacija najboljeg kožara u celoj državi donela mu je posao, koje u mirna vremena ne bi ni pomislio da primi.
Međutim, strah od gladi njegove dece, bio je jači od urođenog ponosa
Žigosanje stoke.
Bogati veleposednici su želili da stoka nosi žig, koji će biti malo, živo umetničko delo. I nisu žalili dobro da plate.
Nikad nije volato žigosanja, pogotovo kada je koža ovako tanka i tamna.
Džejms je čak morao da napravi  posebne instrumente da bi sve uradio kako treba.
Pre svega morao je da žig zagreje na pravu temperaturu crvenog usijanja. Zatim bi ga prislonio na kožu, držao ga ni predugo ni prekratko, sve vreme osluškujući cvrčanje. Ako bi ispoštovao svoja pravila,  na kraju bi dobio savršeni otisak, a samim tim i izdašnu platu..
Najvažnije od svega je bilo držati čvrsto stoku, inače bi slika ostala razmrljana i nejasna. Džejms je osmilio čak i specijalne drvene udlage, koje bi stoku držale mirnom.
Nekad mu se činilo da stoka zapravo govori,  ali mu je bilo jasno da je to samo skup nepovezanih i nerazumljivih glasova. Iako su se krici povremeno doimali skoro kao ljudski.
Jedino što je stoku povezivalo sa ljudima, bile su oči, koji su odražavale patnju i bol. Nakon nekog vremena, prestao je da ih gleda u oči, tako je bilo lakše.
Srećom, žigosanja nije imao češće od jednom nedeljno i nekako je uspevao da održi duševnu i mentalnu ravnotežu.
Povremeno se nadao da Sever pobediti i da više neće uvoziti beskorisnu dvonožnu stoku iz Afrike i da će napokon moći da se vrati svom starom poslu. Ali, za sada su to samo pusti snovi, pomislio je Džejms i gurnuo metalni žig u vatru da obeleži sledećeg roba.
Takmičenje na Krstarici – Vrelina
 

19 thoughts on “Koža

  1. Повратни пинг: Ponos - N. P. Shonery

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *