Ponos

Masamune je ovaj trenutak čekao skoro dve decenije. Još od jedne hladne zime, kada je kao petogodišnje siroče na ivici smrti, zakucao na vrata usamljene kolibe.
Vrata je otvorio starac, sensei Kunimitcu, koji ga je dugo ispitivao svojim pogledom koji vidi kroz meso i kosti. Dobio je mesto uz ognjište i činiju pirinča sa nekoliko komadića suve ribe. Masamune se hlapljivo bacio na hranu. Udarac po glavi je usledio istog trena.
„Kontrola“, rekao je sensei.
To je bila prva od mnogih lekcija, koje je trebalo savladati. Nije bilo lako, više puta je pomišljao i da odustane, ali Masamune je znao ga za Kunimitcua neraskidivo vezuju čast i obaveza, giri.
Napokon je došao trenutak kada će moći da se pokaže dostojnim.
Svestan da je svaki deo procesa izuzetno važan, celo jutro je posvetio meditaciji.
Prvo je pažljivo potražio odgovarajuće komade rude, tamagane. Zatim je pripremio dovoljno drveta da bi od njega napravio ćumur. Znao je da je najbolje koristiti bor i to iseckan na male komadiće. Potpalio je vatru i strpljivo čekao. Morao je da pazi da temperatura žara ne bude ni previsoka ni preniska.
Dok je komadiće rude čekićem lomio na odgovarajuću veličinu, setio se trenutka kada je prvi put osetio miris sitno ceckanih borovih cepki. Dve godine je samo posmatrao šta majstor radi. Jedini alat, koji je smeo da dotakne, bila je metla kojim je čistio radionicu. Osmeh mu je obasjao ozbiljno lice.
Gomilicu tamagane, veličine manje dinje, je umotao u slojeve gline i slame. Sve je stavio na užareno ugljevlje i dok je vrelina otapala i otklanjala nečistoću rude, tako se i njegov um čistio od suvišnih misli.
Kada je užareni komad dostigao odgovarajuću temperaturu, preciznim i snažnim udarcima čekićem, Masmune je oblikovao u kvadar. Brzo ga je ohladio u kanti sa vodom. Ceo proces zagrevanja i topljenja rude je ponovio nekoliko puta. Znoj mu se slivao niz umorno lice, ali su tamne oči gorele od strasti i sirove energije.
Kada je napokon bio zadovoljan, užareni kvadar je presavio na pola i zatim ga ponovo čekićem oblikovao u jedan komad. Svakim savijanjem stvarao se novi sloj. Morao je ceo postupak da ponovi dvadesetak puta. Znao je da će zato katana prolaziti kroz meso i kost kao vruć nož kroz puter.
Već se bližilo veče kada je Masamune započeo iskivanje mača. Varnice su kao svici letele po radionici. Iako je bio umoran od celodnevnog posla, nije ni pomišljao da se malo odmori. Kao i svi japanski kovači, tokom skoro celog postupka iskivanja mača, sedeo je u tradicionalnom sedu, seizi.
Katana je već dobijala svoj prepoznatljiv oblik. Odložio je ćekić, otpio malo vode i nastavio da obrađuje metal turpijama. Nakon nekoliko sati, mukotrpnog rada, došao je trenutak da celo sečivo premaže pastom koja se uglavnom sastoji od gline, kamena i uglja u prahu.
Premazano sečivo je stavio u prethodno pripremljeni žar. Pažljivo je zagrevao katanu i u odgovarajućem trenutku je brzo ubacio posudu sa vodom. Sa zadovoljstvom je posmatrao šaru, hamon, koja se ocrtala na sečivu.
Iscrpljen, Masmune se sklupčao pored ognjišta i zaspao dubokim snom.
Naredne tri nedelje jedva da je izlazio iz kolibice dok je sečivo polirao kamenjem različite hrapavosti. Pored toga, treba napravti i korice, kao i dršku.
Kada je napokon završio. Otišao je do reke, okupao se, skinuo nečistoću travama, obukao čist kimono, uvezao kosu u perčin. U rukama je držao dugačak predmet umotan u crno platno.
Sensei Šintigu Kunimitcu je pio čaj ispod trešnjinog drveta.
Masamune mu je prišao, naklonio se i bez reči pružio smotuljak.
Sensei je polako odmotao tkaninu.
Blesnule su crne drvene korice, saya u kojima je ležao mač. Napravljene od laganog drveta, premazane sa nekoliko slojeva crnog laka, presijavale su se na suncu.
Sensei je uhvatio drvenu dršku obmotanu kožnim trakama i polako izvukao mač.
Masamune je prvi put pri punoj sunčevoj svetlosti video mač koji je napravio. Činilo se da bi oštrica mogla da preseče sunčev zrak.
Dok je sensei Kunimitcu pažljivo pregledao mač, Masamuneovo srce se ispunilo ponosom. Bio je siguran da ovakav mač još nije napravljen i da će mu sensei i sam odati takvo priznajne. Možda ne rečima, ali klimanjem glavom i sjajem u očima.
Sensei Kunamotcu je dugo posmatrao katanu, bez ikakve promene na licu. Iznenada je zamahnuo iz sve snage i pljoštimice udario obližnju stenu. Sečivo je puklo na pola. Masamune je zaprepašćeno gledao u starog majstora.
„Mač je duša samuraja. Dužnost majstora je da iskuje mač koji će biti jedno sa ratnikom, a ne kovačem. A ti si u ovaj mač umesto praznine, ulio samo svoje samoljublje.“
Masamune je ćutke pognuo glavu.
Nakon smrti Kunimitcua, Masamuneovi mačevi su bili znani kao najbolji. Nikada nije prekovao svoj prvi mač i čuvao ga je kao podsetnik na najvažniju lekciju.
********************************************
konkurs na Krstarici na temu Sečivo:
http://forum.krstarica.com/showthread.php/759379-Glasanje-na-temu-SE%C4%8CIVO

14 thoughts on “Ponos

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *