Samo da ga vidim još jedared

Obično izbegavam sahrane. Depresivne su, a i često me podsećaju na vlastitu smrtnost, pogotovo kada su počeli da umiru i moji vršnjaci. Ovu nisam mogao da zaobiđem, umro je jedan od mojih bliskih rođaka, deda Mile.
Čiča je bio veliki veseljak. Pričalo se po selu da je bio i veliki švaler. Kad god bi neko pokrenuo tu temu, samo bi se nasmejao i odmahnuo rukom.
Izgleda da je pred kraj života odlučio sve da prizna ženi, baba Miri, bar tako kažu poverljivi seoski izvori.
Rekao je babi da se popne u koš iza kuće i da će na gredi iza krunjača videti koliko puta ju je prevario, pošto je udarao recku za svaku prevaru.
Kada se baba popela, imala je šta i da vidi, cela greda išarana reckama.
„Neka mu onda one pale sveće kada umre, ja neću.“, besno je izjavila baba Mira.
Deda Mile je umro nedugo zatim.
Dan predviđen za sahranu nije mogao biti lepši, nebo vedro bez oblačka, vetar lagano čarlija.
Sve se odvijalo po davno utvrđenim običajima.
Otvoren kovčeg postavljen na traktorsku prikolicu.
Uplakana udovica sedi pored kovčega i nariče. Uz nju su još dežurne narikače.
Spominjale su nekakvo batinjanje, ali mi nije bilo baš najjasnije. Ma, te narikače i tako svašta arlauču tokom sahrana.
Manje i više ožalošćena porodica, rođaci i prijatelji prate traktor u mirnoj koloni. Činilo se da je iz svake kuće u selu, a i nekih okolnih, došlo bar po jedno žensko čeljade. Hm, možda ima istine u seoskim pričama.
Naravno, tu je i nezabilazni sveštenik. Naš redovni sveštenik, pop Dule, je otišao na more. I on ima pravo na odmor, nije ni njegov posao lak. Veliko je ovo selo, taman dok obiđe kuće za Uskrs, stiže Đurđevdan, pa Gospojina, pa i-ha, onoliko svetaca…
Kažu da je na moru kupio apartmane koje iznajmljuje. Pa dobro, šta sad, mora čovek negde da uloži tu svoju bednu crkavicu. A i tako kažu po novinama da su u Grčkoj stanovi džabe, a i šta bi on mučenik radio kada ode u penziju.
Na zamenu nam je došao Duletov klasić, pop Rade. Odmah se videlo da zna znanje, održao je predivno opelo, stajao je na svakoj raskrsnici, sve kako dolikuje.
Negde, baš pred ulaz u groblje, baba Mira se bacila na kovčeg uz jecaje.
„Samo da ga vidim još jedared!“, vrištala je.
Pop Rade, šta će, zaustavio je povorku i čekao kao i svi mi da se baba oprosti od dede još jednom. Svi smo strpljivo čekali, puni razumevanja.
Ožalošćena udovica se bacila preko pokojnika, sve vreme vičući:
„Samo da ga vidim još jedared!“
Počela je da ga grli i da mu svlači odeću i dalje zapomažući:
„Samo da ga vidim još jedared!“
Već smo svi pomisli da se baba Mira od tuge pozdravila sa pameću i razmišljali smo kako da babu što bezbednije skinemo sa prikolice.
Stigla je do pantalona. Zavukla ruke i iz deda Miletovih pantalona izvukla najveći ud koji sam ikada video. Bio je dugačak bar trideset centimetara.
Cela povorka je zapanjeno gledala, a onda je nastupilo neobuzdano smejanje. Ljudima su išle suze, neki su se valjali po putu, pop Rade je pobegao u svoj auto parkiran u blizini da bi mogao da se ismeje od srca, sakriven u svoju bradu.
Za to vreme, baba Mira mirno je držala pokojnikovu batinu i sa setom ponavljala:
„Samo da ga vidim još jedared.“

15 thoughts on “Samo da ga vidim još jedared

    1. Najviše volim da čujem/doživim neku dobru životnu priču, pa da koristim realne elmente u svojim pričama. Inače. ima tu, kod mene, nekoliko priča, koje su inspirisane životnim anegdotama…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *