Kriziranje

Biti zavisnik, nije zakonom zabranjeno, zapravo, još uvek nije. Možda nije društveno prihvatljivo, ali nije zabranjeno. Svakog dana, svakog sata, svakog minuta, gde god se nađem, na ulici, u prevozu, u prodavnici,  srećem se sa njihovim neodobravajućim pogledima. Nekad mi pogledi smetaju, a nekad ne. Dok sam bio mlađi, pogađalo me više, sad sam već oguglao. Živ se čovek na sve navikne, što bi rekli naši stari.
Povremeno se desi da neko cokće, prokomentariše moju zavisnost ili ređe, zapreti nasiljem. Nasilnici su najčešće mlađi ljudi, što mi je posebno tužno. Šteta je što mladi ljudi nemaju više razumevanja. Ali tako je to u svakom društvu, ko bi želeo da ga neko stalno podseća da može postati zavisnik?
Evo, priznajem. Zavisnik sam. Šta da radim? Nisam dovoljno jak. Pokušavao sam da prestanem, nije  da nisam. Na kraju krajeva, čovek je socijalno biće, želi da se uklopi u okruženje. Išao sam na terapije, plaćao psihologe. Neko vreme, kraće ili duže, bih se oslobodio tog prokletstva. Ali bih se brzo vratio i to sa još većim žarom. Onda bih prelazio svaku granicu u svojoj zavisnosti. Konzumirao bih supstancu dan, noć, sve dok ne bih pao od iscrpljenosti.
Posle silnih borbi, odlučio sam prestanem da se borim i da prihvatim svoju zavisnost. Sad mi je mnogo lakše, zavisnost držim pod kontrolom i nemam krize i snažne promene raspoloženja.
Povremeno, vidim nekog drugog zavisnika u gradu. Lako se prepoznamo, prati nas ta aura otpadnika od društva. Brzo, skoro neprimetno, klimeno glavom jedan drugom i nastavimo dalje. Lakše je da se ne podsećamo na našu slabost. Tu i tamo, naiđem na nekog klinca zavisnika, koji se još više poguri pod teretom osude. Možda nije lepo to reći, ali drago mi je kada vidim da ima i klinaca koji su zavisnost prihvatili. Ne možemo svi da budemo ispravni. Ako ćemo iskerno, zavsinost mi je donela neke od najlepših trenutaka u mom životu.
Našao sam podatak, da je u prethodnoj generaciji bili mnogo više zavisnika. Srećom po sve njih, otkriven je način da se oslobode zavisnosti. Pokušao sam i ja isto to, ali ništa… Nekoliko dana bude sve mirno i normlano i onda jednostavno više ne mogu da izdržim. Pronađem svoj štek, i čim počnem da se „radim“ oblije me mir i zadovoljstvo.
Evo i dok vam se ispovedam, opet me uhvatila kriza. Pregledao sam sve i ništa mi nije ostalo u šteku. Istrčavam iz kuće i odlazim kod svog dilera. On, u ovom slučaju ona, ima sve što mi zatreba.
„Šta ćemo danas?“, upitala me.
„Ne znam, ne mogu da razmišljam trezveno, bilo šta“, nervozno sam odgovorio. Osvrnuo sam se oko sebe. Zgrabio prvu dozu i snažno pomirisao.
„Ova će poslužiti za početak“, rekao sam dok sam držao knjigu. „A sad da odaberem još nekoliko komada.“
Izašao sam iz biblioteke srećan, Odmah sam se suočio sa negodujućim pogledima. Neki su me slikali telefonima, koje su nosili. Biti zavisnik o knjigama, nije zakonom zabranjeno, zapravo, još uvek nije. U vreme pomame za tehnologijom, samo je pitanje dana kada će čitanje i biblioteke biti potpuno zabranjene i zakonom kažnjive…
Slika – quimono

3 thoughts on “Kriziranje

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *