Objavljivanje

Godinama unazad, imam želju da objavim knjigu. Kada sam napokon bio zadovoljan onim što sam napisao, potražio sam izdavača. Čim bi pročitali malo, odmah bi me odbili, ali me to nije obeshrabrilo. Srećom, naišao sam na novoosnovanu izdavačku kuću. Kada sam objasnio da bi knjiga sigurno bila hit, zato što ne postoji ništa slično na našem jeziku, moj izdavač je bio oduševljen. Bestseler među prvim knjigama, koje su objavili. Već smo razvili celu strategiju promocije i prodaje. Nije nam trebalo dugo da počnemo da slavimo uz ujka Rakinu domaću rakiju.
Sledećih nekoliko dana sam bio kao na oblacima. Nisam preterano slavoljubiv, ali bih voleo da se moje ime nađe na koricama knjige, koja će se rado čitati. Već sam prijateljima i poznancima počeo da najavljujem skori izlazak mog prvenca.
Jednog jutra me probudila zvonjava telefona.
Na drugoj strani je bio moj izdavač, uz mnogo mucanja i izvinjavanja rekao je šta je imao.
„Bojim se da imam loše vesti za vas. Iskrsle su neke nepredviđene smetnje, pa ću morati da otkažem štampanje vaše knjige. Vrlo brzo će vam sve biti objašnjeno.“
Na moja zapitkivnja je davao neodređene odgovore, tako da mi na kraju ništa nije bilo jasno.
Još uvek sam zbunjeno držao telefon u ruci kada se čulo zvono na ulaznim vratima.
Poštar, Jehovini svedoci ili senilni komšija, koji svako malo promaši svoj stan.
Ali ne.
Ispred vrata je stajao krupan muškarac u crnom odelu, sa crnim naočarima. Mahnuo mi je nekakvom legtimacijom.
„Želeo bih da popričam sa vama, ne brinite neće dugo trajati.“
Prošao je pored mene i ušao u stan.
Neverovatno.
Šta je ovo, pitao sam se dok sam zatvarao ulazna vrata.
Ušao sam u dnevnu sobu i zatekao posetioca, kako uključuje nekakav aparat i stavlja ga na sto.
„Ovo je predostrožnost, u slučaju da nas neko prisluškuje.“
„Ko bi nas prisluškivao, ko bi mene prisluškivao?“
„Nikad ne možete biti suviše oprezni, svašta se događa. Došao sam da popričamo o vašoj knjizi.“
„Mojoj knjizi, ali ja još uvek nisam objavio knjigu.“
„Baš zato sam i ja ovde.“
„A ko ste zapravo vi?“
„Dolazim iz Odseka za praćenje književnosti.“
„Nisam čuo za vas.“
„Zato što do sada niste ništa objavljivali.“
„Tehnički, još uvek nisam ništa objavio, a kako je krenulo neću još neko vreme, bar dok ne nađem novog izdavača.“
„Baš zato sam i ovde. Što se tiče ove knjige, nećete tražiti druge izdavače, ovu knjigu nećete objaviti. A da bih bio siguran u to sad ćete mi pokazati vaš kompjuter i obrisaćete knjigu. Naravno, nećete pokušati ponovo da napišete ništa slično.“
„Molim? Šta vi mislite gde ste došli? Možda moja knjiga i nije novo remek-delo, ali ne možete da mi zabranite da je objavim, nemate to pravo.“
„Zapravo, imam. Na osnovu odluke Predsednika, imamo pravo da damo ili uskratimo odborenje za objavljivanje bilo koje knjige napisane u Republici.“
„Meni to liči na cenzuru.“
„Taman posla, mi to samo preventivno, radi vaše bezbednosti. Može se desiti da neko pogrešno protumači delove vaše knjige i to bi moglo imati pogubne posledice po vaše zdravlje, vašu sigurnost, kao i sigurnost vaših najmiljih.“
„Je li to neka pretnja?“
„Nikako, to nije moj posao. Moje Odeljenje je zaduženo za iščitavanje tekstova, a druga Odeljenja se bave, hm, ostalim, aspektima našeg posla. Vaš potenicjalni izdavač, je razlog zašto sam morao da vam dođem u posetu. Vidite, izdavači uglavnom znaju, kakve knjige nije poželjno objavljivati. Ovi vaši su novi u poslu, pa nisu još uvek savladali sve finese, ali hoće ne brinite, kolege su upravo tamo i sve će im lepo objasniti.“
„Ali ovo je dečija knjiga, šta u njoj ima tako loše? Toliko ima već objavljenih dečijih knjiga sa sličnom tematikom. Možda nema naših pisaca, ali ima mnogo prevoda inostranih autora i koliko znam rado ih deca čitaju i niko nije zabranjen.“
„Što se tiče stranaca, njih moramo da objavimo zbog nekih obavezujućih bilateralnih ugovora. A i radnje tih knjižica se dešavaju u drugim zemljama, to nema veze sa nama. Bojim se da vaša knjiga ima elemente, koji bi potencijalno mogli biti pogrešno protumačeni. Na primer, kad vaš glavni junak Boris pokušava da pobedi zlog čarobnjaka koji vlada zemljom, a sličnih primera ima u celoj vašoj knjizi. Mnogi bi to videli kao poziv za pobunu protiv našeg vrlog Predsednika, a sigurno ne želite da to sve bude tako protumačeno?“
„Nikako, ne bih nikad pomislio da kažem bilo šta protiv Uvaženog Gospodina Predsednika. Ali ovo je dečija knjiga, fantastika, bajka, nema nikakve veze sa stvarnošću. Nisam još ni objavio knjigu, a već sam zabranjen“
„Sve ima veze sa stvarnim svetom. Niste ni vi zabranjeni, odakle vam to? Samo vam je sugerisano da napišete nešto drugo. Sve dok nije politički triler, knjiga o svrgavanju bilo kog vladara, kuvar i slično“
„Kuvar?“
„Nema potrebe dražiti naš narod, koji je u teškoj situaciji i zbog kojeg Predsednik noćima ne spava u borbi za boljitak, tamo nekom hranom i namirnicama, koje su nedostupne većini.“
„Pa o čemu onda da pišem?“
„Može neko filozofsko delo, to i tako niko ne čita, priručnik za igranje neke igrice, biografiju neke od zvezda edukativnih rijaliti programa, mogućnosti su beskrajne. Samo mi prethodno prosledite tekst, da ne bi opet došli u istu neprijatnu situaciju. No, da uradimo ono što se mora.“
Gospodin u crnom je uzeo moj kompjuter i vrlo  brzo obrisao sve podatke vezane za moju, sada već bivšu knjigu, pokupio sve što sam imao odštampano vezano za istu, ljubazno se zahvalio, pokupio svoj ometač prisluškivača i krenuo ka vratima.
„Hvala vam na saradnji, nadam se da se nećemo ponovo videti. Inače, moram da kažem da mi se vaša knjiga poprilično dopala, šteta što neće biti objavljena.“
Šta sad? Svima sam rekao da ću objaviti knjigu i da će biti hit.
Znam, mogao bih da napišem knjigu o najšokantnijim  situacijama u poslednjoj sezoni neverovatno popularnog programa Dva brata jedan drugom biraju žene.

17 thoughts on “Objavljivanje

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *