Dekameron na moj način 2 – Markova priča (autostopiranje)

 
– E sad bi mogao da nam ispričaš što si ovoliko kasnio. Mi smo te pitali za večerom, ali ti nisi hteo da odgovaraš, kao da ne pokvariš priču. Eto, sad opušteno sedimo, polako cirkamo i verujem, da smo potpuno spremni za taj neverovatni događaj. – rekla je Bojana
– Kad ste tako nestrpljivi, onda ću vam udovoljiti i moram da vam kažem da ovo stvarno spada u rubriku „Verovali li ne“.
– Pošto si ti u pitanju, neće nam biti teško da u to poverujemo, ti si prosto magnet za razne gluposti. – primetila je Bojana.
– Jeste, ja sam magnet za gluposti, a vi ste mi savršeni, ali nema veze, što je od ljudi ne može me iznenediti. Dakle, jutros kada sam krenuo sve je bilo normalno.
– Jutros? Pa nije ovo mesto na kraju sveta, nema ni tri stotine kilometara.
– Petre, ima dvestotine osamdeset kilometara, ako baš hoćeš da budemo precizniji. Tu nije bitno kolika je udaljenost, već je pitanje kojom brzinom prevaljuješ put. A kada se odlučiš da putuješ auto-stopom, onda jedino možeš biti siguran u to, da nikada ne znaš koliko ćeš putovati.
– Opet si išao auto-stopom, ne misliš li da je to malo opasno? A i nije mi jasno koji te motiv pokreće na stopiranje? – pitala se Milica.
– Zavisi kako gledaš na te stvari, pretpostavljam da je opasnije kada devojke stopiraju, teško da bih ja bio privlačan bilo kome. – uzvratio je Marko uz osmeh.
– Tačno, taj koji bi startovao Mareta, morao bi stvarno da ide na posmatranje, pa moj pokojni deda je bolji frajer od njega. – smejao se Goran.
– Sve je stvar ugla iz koga gledaš na stvari. A nije u pitanju samo to da se putuje za dž, mada je to lepo. Nego, imaš i nekakav osećaj slobode i prostora, nikada ne znaš kada ćeš stići, kojim ćeš putem ići i na kraju, kakve ćeš sve ljude upoznati. Vozili su me i kriminalci i policajci i profesori i radnici, ma neprocenjivo iskustvo, verujte mi.
– Samo te još nisu povezle dve zgodne drugarice, koje bi te uputile u tajne vođenja ljubavi na najneverovatnije moguće načine. – dobacio je Petar.
– Dok ima života, ima i nade. Ali, ja bih ipak da se vratim na današnji dan, ako je ikako moguće. Sve što vas zanima o stopiranju, i mojim avanturama, čitajte u priručniku, koji ću jednom objaviti. Ne brinite, vi ćete moći da ih dobijete po povlašćenoj ceni i to sa potpisom autora.
– Samo nam još fali da i ti postaneš pisac, pa da posle naša deca imaju tu nesreću da te nalaze po lektirama.
– Ti si mi Tanjice, jedno vickasto stvorenje, pa bolje je da čitaju moje knjige koje će biti pune života, a ne one razne smarače, koje su nama uvaljivali. Ako ni zbog čega drugog, drago mi je što napokon završavamo srednju školu, pa više ne moram da se bavim tim glupostima.
– Nemoj tako, pa bilo je poprilično odličnih dela, koja moraš da pročitaš, makar zbog lične kulture. A i trebaće ti sada za prijemni.
– Slažem se sa tim, ali program se u školama nije menjao decenijama, pa poslednji moderni pisac iz naših udžbenika je umro pre 50 godina. Bole me za prijemni, upisaću neki privatni faks i puca mi tuki.
– Dajte ljudi, nemojte ga stalno odvlačiti od teme ili nikad neće završiti ono što je započeo, pa će nas smarati celo veče. Nije ovo škola, pa da morate da gnjavite o knjigama, iskulirajte se malo. – pobunio se Ivan.
– Potpuno si u pravu, vraćam se na priču istog ovog trena. Tako sam se jutros toplo obukao, uzeo svoj ranac i izašao na autoput. Prvo, nisam mogao da se pomerim sa tog mesta dva sata, i već kada sam gubio nadu, zaustavi se neki tip, ja sednem u kola, kad ono on ide samo nekih 50 kilometara. Vozili se mi malo i kada smo prešli ti 50-ak kilometara, izađem iz auta i nastavim sa stopiranjem. Sve mislim, razbio sam maler, sad će ići mnogo brže. Bilo je brže, ali malo sutra. Potpuno sam se ukočio od hladnoće. Stajao sam tako dobra dva sata. Odjednom sam na nekih dvesto metara od mene primetio da stoji kamion i nekog čovu, koji mi maše. Potrčim ka njemu, a sve mislim da me možda zajebava i kada sam prišao vidim da ima nemačke tablice. I sve se nadam da čovek zna i engleski, pošto meni od nemačkog iz škole nije ništa ostalo.
– Naravno, to se nije desilo, nemaš ti toliko sreće. – dobacio je Goran.
– Što se toga tiče, nemam sreće. Otvorio sam vrata i pitao:
Do you speak english?
A on odrečno odmahuje glavom, kažem onda:
Sprachen Sie Deutsch?
On naravno, klimajući potvrđuje. I tako ja uđem u kamion, a za volanom sedi debeli brkati tip. Pita on gde idem, ja mu odgovorim, pita onda koliko je to daleko, ja mu kažem tri stotine kilometara. On me gleda i kaže da ne razume.
Kako ne razume, pitam se, da li je moguće da ne znam ni brojeve da kažem kako treba? Ja mu onda lepo prstom napišem broj na šoferki, on klimne glavom i krenemo mi polako.
Tako smo se vozili neko vreme, saznao sam da vozi iz Nemačke pun šleper opreme za mobilnu telefoniju, inetrnet i slične stvari dole na jug. Ispostavi se da je on Turčin i da ima dvoje dece.
– Baš je čudno kako si naišao na Turčina kamiondžiju, koji živi u Nemačkoj. – dobacio je Goran, smeškajući se.
– Jeste, i ja sam čuo da ih tamo ima jedva nekoliko desetina milona. – odvratio je Marko kroz smeh – I vozimo se mi tako, kada pita on da nisam možda gladan.
– Pitaj vuka da li će čuvati ovce? – smejala se Tanja – pa, ti čistiš hranu kao usisivač.
– To je potpuno tačno, ne znam čoveka, koji je mršav kao ti, a da može da pojede toliko. Sigurno imaš porodicu pantljičara. – dodao je Petar uz osmeh.
– Kaže se da, mali ljudi mogu da počine velika dela za stolom. Ja mu kažem da nisam gladan, sve razmišljam, kako sam bez kinte da jedem po restoranima koji se nalaze uz put. A on kaže da je i on gladan, jer ništa nije jeo satima, a da ništa ne brinem, jer će on sve platiti.
– To naravno, bitno menja stvar, put do muškarčevog srca vodi preko njegovog stomaka, a nisi lud da u ova krizna odbiješ besplatni ručak, zar ne? – pitala je Milica.
– Kako da uvredim čoveka, nisam ja takav. I tako čim smo stigli do prvog restorana, on zaustavi kamion i mi uđosmo unutra. Ja hteo da budem fin, pa sve gledam da naručim sendvič, ali kaže Turčin da ne može sendvič. Gleda on u jelovnik i sriče: pile. Kažem da to jeste pile, zapravo bio je to neki pileći batak. Ali najsmešniji je bio konobar, pazite, mi nešto kao pričamo na nemačkom, i on mrtav-ladan prilazi i na srpskom pita: Šta hoćete.
– Normalno, pričaj srpski da te ceo svet razume. Ko ne zna naš jezik, ne treba ni da dolazi ovde. – rekao je Goran.
– Jašta, srpski je jezik, kojim govori ogromnih i neverovatnih 6 do 7 miliona ljudi, pa svi treba da ga znaju. Dakle, sedimo mi tako, jedemo piletinu. Kad smo završili, naručili smo po kafu i gleda om u šolju, a ona puna samo do pola. A ja šta ću, slegnem ramenima i kažem: Das ist Serbia. Nasmeja se čovek, platio je račun i krenemo mi polako dalje. I tako smo nastavili sa vožnjom, kada on meni pritisne ruku i kaže: Ti si baš mršav. Ja se napravih naivan i kažem: Šta ćeš, malo jedem. Opet on mene uhvati za ruku i kaže da sam mnogo mršav, a ja opet odgovorim isto.
– Došlo je vreme da platiš večeru i prevoz. Nema više ni kod babe džabe. – rekao je Ivan, gušeći se od smeha.
– Lako se tebi sada zajebavati, meni je već svašta prošlo kroz glavu. Mozak mi se ubacio u petu brzinu i sve razmišljam kako da se iščupam iz ove zajebane situacije. Ali tešim se da mora da stane, ako hoće nešto da radi, a onda ću samo da iskočim iz kamiona, pa beži.
– Ne znam kako bi pobegao, kada on zaključa kamion, pošto sigurno ima centralnu bravu. – pitao je Goran.
– Nemoj da pričaš da i kamioni imaju centralne brave??? Da sam to znao tek bih se onda otkinuo od straha.
– Dobro je nekad živeti u neznanju, ne valja kada čovek suviše zna.
– No, vozimo se mi, a ja sve razmišljam šta da radim. A povrh svega, pukla mi baterija na fonu. I počnem sa njim da pričam o njegovoj deci, sve se nadajući da kada se povede ta tema, da će ga proći želja za iskorišćavanjem mog mladog i čednog tela. Ali posle nekog vremena, pita on mene da li hoću da spavamo. Mislim, on je pitao za schlafen, a ja ne znam da li u nemačkom to znači samo spavanje ili se misli i na kres varijantu. Za svaki slučaj, ja ipak odbijem.
– A možda on nije mislio na sex, već čovek hteo da odmori dušu. – primetila je Bojana.
– I on je govorio da mu se spava, da vozi bez prestanka iz Nemačke, a ja mu odgovorim, da on slobodno spava, a ja ću nastaviti polako dalje. Mada sam se pitao kako ću to da izvedem, pošto je već palo veče i nema šanse da me neko sada poveze. Tada baš primetim pandure kako su prošli pored nas i kažem da je moja keva luda žena i da će ona zvati policiju, vojsku da bi videla što me nema.
– Pazi da te neko ne nađe negde na autoputu, pa da te traži sva murija ove zemlje. – dodao je Petar
– Sve je to meni jasno, ali to je bio potpuno očajnički blef. Ali za neko vreme je bio dovoljan, ali vrhunac je tek trebao da stigne.
– Naravno, to se uvek i radi zbog vrhunca. – smejao se Goran.
– Baš si mi ti pametan, da ova Tanja nije samilosna prema tebi i ispašta ko zna koje grehe iz prošlih života, ti bi vrhunac video samo u svojoj desnoj ruci. Zbog tebe će sigurno otići u raj i Bog će joj sve oprostiti zbog njene nadčovečanske žrtve. Slušaj dalje, možda i naučiš nešto pametno. Vozili smo se neko vreme bez reči, kada odjednom naiđemo na neko pusto i neosvetljeno proširenje na putu, odmorište za kamiondžije ili šta je već. Bata lepo zaustavi kamion i krene ponovo ubeđivanje da mi ipak spavamo. Ja sve vreme odbijam i mislim ako krene u akciju da probam da mu slomim njušku i bežanija. I taman mislim da ću možda da se i izvučem i spasim svoju čednost, kada se čovek uhvati za novčanik i izvuče 20 evrića i pita da li je to dovoljno za spavanje.
– Baš se otvorio. – dobacila je Bojana smejući se – Nadam se da si pristao, više love sigurno ne bi nigde dobio.
– Ja da mu prodam moju čednost i nevinosta za bednih 20 evrića, ma nema šanse, pa nisam ja neka ravica sa štajge. – odvratio je Marko kroz smeh – Ali ma koliko da je bila ta ponuda primamljiva, morao sam da ju odbijem. Nisam ja za te veze na jednu noć, a i nije neka atmosfera, kamion i slično. I opet krenemo u ubeđivanje, da on može slobodno da spava, a da ću ja nastaviti svojim putem i to je trajalo nekih 10-ak minuta. I na kraju, Turčin upali kamion i mi krenusmo dalje.
– I dalje si sedeo sa njim? Pa što nisi izašao? – pitala je Bojana.
– Kako da izađem i šta ću onda, gde da nađem novi prevoz? Računam da je opasnost prošla i da će sad sve biti u redu. Pitao me je koliko ima do planine, a ja uopšte nisam pratio put i pojma nemam gde smo, pa kažem da ima još 30 kilometara. Dok smo se vozili on izvuče neke porno časopise i da mi ih da ih listam.
– Baš mu je stalo da te tresne, možda se ponadao da će da te napali. – ubacio je Petar.
– Moguće, ali teško bi se iko napalio na tak nešto, jer su te novine kombinacija Plejboja i Zone sumraka. Imaš fotke nekih golih riba, a posle toga članak o tome, kako je zubar isksapio svoje pacijente. Gledam kao u te slike i sve komentarišem kako su dobre ribe, a sve pratim kako prolaze kilometri, 10, 20, 30 a mi još nismo stigli. Pita me tip gde je to moje mesto, ja mu kažem da je ovde negde. Posle još dvadesetak kilometra smo stigli do mog cilja i sad sve razmišljam da li će da se zaustavi. Rekao sam mu da smo stigli, on je zaustavio kamion, iskočio sam iz istog a da još nije ni skroz stao. Kažem mu auf viedersen i dodam u sebi teraj se u pizdu materinu, ološu pederski i zatvorim vrata. Seo sam pored puta u sneg, gledao kako se kamion udaljava, zapalio cigaru i pomislio: Jebo te, za malo da skroz najebem. Kada sam zvršio cigaru i malo se sabrao, izbacio sam prst i krenuo ka ovoj kolibici.
– Nije ti bilo dovoljno stopiranja za jedno veče? – pitala je Bojana.
– Bilo mi je i više nego dosta, ali nisam mogao da pešačim 10 kilometara uz planinu po ovakvom vremenu u ovo doba. Srećom naišao je tip sa grtalicom, koji me je dovezao na manje od kilometra odavde. Dalje sam nastavio peške i naravno, smrznuo sam se ko bip, bip, bip. Eto, to je bila moja današnja avantura. Nisam loše prošao, zar ne?
U trenutku kada je završio priču, svi su se ućutali, i tišina je trajala nekoliko trenutaka, a onda su se svi pogledali i prasnuli u neobuzdani i gromoglasan smeh. Svi uključujući i Marka, su se nekoliko minuta smejali iz srca.
– Baš si ispao bezobrazan, čovek ti je platio večeru, vozio te, potrudio se oko predigre i čak je hteo da ti da neku kintu da ti se nađe, a ti si sve to odbio. Bezdušni čoveče, kakvu si samo priliku ispustio. – rekao je Goran.
– Potpuno si u pravu, ljudi uvek ispuštaju dobre prilike, koje su im često pred očima, a traže neke nedostižne stvari, neki zamišljeni ideal. A sve što su zapravo hteli, je sve vreme bilo tu. Mislim Mare, stvarno, što si ispalio takvog čoveka, pa o njemu maštaju svi pederi. Možda jeste bio malo direktniji, ali to je verovatno zato što si mu se mnogo dopao. Kako ja ne mogu da nađem takvog? – smejala se Bojana.
– Nešto razmišljam da ti nisi možda bio nacionalista i šovinista, pa ti smeta što je čovek Turčin, nije recimo neki Francuz, Italijan, Amerikanac.
– Ako ga je zato odbio, potpuno podržavam, dosta su nas turci trpali 500 godina, pa ne moraju da nas guze i dalje.
– Jeste, to je bio jedan od razloga što sam ga odbio, a ni ja nisam takav. Ipak sam za sporiji pristup, ne možeš sve da dobiješ prvo veče. – odgovorio je Marko kroz smeh – A na kraju krajeva nisam ni peder, žene su mi mnogo draže. A i da sam pristao na nepristojnu ponudu, ne bih se sad družio sa ovom gomilom idota, koju nazivam prijateljima.

10 thoughts on “Dekameron na moj način 2 – Markova priča (autostopiranje)

          1. aahhaha, nekada davno sam želo da napišem vodič za stopere, ali sam odustao. A sad ima toliko informacija i ljudi koji su stopirali mnogo više od mene, tako da više i ne razmišljam u tom pravcu… 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *