Generacijo X, pomeri se за neke nove klince…

Pretpostavljam da većina mojih čitalaca pripada generaciji X, što će reći, rođeni između 1965. i 1981. Neverovatna smo generacija, zar ne?  Svako malo pojavi se po društvenim mrežama, kako smo mi bili super, od Fejsa gde se mahom okupljamo mi iz pomenute generacije, do TikToka, gde su u najvećem broju pripadnici generacije Z. Znate već – pili smo vodu iz creva, vozili bicikle, po ceo dan visili napolju, roditelji bili strogi, ali pravedni, učili nas slobodi, ali i odgovornosti, nismo imali Soni, telefon, probleme sa koncentracijom, čitali stripove i sakupljali albume sa sličicama, delili flašicu soka sa drugarima, jeli slatkiše pune šćerea, a opet bili mršavi, vozili se na more bez sigurnosnih pojaseva, majke pušile dok su bile trudne sa nama, vaspitavali nas jednim vaspitnim šamarom i tako dalje i tako bliže…

Jeste se raznežili?

Defintivno nam nema ravnih…  Najbolja generacija ikada, zar ne?

Sa druge strane, često čitam, takođe od generacije X,  kako ove nove generacije nemaju pojma, kako su neinformisani, nemaju poštovanja, drndaju telefone po ceo dan, ne izlaze napolje, ne čitaju knjige, samo igraju igrice, nemaju radne navike i tako dalje i tako bliže.

Da budem iskren, malo mi već ide na ganglije takvo gledanje sa nebeskih visina.

Znam da se svi sa setom podsećamo svog detinjstva i da je svakom njegovo detinjstvo najdraže i najmilije. To se, za početak,  jednostavno zove žal za mlados’. A sa druge, malo je truba da naš životni vrhunac bude vreme kad smo imali između deset i dvadeset godina, a pre tri i više decenija.

Važno je da smo pametni. Da smo iz topline doma provalili sve zavere, sve šeme i prosipamo pamet, da znamo da su svi isti i da nas neće prevariti. Ne radimo ništa da se suprotstavimo svim tim pokvarenjacima, koji nas okružuju. Ali znamo ko su, zar ne?

Mogu li da vas podsetim da ta deca, ti milenijalci i zumeri o kojima pričamo, su zapravo naša deca. Deca nas koji smo radili sve one gore navedene stvari i mi smo ih vaspitali. Ne društvo, ne svemir, masoni ili vanzemaljci, mi smo ti ljudi.

Nismo mi, to su neki drugi? Jeste, možda nismo mi, ali su naši vršnjaci, koji su isto pili vodu iz creva, igrali se partizana i Nemaca, kauboja i indijanaca, klikera, vozili bajseve, gulili kolena. Što će reći da nismo ni svi iz te generacije bili toliko divni i krasni. Kao što nisu ni svi čitali knjige, a to je ono što se stalno prigovara omladini. Da, čitalo se više, ali samo zato što nismo imali telefone i kompove, inače bi i mi tražili zabavu negde drugde.

Često zanovetamo klincima da su ovakvi ili onakvi, gunđamo im što ne promene nešto u svojim životima. Međutim, koliko smo se mi stvarno potrudili da im ostavimo bolji svet? Ok, bili smo mladi kada su se dešavale devedesete. Međutim, prošlo je 30 godina od tada. I šta sad? Oterali smo Slobu (kao) i nije sve ispalo kako smo zamislili, pa smo se predali za nove borbe. Zašto i dalje vadimo iz naftalina stare poraze/pobede?  Valjda su naše generacije sad na nekim pozicijama. Evo, čak je i prvi čovek Srbije naša generacija. Ne znam da li je on gledao Opstanak i grao klikere i plakao zbog Nemečeka, ali je tu. Nije moguće da su baš svi dripci? Valjda imamo neki uticaj na društvo oko nas? Neko veći, neko manji, ali tu smo, zar ne. Možemo da ukinemo sigurnosne pojaseve u kolima, ukinemo kompjutere, stimulišemo pušenje tokom trudnoće, ako mislite da će to promeniti stvari na bolje. Ne radimo to, jer se ne može zaustaviti točak progresa. A i nema leba od života u prošlosti.

Ne krivim ni nas suviše. Moguće je da je generacija X na zapadu uspela da utiče na svoje svet. Slomile su nas devedesete, pa smo dvehiljadite dočekali kao grupa romantičara, nadajući se da će sve preko noći postati drugačije i bolje. Samo tako, dodirom magičnog štapića. Naivni smo bili, naivniji nego što su današnji klinci. Jednostavno su nam balkanski vlastodršci i njihovi puleni ubili volju za borbom i prihvatili smo da ćutimo jer može gore (a bilo je i gorih vremena). Dobrim delom je krivo i vaspitanje nas samih, jer su nas uvek učili da ćutimo i da ne talasamo. Da će dobro uvek pobediti, a da će zli spoznati svoje grehe i greške. Da se ne zameramo svakome, pogotovo moćnijem,Svega tu ima.

Možda je jednostavno prilika da utičemo bilo na šta promakla pored nas  i sad nam je krivo što je već prošlo vreme, a nismo se pitali ni za šta, devedesete su vodile generacije pre naših, a sad je već vreme da kormilo preuzmu mlađi. Nije lako prihvatiti da je generacija x preskočena u celoj računici. Pričam sa prijateljima, generacija ’70 i sitno i kažu kako imaju još jedva deset godina da budu tu uz svoju decu i da im pomognu, jer posle toga sve je lutrija. Tužno i bolno, ali istinito.

Šta da radimo? Ne znam. Padaju mi na pamet neka rešenja, mada ona nisu suviše demokratska. Možda smo morali da neke dripce, ako ništa drugo, ubacimo u kontejnere, kao u Koreji onomad. Nemam pravo rešenje… Ne zameram nikome ništa, jer sam i ja deo te generacije, koja samo filozofira, a ne radi ništa konkretno na promenama ili ne radi dovoljno. Tupimo naše ogorčenje na internetu besmislenim komentarima i nadmoćno se sprdamo sa svime. Kao oni likovi koji viči pusti me da mu pokažem njegovo, nemojte da me držite. A sve se nadamo da nas neće pustiti. Na kraju krajeva, i ove redove pišem udaljen 2000 kilometara od nemirnog Balkana, gde borim neke nove, drugačije borbe.

Letos sam bio u Beogradu na godišnjem i sa prijateljima sam uživao lepom danu i hladnom pivu. Kad sam primetio da pored nas prolazi jedna politikantska faca dobro poznata po gradskim i republičkim štetočinskim delovanjima. Sam, bez obezbeđenja, šetka se. I šta sam uradio? Ništa, naravno, gnušao sam se njegovog prisustva i to je to. A zašto mu nisam prišao i uz zahvalnost na svemu što je učinio za grad, zemlju i sve stanovnike iste i razvukao mu jednu vaspitnu? To bi bilo u skladu sa vaspitanjem generacije X, zar ne? Suviše je u meni okorenjeno nenasilno ponašanje i određeni zazor prema onima sa vrha, strah od posledica i ko zna šta sve ne.

Nekako mi se čini da su ovi novi klinci poput Hobita, iako se čine makni poput rastopljenog putera, mogu da budu čvršći od čelika, i kod njih će ovakve njuške biti postavljene na svoje mesto. Što reče nedavno jedan drugar ( na Fejsu,  naeavno, gde drugde?) – treba skloniti iz politike sve starije od 35 godina…

Na kraju, samo da vas podsetim da su ovi novi klinci pametni, maštoviti, empatični, reaguju na drugačije stvari od nas, jer su i oni drugačiji. Ovi klinci se smeju novim šalama, otkrivaju stare i nove svetove širom otvorenih očiju. I da, drčni su, samouvereni, ne daju na sebe, jezičavi, ali opet beskrajno šarmanti. Njihovo vreme dolazi i oni će se izboriti za svoje mesto u svetu, jer to će biti njihov svet. Oni će u njemu odrastati, praviti svoje priče. Sve te nove generacije su nešto najbolje što ovi prostori nude i nije u redu da ih stalno lupkamo po glavi i da ih spuštamo. Nisu oni više mali. Nisu svi savršeni, ali nismo ni mi bili. Kakvi god da su, naši su i svet je sada njihovo igralište. Naše je, kad već ne možemo/ne znamo da im stvorimo bolji svet, da se lepo sklonimo u stranu, pletemo korpe i nadamo da se klinci neće doseti da je lapot pravo rešenje za beskorisne starce.

A ovi novi klinci, najbolji od svih će dovesti sve u red. Naravno, ako pre toga naše, ali i starije generacije na upropaste ovaj svet bespovratno.

U svakom slučaju, dragi naši milenijalci i zumeri, imate od mene svu podršku. Pratite svoje snove i napravite svet po vašoj meri, jer to je sada vaš svet.

 

Slika – rawpixel.com

4 thoughts on “Generacijo X, pomeri se за neke nove klince…

    1. Deca su produkt vremena i okruženja, ali su u najvećem procentu sjajni klinci. stvarno mislim da mogu da naprave bolji svet, pitanje je da li ćemo im dati, verovatno nećemo… 🙁

      1. Све то стоји, али силно бих волела да си у праву. Ја сам радила с њих преко 2500, годишта од ’99 и млађих, и рецимо да на прсте једне руке могу набројати неке који су капацитети за било шта. Поражавајуће, да, али, баш као што кажеш, производ су времена. А окружење које их је образовало су људи који не треба да раде у просвети. Тако да је укупни резултат врло упитан.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *