Balkanac osvaja Irsku, 46. nedelja, 27.2.-4.3.2023.

Dobar dan, dobri ljudi.

Uživate li?

Odakle da počnem ovaj izveštaj?

Posao? Ništa naročito, radimo, oni nas kao plaćaju, atmosfera je dobra, muzika je nepromenjena. Imamo zanimljivu stvar što se tiče slobodnih dana i godišnjeg. U svakom proizvodnom odeljenju na šefovskom stolu stoji tablet. Radnik može lepo da se uloguje u isti, obeleži koji mu dan treba i to je to. Čeka nekoliko dana na odgovor sa vrha i ako mu zazelene obeležni datumi, to je to. Shvatio sam da imam još šest slobodnih dana i ukucao sam zahtev za treću nedelju avgusta, jer prve dve i tako imamo kolektivni godišnji. BIlo bi lepo da me puste, a ako ne, onda ću morati da smaram kadrovsko. Pošto sam već upotrebio dva dana u januaru, to znači da sam imao osam plus petnaest kolektivnog (ili neki više u zavisnosti kad padaju Nova i Božić). Dobro je sa tom aplikacijom što ne moraš nikome da objašnjavaš šta će ti slobodni dani, osim ako nije baš danas za sutra.

Omladinčeva škola je, što bi on voleo da kaže, luda i nezaboravna. I dalje nije dobio rezultate probnih testova.

Bio sam u lokalnoj biblioteci da vratim neke knjige, koje držim duže od mesec dana preko roka. Već sam razmišljao kako da ih lažem, šta da im kažem, da li da svalim krivicu na jedinca (iako sam ja čitao te knjige, on ima svog Potera). Jer ako mi naplate neku ludu lovu, jeftinije je da im kažem da su upale u Dunav i da kupim nove. No, nije bilo potrebe za tim, reče mi fina žena da je sve u redu. Malo smo proćaskali o čitalačkim navikama lokalaca. Što se tiče krimića, čitaju mahom američke pisce, Skandinace slabije. Takođe su mi rekli da postoji i neka grupa koja ćaska o pisanju, pomažu se oko istog, ali se okupljaju u neko sumanuto vreme, sredom oko podneva. Uzeo sam zbirku priča savremenih irskih pisaca, da vidim kako to izgleda.

Pošto je bila prva subota u mesecu, išao sam u sportski centar, gde se održavao lokalni buvljak. Bilo je petnaestak stolova, sa meni nezanimljivom robom. Sveće, cveće, stare čaše, nešto knjiga, garderobe, ukrasi za kuću i slično. Sve u svemu tanko. Zapravo, oduvek sam voleo tu polovnu starudiju i silno sam uživao da cumnjam buvljacima i pijacama u Beogradu, ali i kad bih se zatekao negde drugde. I onoliko stvari sam dovlačio kući i prodavao godinama svašta nešto. A da ne kažem kakva sam sve čuda ostavio zarad ličnog zadovoljstva.  E sad, pošto sam sada izbeglica/emigrant/kako god, svodi se na isto, vrlo brzo i, skoro pa, lako sam se odučio od sakupljanja stvari.  Jer šta da radim sada sa gomilom stvari koje ne koristim? Kako da ih prebacim negde drugde? Ima i toliko toga novog što bih poželeo da kupim, ali opet, znam da mi ne trebaju, bar ne za sada. Ima da postanem Japanac minimalista.

Sećate se da sam vam nedavno pisao kako smo išli u Atlon? Imam još jednu impresiju o tom mestu, koju sam zaboravio da napišem. To je mali grad, gradić, ali sam primetio da ima nešto neobično, bar za mene – restoran sa Mišelinovom zvezdicom. Prvi put sam video tu tablu uživo. Da se razumemo, uvek sam za običnu, jednostavnu, da ne kažem prostu, hranu i sa te strane mi irska kuhinja manje-više odgovara. Opet, razumem i šta je kulinarska magija, te nemam ništa protiv da isprobam nove ukuse, začine, kuhinje. I bilo mi je zanimljivo što se u tako malom mestu nalazi restoran sa zvezdicom. Posle sam guglao, i nije bio samo jedan, već ih ima čak dva. Internet kaže da u Irska ima dvadest i dva restorana sa bar jednom zvezdom, u Hrvatskoj je deset, Sloveniji šest, a u Srbiji nula i petnaestak koji se bore za tu čast. To govori da postoji dovoljan broj ljudi, koji ne samo da mogu da priušte taj obrok, već i razumeju  šta time plaćaju.  Zanimljiva tema, mogli bi da pričamo o tome onoliko.

Kad smo već u kulturi života, pratio sam finale srpske pesme za Evroviziju. Pre par nedelja sam preslušao sve kandidate i ništa mi se nije svidelo. Dobro, bilo je par pesama, koje su mi bile ok i nekoliko potencijalnih radijskih hitova za na nekoliko meseci.  Mislio sam da ne gledam finale, ali nisam odoleo da vidim i čujem te pesme. Zabava je bila zagarantovana, a reakcija publike očekivana. Da se razumemo, potpuno mi je svejedno kako su takmičari obučeni, koja im je seksualna ili bilo koja druga orijentacija, pre svega me zanima pesma. Isto tako mi ni pobednička pesma nije bila nešto naročito, ali ako se omladini koja najviše prati ovaj šou dopada, neka bude. Najbolji deo domaćeg takmičenja je bio onaj deo kada su pustili set pesama Bitlsa. Takođe, nisam oduševljen ni hrvatskim izborom z apesmu, jesu Let 3 ludi i otkačeni vizuelno, ali muzički to nije moj đir. Volim jedino Riječke čke. 😀 Sad ne mogu da dočekam Evroviziju u Liverpulu, taman da napravimo virtuelnu žurku kao i prošle godine. Ne brinite, svi ste pozvani.

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *