Poverenje

„Sine, kako je bilo u školi? Da li se desilo nešto zanimljivo?“, upitao sam ne očekujući drugi odgovor osim Dobro, ili O.K.
„Nikola mi je rekao da sam glup. Pa sam ja njemu opsovao majku i rekao mu da je debilčina i onda smo se potukli. A onda nas je učiteljica obojicu stavila u kaznu. Eto. Je li mogu malo da igram igrice?“
Bio sam potpuno nepripremljen na ovakav odgovor.
Ali mi je onda sinulo, moj devetogodišnji sin je šaljivdžija.
„Ma hajde, nemoj da me zafrkavaš.“
„Ali stvarno je tako bilo. Što mi ne veruješ?“
„Naravno da ti verujem. Nego nisam očekivao tako burna dešavanja u školi. Ako si mi rekao, roditeljima uvek treba sve da kažeš.“
Sam sam sebi odvratan kada sam to izrekao.
„Važi, tata, odoh sada da se igram.“
Šta sam to uradio? Kako sam ga ovo vaspitao?
Dok su mi mučne misli prolazile glavom, javio mi se Vladica, stari prijatelj.
Priča kako je njegova ćerka jedinica sa nepunih osamnaest godina, prvi put otišla na more sa drugaricama, bez i jednog roditelja. Još mi sav ponosan kaže kako mu je rekla da je upoznala nekog divnog momka od dvadest i dve
Prosto ne verujem šta mi čovek priča.
Istog dana čuo sam se i sa bratom od tetke, Stevom. I on ima klinca od skoro  osamnaest. Kaže, javljao se sin jedinac sa mora i priča da je sve super, jedino su se ponapijali kao majke i potukli se sa lokalcima. Steva mi sve priča mrtav hladan.
Posle tih razgovora, bio sam potpuno zbunjen.
Šta se dešava sa tom decom, pa sve priznaju bez straha od posledica.
Ubeđeni su da sve treba roditeljima da kažu. Pa, prvo što sam kao klinac naučio je – ne veruj  nikome. Lepo kažu u Dosijeu X: Trust no one, Mr. Mulder. Strani i domaći neprijatelji nikada ne spavaju. Nikada se ne može biti dovoljno siguran.
Čim roditeljima nešto priznaš, upotrebiće to protiv tebe, možda ne odmah, ali sigurno u bliskoj budućnosti. Mene su moji navukli dva, tri puta da priznam, pa me posle umlatili kao vola u kupusu. Od tada, ne priznajem ništa. Pa i svaki film kaže da treba uvek biti oprezan.
A ova današnja deca, sve otkrivaju, čak ne mora ni da im se preti. Užas.
To tako počinje, prvo veruju roditeljima, da im neće ništa, ako su iskreni.
Pa posle prijateljima, da ih neće izdati prvom prilikom.
Učiteljima, da ih uče glupostima, zato što če to deci biti korisno.
Nekim čikama koji žele samo da im daju bonbonicu.
Momcima, devojkama, da ih neće prevariti, čim naiđe prilika.
Muževima, ženama, da ih iskreno vole.
Ljubavnicima, da će se razvesti, čim im deca prođu kritični period.
Šefovima, da će unapređenje i veća plata stići već sledeći mesec.
Bankama, da su krediti, zapravo besplatan novac.
Političarima, da ne lažu i vode nas na najbolji način, makar nas to sve ubilo.
Medijima, da nam prikazuju realno stanje stvari.
Faramaceutima, da ne izmišljaju prvo lekove, pa bolesti.
Da ne nabrajam dalje.
I na kraju dobijamo gomilu poslušnih robota. Vredne radilice, koje se nikad ne bune, gutaju šta im se servira i samo klimaju glavom. Učimo decu poverenju, pa im se to obije o glavu kada ih život olupa kao kante. Onda dođu roditeljima kukajući, pa izdržavaj i njih i unuke.
Evo ja, na primer, ne verujem nikom, nekad čak ni sebi. Uvek prilazim svima kao da me lažu u lice, što je i najčešće slučaj. Naravno, desi se nekad da me ljudi iznenade i da zapravo budu iskreni. Na taj način se lepo pročiste kukolji od žita i ostane bar neki kvalitetan čovek.
Dosta je bilo, pa neće moj sin jedinac, biti bedni rob isuviše moćnog kapitalizma. Neće valjda biti još jedan beskičmenjak? Ili pu pu, daleko bilo, da ne zastrani, pa postane od onih? Krajnje vreme je da ga očvrsnem. Možda će me mrzeti zbog toga i neće želeti da razgovaramo kada odraste, ali to je sve za njegovo dobro.
Idem sad da ga izgrdim na pasija kola što se potukao u školi i govorio ružne reči, a možda i neka ćuška padne.

11 thoughts on “Poverenje

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *