Kako je sve počelo?

Verovatno ste se uvek pitali kako je došlo od evolucije čovekolikih majmuna u ljude? Znate i sami da tu ima raznih teorija, te Bog, te vanzemaljci, te ko zna šta. Sve je zapravo mnogo jednostavnije, nego što mnogi misle.
Prvo su čovekoliki majmuni živeli na drveću i to nije bilo loše.  Muškarci (preciznije bi bilo reći mužjaci, ali malo je nezahvalan izraz) su mirno jeli voće koje im je bilo na dohvat ruke i uglavnom se izležavali na debeloj grani, dok su žene (kada bih sada napisao ženke, ne znam da li bih dočekao jutro od mnogobrojnih grupa posvećenih zaštiti ženskih prava) sedele u grupama i čuvale mlade (da ne kažem mladunčad).
Problem je nastao kada su nekim ženama, muškarci donosili primamljivije voće u odnosu na ono koje su jele ostale.Na žalost, i  tada su neki radili sve ne bi li dobili malo ženske pažnje. Takvo ponašanje mužjačke manjine je stvaralo probleme pristojnoj lenjoj većini. Potpuno je razumljivo da su ostali muškarci dobili ćuške, koje su nedvosmisleno značile:
„Idi i nađi mi lepo voće, nećemo tvoje dete i ja da jedemo ovaj trulež koji visi na najbližim granama.“
Sad su i oni morali da donose lepše voće, a da bi ga dohvatali(pošto se ono nalazilo na sve višim granama), morali su sve više i više da se uspravljaju. Sa druge strane, žene su se ispravljale da bi bolje videle koje voće jedu njihove konkurentkinje,ali i da provere da li su muškarci na svojim zadacima.
Muškarci su, naravno, pokušavali da se sakriju da ne bi stalno brali voće. Zato su sišli sa drveta i počeli da se kriju po žbunju, ali su često morali da se uspinju da ih odnekud ne bi dočekla teška ruka njihove izabranice.
U tom bežanju, naši muški preci su odlazili sve dalje i dalje, pa bi u tom lutanju nailazili na životinje koje su bile dovoljno glupe da dozvole da ih ovi uhvate. Od štapa za poštapanje tokom šetnje je tokom vremena nastalo prvo oružje. A iz tog bežanja od dosadnog branja voća je nastao lov. Naravno, kada je primećeno da neki muškarci donose meso, vrlo brzo su i ostali shvatili da je to idealan način  da se malo pobegne od žena, a i da se pojede nešto konkretno, a ne samo travke. To nam je i danas ostalo zapisano u genima – travke mogu da idu samo kao salata uz meso.
U nekom trenutku, žena je uz grlene glasove, nekoliko puta lupila svog muškarca po glavi, a zvonjava u njegovoj glavi je govorila.
„Ne mogu više da živim na ovom drvetu, svi me gledaju. Mi zaslužujemo nešto bolje, ipak si ti veliki lovac. Mislim da je vreme da nam obezbediš, bolji smeštaj. A i tvoja majka je preblizu, pa se stalno meša u vaspitavanje našeg sina, razmaziće ga i napraviti od njega mlitavca, a ne alfa muškarčinu, kao što je njegov otac.“
 (Verujem da ste primetili kako rečenica ima savršeno sklopljenu podilazeću, usmeravajuću konstrukciju –  op.aut.)
I šta će, naš polaskani predak? Njegova partnerka je potupno u pravu. Neće on živeti pored onog Unga, koji ne zna da ulovi ni mrtvu vevericu. A i stvarno, činilo mu se da sin Gnagi, ne barata najbolje kamenom sekirom,  te da suvše vremena provodi mirišući cveće.
Tako je naš predak, nazovimo ga Gnagi, trčao za zecom, a ovaj mu je šmugnuo u pećinu.
Sporim procesom u njegovoj glavi se formirala misao.
„Hm, ovo bi moglo biti idelano za moju dragu i mene i našeg sina. Hm, pa ovde ima i mračnih delova, to bi mogao biti spavaći deo. A taman ću se skloniti od one ženine majke, koja me stalno gleda ispod oka.“
Nakon preseljenja u pećinu, evolucija je nezaustavljiva krenula svojim putem. Žene su razvile jezik, ne bi li muškarcima preciznije prenele zahteve. Jer, ako mu samo kaže, donesi mi krzno, on može umesto divnog i mekanog zečijeg krzna da donese grubo krzno divlje svinje ili još gore tvora.
Nakon toga, razvijalo se zidno slikarstvo, uglavnom od strane žena jer je bilo neophodno zaboravnim lovcima ostaviti neki podsetnik šta treba da urade.
Verujem da ne moram da pričam ništa više, jasno vam je kako je sve dalje išlo. One su se dovijale kako da nam daju još neki zadatak, a mi smo se dovijali kako da izbegnemo obavljanje istog, a da naše drage i dalje budu srećne.
Nekad, kada me moja draga uhvati za ruku i povede me u obilazak tržnih centara, sa rečenicom, koja obično počinje sa, treba nam, pomislim da bi možda bilo bolje da smo ostali na onim granama…

4 thoughts on “Kako je sve počelo?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *