Carinska vrteška

Napokon smo dočekali trenutak kada smo postali građani civilizovanog sveta, pa možemo da kupujemo on lajn. Ne mislim na trgovinu preko domaćih sajtova, već na ebay i slične sajtove. Neće nam više pokvareni i kradljivi prodavci naplaćivati za predmeti trideset, pedeset, sto i više procenata nego što bi te iste stvari koštale u inostranstvu. Napokon ćemo se osloboditi njihovog jarma, sloboda je udaljena samo nekoliko klikova od nas. Šta sve želim da kupimo, pošta će morati da otvori posebno odeljenje samo za internet pošiljke.
Čim je objavljeno da i građani Srbije mogu da koriste Pejpal istog trena sam otišao u prvu banku i otvorio devizni račun za on lajn plaćanje. Sav usplahiren sam otišao do kuće, seo za kompjuter i vrlo lako, posle samo trinaest  pokušaja otvorio svoj PejPal nalog.
Sad samo treba odabrati šta ću prvo kupiti, jer to ipak treba da bude nešto  posebno, nešto što će se pamtiti. Nakon ozbiljnog premišljanja, odlučio sam da kupim novi diktafon. Onaj moj stari, em žvaće kasete, em se ni kasete ne proizvode već desetak godina. Na  kineskom sajtu lingfengbaj sam pronašao idealan model za svega trideset i četiri evra sa besplatnom dostavom, a kod nas isti takav košta 127 evra. Pun strahopoštovanja, sam popunio formular za kupovinu, uneo podatke sa svoje kartice i pritisnuo baj. Sada samo da za nekoliko dana stigne poštar i mojoj sreći neće biti kraja.
Malo mi je radost pomutio komšija Miloš. Sreli smo se kod kontejnera sledećeg jutra, dok smo obojica bacali smeće. Oduševljeno sam se pohvalio kako sam ovladao internet kupovinom. Međutim, njegov komentar me ohladio kao tušem.
„Komšija, a imaš li ti nekog na carini, neku vezu?“
„Nemam, komšija“, odgovorio sam zbunjeno „šta će mi veza? Neću ja ništa da švercujem, kupio sam samo mali diktafon, koji je ispod limita za carinjenje.“
„Ako ti treba imam ja vezu na carini, neće ti naplatiti više od pedest evra za taj diktafon.“
„Ne, hvala komšija, sve će verovatno proći kako treba. Ne bih želeo da se uplićem u korupciju, ipak više volim kada je sve po zakonu.“
Komšija je otišao vrteći glavom. Eto razloga zašto je kod nas korupcija problem. Vole ljudi da gurkaju pare i kada treba i kada ne treba. Pa lepo u zakonu piše da se ne plaća carina za robu čija je vrednost ispod pedeset evra. Nisam ja toliko naivan da dajem toliki novac ni za šta.
Dvanaestog dana se pojavio poštar, ali umesto paketa, uručio mi je pisamce sa carine. Ko zna šta je u pitanju, sigurno treba nešto da potpišem, pa da preuzmem paket.
Sledeće jutro sam veseo i razigran otišao na carinu sve poskakujući. Iznenadio sam se kada sam na jednoj banderi u blizini carine video oglas nepoznate turističke agencije koja u ponudi ima aranžman Carinska tura: Beograd-Subotica-Niš-Beograd, minibusom, tri dana, dva noćenja za samo 100eur. Budalaština, ali stvarno, kome treba tako nešto, a nije mi baš ni najjasnije šta treba da znači Carinska tura.
Na šalteru carine me presrela vrlo pristojna gospođa. Samo da potpišem šta treba, mislim u sebi, pa da idem dalje svojim putem i da uživam u istraživanju nove igračke.
Ali nije mi bilo suđeno da se dugo radujem.
„Gospodine, ovde vam nedostaju neka dokumenta“, rekla je spuštajući trouglaste naočare na nos.
„Kakva dokumenta?“, ništa mi nije bilo jasno.
„Morate da popunite carinsku deklaraciju, da vidimo koliki iznos carine morate da uplatite“, mirno je odgovorila dok je mazala nokte krvavo crnim lakom.
„Kakvu carinu? Pa ovo je predmet male vrednosti“
„Samo vi popunite, pa ćemo već videti koliko treba da uplatite.“
Strepeći sam popunio formular.
„Niste baš ovo čitko popunili, no imate sreće“, uzvratila je umornim osmehom „Da je ovde moja koleginica Persida, ona bi vas vratila sve dok ne popunite čitko ili otkucano.“
Malo mi je bilo lakše što sam naišao na ovako pristojnu osobu, sad ću sigurno sve lakše završiti.
„Pošto ste sve lepo popunili, sada odnesite ovaj formular na prijemno odelenje, da vam lupe pečat. Ovde je izlazno…“
„A na kom spratu je prijemno?“
„Na prvom, ulica je Ištvana Bećara Pecaroša 13, dve ulice od Franjevačke katedrale“, nehajno je odgovorila.
„Koje katedrale?“, zbunjeno sam upitao, sigurno je mučenica nešto pobrkala dok je razmišljala kako da se izvuče iz zamke u koju je upala dok je igrala Zumu, a da pri tome ne pokvari lak na noktima.
„Kako koje? Pa one u Subotici, naravno.“
„U Subotici!? Kakva Subotica, kakvi bakrači. Nemojte se molim vas, šaliti ovako.“
„Gospodine, niti imam volje ni vremena da se sa vama šalim, To se zove decentralizacija uprave. Da ne bi sve bilo smešteno u Beogradu i Novom Sadu, pojedini delovi uprave su razmešteni po Srbiji, u ovom vašem slučaju u Suboticu. To su vam sve evropske tekovine.“
„Ali kako u Subotici? Je li mogu da vam pošalju neku potvrdu mejlom“, stidljivo sam pitao.
„Ne, nikako, možete eventualno da pošaljete formular u Suboticu, pa da vam stave pečat kada stignu. Zbog gužve im treba četrdeset i pet do šezdeset dana. Vi vidite šta vam najviše odgovara, pa kada sve završite vi dođite opet. A ako želite, imam rođaka koji organizuje ture do Subotice i dalje ako treba, po vrlo pristojnim cenama“, radosno je uzvratila jer je pronašla izlaz iz problema, koji joj je Zuma zadala.
U ovoj zemlji se vrlo rano nauči da birokratske nelogičnosti treba prihvatiti bez razmišljanja. Šta ću, bolje da odmah odem po taj pečat, nego da čekam mesecima dok mi odgovore. Srećom povratna karta je 1963 dinara, pa mi je diktafon i dalje povoljan. Onaj privatnik koga je spominjala službenica bi mi uzeo bar 3500.
Vrlo lako sam pronašao prijemno carinsko, ali nisam uspeo da dobijem pečat. Ispostavilo se da je neki pokrajinski praznik i da rade tek sutra. Šta da se radi, našao sam divan hostel, gde je noćenje bilo samo 13 evra.
Sutradan sam na bio u carini na samom početku radnog vremena, već u deset i trideset. Tamo sam zatekao izuzetno preduzimljivu službenicu, njeni kvaliteti su mi bili jasni čim sam video da igra Mahjong. Preletela je pogledom formular i bez reči udarila pečat. Pružila mi je papir ne podižući pogled sa monitora.
„To je to, posao od 2 sekunde? Je li to nije moglo da se obavi mejlom?“
„Ne, gospodine, nikako, u zakonu se mejlovi nigde ne spominju kao validan način prenošenja dokumenata“, uzvratila je sa dosadom u glasu „Sad ovo odnesite u ulicu Muftadžije Ništaka 3, da vam stave izlazni pečat.“
„Je li se to nalazi negde u blizini? Nikada nisam čuo za tu ulicu.“
„Blizu je, nije ni tri minuta udaljena od Ćele kule.“
Zaljuljala mi se cela kancelarija, ovo mi se sigurno ne dešava.
„Ćele kula? Koliko znam najbliža je na 500km odavde, u Nišu. Nemojte samo da mi kažete da je u pitanju decentralizacija i da zbog još jednog pečata moram da pređem celu zemlju?“, podsmešljivo sam upitao.
„Naravno da je u Nišu, pa gde bi bila. Jasno da je u pitanju decentralizacija uprave. Šta da vam kažem, upoznajte svoju zemlju, da bi ju više voleli.“
„Ovo nije normalno, pa mene će ovaj diktafon koštati suvog zlata.“
„Šta ćete, gospodine, ljudi kada kupuju preko interneta, ne razmišljaju o skrivenim troškovima. A ako vas zanima, moj rođak organizuje ture do Niša, po vrlo povoljnim uslovima.“
Bez reči sam izašao iz kancelarije i polako krenuo ka autobuskoj stanici. Prosto je neverovatno u kakvoj zemlji živimo, svaki dan doživim novo iznenađenje.  Ove službenice su baš organizovane, mogao bi Đorđe Čvarkov da im pozavidi.
Srećom, za Niš se ide preko Beograda, pa sam mogao da iskoristim povratnu kartu. Čim smo se vratili u meni najdraži grad, seo sam u prvi autobus ka Nišu. Povratna karta je 2953 din. Pošto smo stigli kasno, smestio sam se u hostel „Ćelavac“ u blizini Ćele kule, a na preporuku ljubaznog vozača autobusa.
Ujutro sam bio prvi ispred niške carine. Nadam se da će se napokon završiti ova epopeja. Ovog puta, za promenu, u kancelariji je sedeo službenik. I to ne običan, već trokrilna gromada, koja je sve vreme grickala olovku. Samo je podigao pogled, bez reči pružio ručerdu u kojoj je prosto nestao moj formular A4 formata.  Kada je udario pečat, uši su mi zazvonile, vratio mi je papir i kratko rekao da mogu da podignem paket u Beogradu. I dalje nisam mogao da poverujem da ću napokon imati moj novi diktafon.
Pošto sam se vratio u Beograd u 13.31. procenio sam da je to suviše kasno za odlazak u beogradsku carinu, ipak je to državna ustanova, a za njih važi posebno radno vreme.
No, sada već blago malodušan, pojavio sam se u kancelariji službenice sa trouglastim naočarima.
„Već ste se vratili gospodine, svaka čast, evo još samo da proverim koliko treba da platite carinu. Dakle, želite da uvezete električni aprat? Na taj način urušavate domaću industriju“
„Ali diktafone ne pravi ni jedna naša kompanija.“
„Možda, ali može da pravi. Na osnovu toga plaćate osamnaest posto.“
„Zar nisam oslobođen od carine, ipak je vrednost predmeta ispod pedeset evra“
„Oslobađanje od carine mogu da ostvare samo dobrotvorne ustanove, pravna lica za nabavku repromaterijala i slično. Dakle, osamanest procenata plaćate na procenjenu pravu vrednost. Carina ima pravo da proceni da li cena uvežene robe odgovara realnosti. Analizom je utvrđeno da ovaj vaš diktafon vredi 127 evra.“
„Ali to su naduvane cene onih odvratnih monoplista“, počeo sam da vičem dok su mi žile poiskakale po čelu, kako je krenulo još me pokositi infarkt.
„Gospodine, da li su u pitanju monopolisti, to će utvrditi nadležne službe. Dakle, carinu plaćate na razliku u nabavnoj i realnoj ceni, a takođe i transport…“
„Kakav transport, jeste li vi pri sebi, pa lepo piše da je besplatna dostava.“
„Besplatan prevoz, pih“, frknula je prezrivo „znamo da se to koristi kao izgovor da bi ljudi uzbegli plaćanje svojih obaveza. Procenjeno je da transport paketa od Kine košta 44 evra. Dakle, računica je sledeća: 127-34=93, carina je 18%, a PDV 29% na robu uvezenu iz Kine, što je ukupno 47% od 93, što je 43.71, na to dodajte i transport od 44 evra koji ste hteli da prikrijete. Sve ukupno, iznos koji treba da uplatite je 77.71. Ah, zaboravih da kažem da plaćate i ležarinu za predmet u iznosu od 9 evra na dan. Vaš predmet je ovde već 4 dana, što iznosi 36 evra. Ukupno treba da uplatite 113,71 evra u dinarskoj protivvrednosti, po gornjem kursu banke O.dre.Ži.“
Potpuno nem sam saslušao njeno izlaganje. Uplatio sam tu taksu, mada bi bolji izraz bio drumska pljačka, ali bolje da ćutim da mi ne razrežu još neki porez.
Napokon sam imao novi diktafon , ali i neobčne žamrce u levoj ruci.  Kada sam se presabrao koliko me je koštao, shvatio sam da naši prodavci možda i nisu pokvareni i kradljivi monoplisti, već da su zapravo plemeniti ljudi, koji daju sve od sebe da građani Srbije prođu što jeftinije. Eh, on lajn trgovina, daleko joj lepa kuća…

7 thoughts on “Carinska vrteška

  1. fenomenalno. ahaaaahaa. jel istina? (izbacila bih poslednja dva pasusa, koji moj objašnjavaš) tako smo mi plaćali warcraft preko neta. i to je bila avantura sa blokadom računa ;))))

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *