Vikendica

            Došlo je opet lepo vreme, nakupilo se godišnjeg i treba iskoristiti te dana do juna. Pošto su zbog hronične besparice propali prolećeni izleti u evropske prestonice, bacih se u razmišljanje gde otići i skloniti se iz gradske gužve, bar na kratko.
            U nekom trenutku setio sam se vikendice u selu. Iz nekog razloga već desetak godina niko nije išao tamo.
            Moji roditelji su živeli u gradu, ali su želeli da imaju vikendicu u koju bi povremeno otišli.
            U to vreme bilo je moderno imati vikendicu. Većinom su ih gradili negde na moru. Istu stvar sam i mojima zamerao. Dok su moji prijatelji išli na more u svoje vikendice, mi smo išli na selo, udaljeno sat vremena od grada i tamo provodili vikende. A tokom letnjeg raspusta, pošto su baba i deda živeli u vikendici od ranog proleća do kasne  jeseni, zna se gde bih ja bio.
            Kada malo bolje razmislim, moji su još i ispali pametni. Te vikendice na moru su u jednom trenutku bile zahvaćene ratnim vihorom, te su minirane, paljene, naseljavane izbeglicama, otkupljivane od vlasnika za boks cigareta. Kada je prošao haos, iste te vikednice su obnavljane, vlasnici su dobili bespovratna sredstva da ih obnove, poništeni su neki ništavni ugovori i moji prijatelji koji su sačuvali vlasništvo, opet idu na more u svoje vikendice, a ja ne idem nigde. Hm, kad razmislim opet, možda moji i nisu ispali najpametniji.
            Istini za volju, za selo me vezuju lepe uspomene. Kod babe i dede uvek  bi bilo svežeg povrća, domaćih jaja, pilića, svežeg hleba, kolača. Držali bi i mene i brata kao malo vode na dlanu.
            Preplavljen vedrim sećanjima, krenuo sam u akciju. Neće biti lako, ipak deceniju i malo jače, niko nije obišao to imanje.
            Prvo sam pozvao brata u nadi da će želeti da mi se pridruži.
            Odmah me otkačio, izgovorivši se silnim obavezama.
            Okrenuo sam i suprugine sestre, zapravo njihove muževe, ali i oni su  izjavili da nemaju slobodne dane i da im je baš žao što ne mogu da pomognu.
            Dobro, idem onda samo sa suprugom i sinom jedincom. Šta nam i treba još neko? Malo sredimo ono osnovno i lepo uživamo desetak dana godišnjeg.
            Natrpao sam u auto sav alat kog sam se setio i koji sam imao u kući. Ko zna šta sve može da zatreba.
            Putovali smo skoro dva sata, jer sam tri puta pogrešno skrenuo. Supruga je predlagala da uključim navigaciju, ali meni to nije padalo na pamet. Svašta, ja da ne znam da dođem do naše vikendice. Dobro, ispostavilo se da je bila u pravu. Ali samo zato jer su izgradili silne kuće i zbog nedavnih izbora, asfaltirali ulice. I navigacija bi se izgubila, a gde neću ja.
            Selo je divno i opuštajuće, ptičice cvrkuću, miriše sveže pokošena trava, ko god prođe pored vas klimne glavom u znak pozdrava. Idila. Pastoralno, što bi rekli neki.
            Do naše kuće sam stigao bez problema. Bez većih problema, slučajno sam prošao pored nje, ne videći kuću. Nije ni čudo, kad je trava i šiblje, bilo iznad kuće. Baš me zanima kako bi se ovde snašao Ber Grils. Prava divljina, a ne ono što mu pripreme ceo set, pa se on šetka kao kroz park.
            Surpuga je predložila da je najbolje da se ona i sin jedinac smeste u hotelu u obližnjoj varošici. Da mi ne smetaju u radu. Sviđa mi se što je supruga uvek uviđavna i pre misli na druge, nego na sebe. Ispostavilo se da se hotel koga se sećam kao klasičan primer komunističke izgradnje, pretvorio u izuzetno luksuzan spa centar. Klonuo sam duhom, kada sam saznao da je prebukiran. Međutim, supruga me opet zadivila svojom spremnošću. Moraću da je pitam da nije možda bila izviđač kao dete. Iz tašne je izvukla odštampani vaučer, koji je slučajno glasio na njeno i sinovo ime. Čak se čini i da je uplaćen pun pansion sa svim sadržajima.
            Pošto je taj deo bio rešen, vratio sam se u selo.
            Pokušao sam da komšije zainteresujem da mi malo pomognu, nudio sam i da platim, ali mi je rečeno da su poljoprivredni radovi u punom jeku i da nema ko da mi pomogne. Jedan od komšija se sažalio na mene, pa mi je ustupio mačetu i kosu, obe relativno oštre.
            Hrabro sam odgurnuo kapiju i počeo da se probijam kroz gustiš u pravcu u kom sam pretpostavljao da je kuća.
            Posle petnaest minuta, bio sam gola voda, izujedali su me uznemireni komarci, a čak sam primetio i nekoliko krpelja na sebi. Znajući koliko može biti opasna lajmska bolest, brzo sam se odvezao do grada. Posle samo pola sata čekanja, stigao sam na red i napasti su izvađene.
            Vratio sam se u selo, kupivši uzput sredstvo za odbijanje krpelja i komaraca. Srećom, imao sam i neke čekove, koje sam čuvao za servis auta, pa sam kupio i električni trimer. Ako planiramo da dolazimo na selo, trebaće mi.
            Sad kad sam bio opremljen, znatno sam brže napredovao. Zapravo, napredovao sam brže kad sam shvatio kako funkcionišu strune, na koju stranu treba postaviit nož, kako podesiti pravu smešu benzina.
Ono što nisam mogao da sprečim, bili su krpelji, njih desetak. Izgleda da ono čime sam se isprskao nije funkcionisalo. Šta da radim, opet sam otišao do grada na hitnu intervenciju. To je bilo dobro, jer sam kupio i prskalicu i sredstvo za suzbijanje krpelja na livadama.
Sa novim žarom sam se bacio na probijanje kroz travu i šiblje. Pored silnog korova, dvorište je bilo puno raznoraznih otpadaka. Pretpostavljam da su dobre komšije želele da poboljšaju plodnost mog dvorišta. Nisam stručnjak, ali čini mi se da plastične flaše, kese, konzerve i lešine uginulih životinja nisu baš najbolji izbor.
Uspeo sam da pokupim još desetak krpelja. Razmišljao sam da se vratim u grad, ali sam odustao od te ideje. Jedna mala krvopija se zakačila za jedno nezgodno mesto, koje baš ne bih pokaziavo bilo kome. Uz svestan rizik od dobijanja lajmske bolesti, radije ću, kao pravi muškarac, sve krpelje povaditi sam.
Dok sam bio izgubljen u bespućima svojih misli, osetio sam kako gazim neku granu. Pogledao sam malo bolje i shvatio da je u pitanju zmija. U panici, povlačio sam se unazad. Sapleo sam se o neki zid i počeo da padam i padam i propadam kroz trule daske, koje su natrkivale bunar. Već mi je život preleteo pred očima. Bilo je vrlo kratko, jer i nije bio naročito uzbudljiv. Kada sam pomislio da je kraj, shvatio sam da lebdim. Moj trimer se poprečio preko bunara i zaustavio moj pad. Iskobeljah se nekako tresući se. Ona zmija je bila samo kabal za struju. Srećom, pa je bio isključen.
Potrajalo je dok se nisam primirio. Već je došlo veče, kada sam stigao do kuće. Na prvi pogled, bilo je jasno da neću noćas spavati u istoj. Prozori su bili bez stakala, neko žbunje je raslo iz kuće. Brojni crepovi nisu bili na svom mestu. Miris je bio onespokojavajući.
Supruga mi je javila da ona i naslednik upravo idu sa bazena ispunjenog termalnom vodom i da su umorni, pa je najbolje da se čujemo sutra. Na žalost u hotelu više nema mesta, te se najdraža nada da ću se već nekako snaći.
 Šta mi teško da prespavam u autu?  Auto je u dvorištu, nemam čega da se plašim.
Pola noći nisam spavao. Prvo, bilo je užasno mračno, setio sam se svih priča o duhovima iz detinjstva.. Drugo, oko auta su se motali neki divljačni psi koji su potmulo režali.
Sutradan, sam sa energijom obnovljenom hladnom kafom iz kesice, krenuo u kuću.
Kuća je bila ispunjena izmetom pacova, sova, koščicama, perjem.
Ceo dan sam izbacivao smeće.
Skoknuo sam do grada da kupim stakla za prozore, sijalice, osigurače, materijal za sređivanje zidova, razene farbe i svašta nešto. Supruga i sin su uspeli da od gustog rasporeda odvoje desetak minuta da se vidimo.
Iza kuće sam spalio svo smeće, suve grane, travu, koje sam sakupio na jednu ogromnu gomilu. Kad je vatra već dogorevala, pojavila se policijska patrola. Gospoda policajci su mi napisali kaznu tbog paljevine, jer više nije dozvoljeno paliti travu u dvorištu. Hm, kad sam bio klinac, to smo svi radili.  Eto, kako se svet menja.
Sledećih nekoliko dana sam krpio rupe na zidovima, krečio, farbao stolariju, menjao dotrajala sijalična grla i obavljao brojne sitne popravke. Nisam neki masjtor, ali razumem se u osnovno. Već ste imali priliku da pročitate o mom ulasku usvet majstora hobista.
Nije prošlo ni nedleju dana, a kuća i dvorište su opet podsećali na slike iz prošlosti. Ima još posla, ali bar sad može da se boravi u kući.
Supruga i sin su došli da mi prave društvo i da zajedno uživamo u još vikendu idile. Bio sam mrtav umoran, ali šta je to kad treba da budete sa najdražima. Malo ćemo roštiljati, malo gledati u zeleno i dobro.
U razgovoru sa bratom, ispostavilo se da mu se oslobodio vikend i da će doći sa suprugom i dvoje dece.
Zanimljivo je da su se javile i suprugine sestre. Baš su i njima propale sve akcije, pa će doći, ukupno nih deset.
Sledeća dva dana nisam znao gde sam. Idi u nabavke za sedamnaest ljudi, peci roštilj, odčepi toalet, sredi ovo, donesi ono, zašto nije sređeno ovo ili namešteno ono, ko li je samo bio majstor kad je sve ošljario, oni bi to mnogo bolje, samo da sam ih pozvao.  Pri tome, deca se stalno svađaju oko ne znam ni ja čega i vrište ne granici prihvatljivog. Naravno da njihovi roditelji nisu obraćali pažnju na svoju mladunčad, bili su zauzeti celodnevnim izležavanjem. A pošto nije bilo dovoljno mesta za spavanje, noći sam proveo opet u autu, a supruga i sin u sobi u hotelu.
U ponedeljak, kada smo se vratili kući bio sam isceđen. Odmah sam otvorio bolovanje i odlučio da bar nedelju dana ne mrdam iz stana.
Da li je neko zainteresovan da kupi vikendicu blizu grada, u pristojnom stanju, koja pruža beskrajne mogućnosti da vam se okuplja familija? Trimer i prskalica idu gratis.
Slika – VinnyCiro

19 thoughts on “Vikendica

  1. njahnajhanjahahaa. ja na mojoj sojenici posle poplave. imala sam i osinjak. i pravu zmiju. dobro, beloušku. 15 dana pakla. što i nije ništa ako pogledaš ovaj mesec….

  2. Priča je odlična. Ipak malo razmisli prije prodaje. Ponekad nije loše imati mjesto za nekud „pobjeći“ od drugih sebe i svoje svakodnevice, kako bi mogao „napuniti baterije“. Veliki pozdrav.??

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *