Priče iz knjižare 3 – Opklada

„I misliš da su svi, baš svi?“, pitao sam Stanka dok smo pili kafu u dvorištu iza knjižare. Imali smo još vremena, pre nego što nam počne radni dan.

„Da, da, baš svi“, odgovorio je samouvereno. „Bar ovde su svi do jednog.“

„Dobro, možda većina, ali baš svi, nisam siguran“, odgovorio sam sumnjičavo.

„Hoćeš da stavimo neku paru?“, pitao me.

„Jok, ne kladim se nikad u pare“, odmahnuo sam glavom. „A i znaš kad će biti plata?“

„Dobro, ne mora u pare. Hajde u po knjigu po izboru“, predložio je. „Možeš da staviš knjigu na recku, pa izmiri dug kad hoćeš.“

Ah, to su te čari knjižarstva, svako od nas je imao silne knjige na predračunima na naše ime, pa smo izmirivali kad bi bilo para. Jasno je da novca nema i da se kod većine nas dug prema knjižari približavao (često i nadmašivao) iznos naše plate. Prokleta bila naša ovisnost o knjigama, koja nas je držala u večitom dužničkom ropstvu. A Rade je znao za nju i da bi je učvrstio, nudio bi nam redovno dodatne knjižarske popuste, samo da bismo uzimali što više knjiga.

„Ček’, ček’, odakle ti ideja da ću izgubiti opkladu?“, pobunio sam se.

„Javlja mi se da će biti tako“, nehajno je odgovorio ispijajući kafu.

„Dobro, neka te, ali da ne bude neka tipa Janson, neku normalnu knjigu“, odvratio sam nakon kraćeg razmišljanja. Ne verujem da ću izgubiti opkladu, prosto je nerealno, ali bolje da se obezbedim za svaki slučaj. „Bilo bi mi žao da te mnogo bacim na trošak.“

„Nema problema, nećeš, jer ćeš i tako izgubiti“, prihvatio je.

„Baš si samouveren, što nisi takav sa ženama?“

„Heh, đentlmen se ne hvali  svojim uspesima.“

„Naravno da se ne hvališ, kad nema žena, gospodin ne-postoji-normalna-devojka-na-ovom-svetu.“

„Nikad mi neće biti jasno kako si prevario ženu da se uda za tebe?“, odmahnuo je glavom u neverici.

Slegnuo sam ramenima skoromno i nastavio.

„Uh, kakav si čovek, hoćeš da me zakopaš?“, gunđao sam, ali sam se i dalje smejao. „No, dobro, sporta radi, hajde da prihvatim ovu igrariju. Onda, da vidimo, Đorđe?“

„Pravni“, odgovorio je Stanko.

„Opa, moj kolega“, primetio sam. „Isto kao i Marina, moj klasić.“

„Podigneš kamen, nađeš pravnika“, podbadao je.

„Jedna od prvih stvari, koju su nam objasnili na fakultetu je da nakon Pravnog, možemo da se zaposlimo bilo gde.“

„I to ste dokazali, imate posao ovde.“

„Imali su posao i na piramidama i na galijama, plate su problematične,“

„Ccc, mator čovek pa stalno gunđa. Milica, književnost. Isto kao i Gorana.“

„Obe svetska književnost ili kako se već to zove“, nastavio sam. „Maja-Keva, biologija.“

„Bojan, astronomija“

„Nemoj me… Astronomija?“, bio sam u čudu.

„O da, pričao mi je kako je tamo završio nakon što se zakucao na ETF-u.“

„Čoveče, kakav lik. Da si rekao astrologija, manje bih se iznenadio“, smejao sam se. Bojan je više ličio na hipika nego na naučnika. „Ana, filološki, francuski, čini mi se…“

Klimao je glavom i nastavio.

„Sanja, učiteljski. Jelena, psihologija.“

„Ti si duvač? Duvaš u frulicu?“, pitao sam kroz osmeh. „Toliki čovek.“

„Vickasto. Što je babi milo…“, prihvatio je šalu. „Ali, ipak je klavir u pitanju“

Smejali smo se i razmišljali da li smo nekoga zaboravili. Provrteli smo ponovo nabrojana imena.

„Ivana je sociolog. A Mira neki računarski.“

„Čoveče, ona bi mogla da radi za gomilu love negde drugde“, rekao je Stanko, odmahujući glavom u čudu. „A eto, voli da bude ovde.“

„Čudna stvar je ljubav, je l’ vidiš, kako se uvuče pod kožu?“, složio sam se, uživajući u kafi i cigareti. Još malo, pa na posao. „Ko nam još fali? Jovana… ekonomski. Perica, istorija.“

„Još jedan profa? Mogli bismo školu da otvorimo“, predložio je Stanko.

„Nije ni to loša opcija, kao plan B, kad nam pukne film ovde. Odemo lepo u prosvetu i bog da nas vidi, To je to?“, pitao sam.

„Jeste, kao što vidiš svi iz naše knjižare ili oni koji su proveli u knjižari makar nekoliko meseci, ali su i dalje deo sistema, imaju fakultetske diplome.“

Klimao sam glavom i dalje mi je sve to izgledalo čudno, ali činjenice su jasne.

„Nema greške, ko hoće da bude naš knjižar, mora da ima fakultet?“

„Makar višu ili da je izgledno da završava faks. Šta misliš zašto Slavica ima one testove?“

„Da bi njeno radno mesto imalo razlog postojanja. Vidiš, mi smo elitističko društvo, moj bato. Idem sad da biram knjigu.“

Ušao je u knjižaru, ostavljajuči me da završim kafu. Ostao mi je još gutljaj kafe i dva dima, greo’ta da propadnu.

 

****

Sve knjižarske priče se nalaze OVDE.

Оставите одговор Одустани од одговора

Exit mobile version