Novi početak

Dosta mi je više da radim za druge i da njima pravim lovu. Vreme je da postanem sam svoj gazda. Pametni ljudi kažu da treba raditi ono što najbolje znate i da uspeh mora doći. Dugo sam razmišljao kako je najbolje da iskoristim svoje talente i na kraju sam došao do najbolje varijante.

Moguće je da ste primetili da već godinama pišem. Ali me ne bi iznenadilo ni to da vam je taj podatak promakao. Ne biste bili jedini u tome. Jer iako se čini drugačije, osim tog naziva pisac, slabo šta sam profitirao, bilo po pitanju slave, a pogotovo po pitanju novca. Nemam novac od pisanja, ali bar ima čitaoce, reći ćete. Kako da to predstavim najjednostavnije? Može se reći da po imenu i preizmenu poznajem svakog čitaoca? Kapirate? Cenim da vam je sad jasnija situacija? Dugo sam se borio sa svojim demonima, pitajući se u čemu je problem. Da li je do mog pisanja, nedostatka podrške političke ili neke druge, do čitalaca koji ne prepoznaju kvalitet ili do sveopšteg stanja u društvu? Ili sve zajedno i prstohvat nečeg drugog? Nisam našao zadovoljavajući odgovor. Koliko sam mogao da primetim, nisam jedini koga muče ti problemi. Ima nas toliko da sam video da čak postoji i neko udruženje ULIP – Udruženje loših i propalih pisaca. Razmišljo sam da se prijavim, ali sam odustao? Posle mnogo sati i dana provednih u preispitivanju (obilato potpompgnutih ujka Rakinom rakijom) odustao sam od traženja konačnog odgovora. Na kraju, nije ni važno, iako neki misle da je u pitanju 42.

Kad sam uspostavio mir sam sa sobom, došlo je i nadahnuće/proviđenje. Mogao bih da iskoristim to svoje stanje i ta saznanja prenesem drugima. A pošto sam, kao što sam rekao, doživeo nadahnuće, onda je jasno, da očekujem određenu nadoknadu. Ne nadam se bogatstvu, ipak su pisci sirotinja, ali valjda će biti neka vajdica.

Prvo sam završio neki dopisni kurs psihologije, čisto da mi se nađe, a nije koše da budem i tu malo potkovan. A i da mi niko ne prigovara kako nemam kvalifikacije. Eto, psiholog i pisac, dosta od mene. To što je u pitanju besplatni skraćeni kurs sa fakulteta Tuvalu, manje je važno, i tako neće niko gledati u diplomu. A i trebaće pokriće za registrovanje firme, kad se posao razradi.

Obezbedio sam poslovni prostor. Preciznije rečeno, odvojio sam ćošak u stanu gde će se odvijati seanse, ako baš neko dođe kod mene. Ipak, nadam se da ću sastanke uglavnom imati preko interneta. Jer ko još ima živaca da se uživo susreće sa piscima? Zašto tako? Bolje me ništa ne pitajte, teški su to ljudi. Stavio sam na zid nekoliko motivacionih poruka – Pisanje ima/nema smisla? Pisati? Čemu? i tome slično.

Pokrenuo sam ozbiljnu reklamnu kampanju po društvenim mrežama. Kad kažem ozbiljnu, mislim da sam oglas ostavio u svakj mogućoj Fejsbuk grupi i svugde gde god sam se setio. Naravno, nisam platio promociju, jer odakle mi? Da bih privukao ciljanu publiku, napisao sam i odgovarajući reklamni oglas

Pišete?

 Čini vam se vaše pisanje nije dovoljn priznato?

Knjige se ne prodaju?

Rešenje vam je dohvat ruke…

Književna psihološka radionica „Spas za pisce“

Sve je bilo spremno za buduće klijente i za moju novu karijeru.

Nestrpljivo sam čekao da počnu da se javljaju zainteresovani pisci. Kao što se da pretpostaviti, počele su da pristižu poruke. Nakon fugačkih prepiski, zakazao sam prvi sastanak. Dogovorili smo se da dođe u vreme kad je supruga na poslu, a sin u školi, da bismo imali potpuni mir i tišinu.

Moj prvi klijent je bio pisac, kog virtelno poznajem nekoliko godina. Aktivan je po društvenim mrežama, piše osvrte na pročitane knjige, kači delove svojih romana i priča. Objavio je (kao samizdat, kako drugačije) i nekoliko romana. Relativno poznat u književnoj zajednici, ali vrlo malo uzvan toga.

Pisac je došao na vreme, malo smo se opustili uz ujka Rakinu i kafu i lagano počeli sa sesijom, jer nema boljeg sredstva za otvaranje i opuštanje. Što se kaže, rakija povezuje ljude.

„Ti već dugo pišeš?“, započeo sam, pokušavajući da se postavim kao psiholog, iako mi je ta uloga bila potpuno novo iskustvo. Pogledao sam poprilično filmova na tu temu, od Robina Vilijamsa pa do Frejžera (Frejzera?), te sam imao neku maglovitu sliku kako sve to izgleda.

„Da, ima sigurno desetak godina kako se javno deklarišem kao pisac, ne računam na period kad sam pisao isključivo za sebe i nisam delio sa drugima“, odgovorio je gledajući u svoju šolju.

„Zadovoljan si svojim pisanjem?“

„Neskromno je reći, ali jesam. Nekad više, nekad manje, stalno učim nešto novo. Volim da verujem da svaki put napredujem makar malo u mom pisanju. Naravno, ima boljih od mene, ali ima i lošijih.“

„Da, to je baš dobro“, složio sam se. „Važno je da je čovek svestan svojih sposobnosti. Objavio si i tri romana, koliko mi se čini.“

„Da, tri i veliki broj priča.“

„Pretpostavljam da šalješ i priče na konkurse?“

„Naravno, nekad priče prođu, nekad ne. Ni jednom se nije dogodilo da osvojim neku novčanu nagradu.“

„To je tek posebna tema, novac obično ima svoje puteve. Imaš onda makar satisfakciju da su se tvoje priče dopale urednicima nekih zbirki.“

„Jeste, naravno da mi prija makar takvo priznavanje i prepoznavanje. Na kraju krajeva, zato i pokušavam da objavim napisano, jer da nije tako, pisao bih sam za sebe i sve bi bilo u folderima na mom kompjuteru.“

„Naravno, živi smo ljudi, iako smo pisci“, osmehnuo sam se. „Svaki umetnik, priznao to ili ne, traži javnu validaciju svog dela. Romane si objavljivao kao samizdat? Nisi uspeo da se probiješ do izdavačkih kuća? Ili nisi želeo?“, pitao sam dok sam u svesku upisivao detalje našeg razgovora, a istovremeno prolazio kroz pitanja koja sam hteo da postavim.

„Znaš i sam kakvo je stanje u domaćem izdavaštvu. Male izdavačke kuće su ponašaju praktično kao štamparije i samo uzimaju novac za lektur, prelom, korice, štampu“, odmahivao je glavom sa rezignacijom. „A posle je na piscu da se sam bavi prodajom knjiga, promocijom, distribucijom u knjižare i svim ostalim. A veliki izdavači uglavnom objavljuju već poznate domaće pisce ili one ljude koji su uspešni u nekim drugim poljima. A i kod njih se opet sve svodi na kraju na pisca.“

„To je baš nezahvalna pozicija“, složio sam se. „Mnogi od nas su prošli sve to.“

„Jeste. I ako je već takva situacija, onda mi je lakše da odradim sve potpuno sam.“

„Sam pao, sam se ubio.“

Sloćio se ćutke i otpio malo kafe.

„Prodaju li se knjige?“

„Tja, loše“, odmahnuo je rukom. „Ako delim za džabe, onda se izlome da se jave. Ako stavim cenu, onda pričaju kako je skupo i da nije u redu što želim da zarađujem od knjiga.“

„Naravno da nije u redu, pošto i tebe objavljivanje knjige ne košta ništa“, rekao sam smeškajući se.

„Sigurno, palo mi sa neba“, progunđao je gorko.

„A čitaoci? Ima li ih i šta kažu za romane?“

„Ovi koji su čitali, u najvećem broju su zadovoljni. Ima zamerki, ali su većinom pozitivne reakcije. Ali kad sve sabereš, to je relativno mali broj ljudi koj sume čitali i velika je borba doći do svakog novog čitaoca. Nikako da se probijem do veće publike.“

„Verovatno si pratio i savete različitih marketinških stručnjaka o poboljšavanju prodaje?“

„Kako da ne. Čak platio i neke kurseve. Te plati ilustratora da uradi što bolju naslovnicu, jer bez toga se niko neće uhvatiti za knjigu.“

Klimnuo sam glavom, češkajući bradu.

„Pa pazi da se slučajno ne provuku neke greške u kucanju u tekstu, ili daleko bilo na blurbu.“

„To sa blurbom se meni dogodilo, imao sam čak dve greške“, ubacio sam se. Pročitao sam negde da je važno da klijenti mogu da se povežu sa psihologom, a još je bolje kad psiholog ima veće muke.

Pogledao me sa razumevanjem i nastavio.

„Onda reklamiranje po društvenim mrežama, razne akcije za ovaj ili onaj praznik, kačenje osvrta, poklanjanje knjiga  aministratorima grupa, bukstagramerima i ostalim influenserima. Uh, što mrzim ove strane izraze koje smo svi usvojili.“

„Isto je i kod mene“, saglasio sam se. „Ali šta da radimo, jezik je živa stvar, a teško se boriti sa prodornošću nekih jezika. I pomažu li se sve te kampanje?“

„Da, da. Kada okačim osvrte i kad ponudim knjigu, onda bude i neka prodaja, knjiga, dve, tri, ako ne, onda nema. Čim se reklamiram, kažu da sam dosadan, kad se ne reklamiram, onda se žale da sam neaktivan“, oblilo ga je crvenilo. „I na kraju opet slabo, skoro pa ništa značajno.“

Utonuli smo u tišinu.

Spojio sam prste u piramidu i samo ga posmatrao nekoliko trenutaka.

„Dobro, da sumiramo naš razgovor. Ako se ne varam, ti samo želiš da pišeš svoje romane, da se izdavačka kuća bavi svime oko objavljiavnja, distribucije i marketinga, želiš da te ljudi čitaju i da, naravno zarađuješ dovoljno od pisanja da ne moraš da radiš ništa drugo. “

„Da, da, da, naravno da želim sve to. To je kako stvari treba da funkcionišu, zar ne? Možeš li da mi pomogneš da prižem svemu na pravi način, pa da napokon dožem do uspeha?“, pitao je nepoverljivo.

Lupkao sam lagano olovokm po svesci ćuteći.

„Mogu, ali ne znam da li si ti spreman za rešenje“, odgovorio sam. Bilo mi je jasno da samo podižem napetost, ali treba opravdati i moju cenu, koja iako nije previsoka, ipak je značajan izdatak za svakog neafirimsianog pisca. Na kraju krajeva, kada izgleda da je put teži i da samo retki mogu da stignu do kraja, time se čini da je nagrada veća i značajnija.

„Kao što sam rekao, rešenje postoji. Siguran si da želiš samo da pišeš svoje romane?“

„Da.“

„Želiš da knjižavni agent i izdavač brinu sve tvoje ovozemaljske brige,da te štampaju u velikim tiražima, da ti organizuju promocije, gostovanja po televizijama, da su ti plaćeni svi troškovi, da ti samo pišeš svoje?“

„Da.“

„Da te ljudi čitaju, da te prati slava i da lepo živiž, ili makar pristjno, od svog pisanja?“

„Da, da, da, želim sve to“, već je pocupkivao na stolici.

„Dobro. Dakle – novac, slava, kvalitetan izdavač, čitaoci“, udahnuo sam i pogledao ga značajno.

Lomio je prste u neizvesnosti.

„Neće se dogoditi, nikad“, odgvorio sam mirno.

Gledao me širom otvorenih usta sve vreme trepćući.

„K-k-k-kako misliš, neće?“

„Tako lepo, neće. Sve to o čemu pričaš je nešto što se ne događa u stvarnom životu.“

„Ali, ali…“

„Nema ali, zaboravi na te priče. Ideja da živiš isključivo od pisanja knjiga, je zanimljiva. Da te izdavčka kuća reklamira, mora na tebi da zarađuje. Jer i oni imaju različite troškove.To je valjda jeasno?“

„Jeste, nego…“

„Valjda ti je jasno da smo malo tržište i da izdavači biraju samo knjige koje su prodavljive. Budi realan, i ti, da si izdavač, štampao bi samo ono što možeš da prodaš, osim ako ti izdavaštvo nije hobi a sa druge strane praviš lovu. Nema više državnog izdavaštva.“

„Da, ali objavluju i knjige koje nisu bestseleri.“

„Objavljuju, ono što se zove savremena književnost ili klasike ili velika imena. Ti pišeš mahom fantastiku, koja je dobra, ali nije ništa revolucionarno. znaš i sam da je to baš mala niša.“

„Pa čita se kod nas fantastika“, tiho je dodao.

„Čita, ali strana. A i sam znaš da je prekinuto prevođenje mnogih serijala kod nas, zbog nedpvoljnog interesovanja i prodaje, serijala koji su veliki u svetu?“

Ćutao je.

„Pri tome nisi mlad i ne pišeš fantastiku za tinejdžere, pa ne možeš ni na tu publiku da ciljaš. A oni jesu značajna publika..“

„Mogao bih možda da pišem tako nešto?“

„Probaj, ko ti brani“, slegnuo sam ramenima. „Na volju ti, ako misliš da sa svojih skoro pedeeset misliš da možeš da pogodiš tinejdžersku žicu.“

„Ali kako onaj što piše onu fantastiku i on…“

„On je imao sreću da se pojavi u pravom tenutku pre onoliko godina kad je konkurencija bila manja. Pri tome je znao prave ljude. Sad je već postao ime i sve ide samo od sebe.“

„Dobro, a ona što je na svakom bilnordu…“

„Ona je već pre toga bila javna ličnost i ima svoju publiku.“

„Ima onaj momak što se pojavio nedavno.“

„Ima. Ali sam si rekao, momak. Pošto nisi mlad, ne možeš ni da se reklamiraš kao mladi perspektivni pisac i da te na tu foru prodaju decenijama.“

„Jeste, sve se slažem, ali opet…“

„Kapiraš da i knjižare uzimaju svoj procenat jer nema logike da svi silni čitaoci kupuju knjige samo preko sajta izdavača?“

Klimnuo je u tišini.

„I od cele sume, kad se odbiju svi troškovi, ali i zarade izdavača, knjižara i svih u tom lancu, piscu ostane ugrubo jedan evro.“

„Eh, jedan evro…“

„Neka bude i nešto više od toga, ali nije važno. Raspitaj se pa ćeš videti. Da bi ti kao pisac, nakon što platiš poreze i doprinose, zaradio hiljadu evrija što nije neka ludilo plata, ali je recimo ok, mora da se proda hiljadu knjiga mesečno. I to svaki mesec, jer svaki mesec treba da živiš i plaćaš račune. U svakom slučaju treba ti deset, petanest hiljada komada godišnje. Sve je to zakon velikih brojeva. Možeš li da navedeš više od deset domaćih pisaca kod nas koji toliko prodaju, bez obzira koji žanr pišu? Da ne ulazimo u to koji im je glavni posao pored pisanja“

„Možda bih mogao da navedem neke, a ne znam da li ih ima i deset.“

„A koliko ljudi znaš da pišu i guraju svoja pisanija? Desetine, možda i sto i više“

„Jeste, ima nas…“, sluožio se skrušeno.

„Ima, nego šta, mala bara puna krokodila, što bi rekao onaj ludak. I tako treba da prodaješ svoje knjige i sledeće godine i one tamo i svake, sve do penzije. Dobro, ako objaviš deset knjiga, pa one malo guraju prodaju, ali opet ostaje ista cifra.“

„Uh, to je mnogo knjiga…“

„Jeste. Ne pišeš na engleskom?“

„Ne, samo na srpskom.“

„Znači, ne možeš ni to tržište da gađaš, mada je tu tek ljuta konkurencija, boriš se protiv celog sveta. A broj planetarno popularnih pisaca van engleskog govornog područja je takođe statistička greška. Iako oni koji uspeju da prođu, rešili su svoje finansijske probleme. Ali ako kod nas piše, sto, dvesto, hiljadu ljudi, tamo pišu desetine i stotine hiljada, ceo svet.“

Nije znao šta da kaže. Samo je otvarao usta kao riba na suvom.

„Ne kažem da se ne dešava da ljudi uspeju da se probiju i da žive od pisanja, pa ih zakači i neka ekranizacija ili neki dodatni poslovi, ali to je sve na nivou statističke greške, kako u svetu, tako i kod nas. Veruj mi, sve sam to već i sam prošao i dugo mi je trebalo da prihvatim surovu realnost. I kad jesam, sve je postalo lakše.“

„I šta da radim sada?“

„Ništa, piši, uživaj u tome, šalji na konkurse, objavljuj ako želiš, juri izdavače, ulaži onoliko novca, koliko te neće boleti ako se ne vrati. Ali sve gledaj kao igru i nemoj da imaš bilo kakva očekivanja. Ako slučajno dođe do uspeha, slave, novca, to je sjajno. A ako ne dođe i to je u redu. Jer pisanje i treba da bude zabava, nije robovski rad. I neka te čita sto ljudi, pa je dovoljno.“

Staklastim pogledom zurio je u zid.

Izašao sam iz sobe da skuvam još jednu kafu i da mu dam malo vremena da sve svari sam.

Kad sam se vratio, seo sam bez reči preko puta njega, sipao nam još po jednu ujka Rakinu i čekao. Pogledao me očima ispunjenim suzama.

„Hvala ti. Sve što si mi rekao, znao sam i ranije, ali nisam hteo da priznam sam sebi. Kad sam dolazio kod tebe pitao sam se šta će mi to. Jer ti da znaš kako da živiš od pisanja, prvo bi sebi pomogao, jer se ni njegove knjige ne prodaju.“

Iako me zaboleo njegov komentar, nisam mogao da mu osporim logiku.

„Ali sad, sada mi je jasno da sam sve vreme gledao u pogrešnom pravcu. Hvala ti još jednom, svima ću te preporučiti“

To mi je trebalo, zadovoljan klijent, koji privlači druge.

„Nema na čemu, služimo narodu. A kad god osetiš nesigurnost oko svojih književnih ciljeva, javi se da održimo još neku sesiju, da ostaneš na pravom putu.“

 

Slika – Maklay62

Оставите одговор