Ivica i Marica, horor

Mladić je uživao u šuštanju lišća pod čizmama. Obično bi, kao istinski istraživač i zaljubljenik u prirodu, birao neutabane staze. Za razliku od mnogih šetača nije imao slušalice u ušima. Želeo je da čuje, svaki, makar i najmanji šumski zvuk.
Dok je posmatrao svet nežno roze boje kako se pomalja iz opalog lišća, učinilo mu se da je začuo jecaj. Oslušnuo je malo bolje. Da, čuo je dečiji glas.
Dete samo u šumi…
Mladiću je prošla strava niz kičmu. Ko zna šta mu se jadnom dogodilo, sigurno je uplašeno, gladno i promrzlo. Ubrzao je korak i posle nekoliko minuta ugledao dečaka i devojčicu kako sede na natrulom deblu, držeči se za ruke. Devojčica je naslonila glavu na bratovo rame. Sve vreme su tiho jecali. Dečak je imao desetak godina, devojčica je bila mlađa godinu, dve. Oboje su bili prljavi i garderobi iscepanoj od trnja.
Mladića je rastužio sam pogled na nesrećnu decu.
Počeo je polako da im prilazi.
Deca su pogledala priliku razrogačivši oči. Od straha su se još više pribili jedno uz dugo.
„Deco, ne plašite se. Čuo sam vas  kako plačete.“
Zastao je na nekoliko metara ispred nesrećnog para. Pokazao im je prazne dlanove.
„Sve je u redu. Nema potebe da me se plašite. Šta radite sami u šumi?“, upitao je blago.
„Hteli smo da naberemo mami cveće, ali smo se izgubili“, rekao je dečak, brišći nos rukavom. Sve vreme je nepoverljivo gledao u pridošlicu.  Zatim je dodao ispsrsivši se. „Nisam mogao da ostavim sestricu samu. Suviše se plaši.“
„Ti si hrabar dečak“, rekao je mladić, osmehujući se. „Dobro si uradio. Jeste li gladni? Je li vam hladno? Da niste povređeni?“
Deca su odmahnula glavama.
„Ja bih mogla nešto da pojedem“, tiho je rekla devojčica.
„Stani. Marice, znaš da ne smemo da uzimamo ništa od nepoznatih“, progunđao je dečak.
„Ali, Ivice, gladna sam i umorna. Molim te…“
Ivica je gledao ozbiljno u mladića.
„Ne brini, ne želim da naudim ni tebi ni tvojoj sestri. Samo bih da vam pomognem. Hajde. Evo, mogu da pozovem vašu mamu“, rekao je vadeći mobilni telefon.
„Ne znamo broj“, mrko je odgovorio Ivica. „Ali znam otprilike gde nam je kuće, u blizini stene koja liči na podignut prst.“
„Znam tu stenu, ali ona baš i nije blizu. Šta misliš da ja ponesem Maricu na krkače? Stići ćemo mnogo brže.“
Ivica je malo razmislio, pa se onda nevoljno složio.
Mladić je stavio Maricu na ramena i krenuo, Ivica je sve vreme stajao na korak iza, kao da ga procenjuje. Mladiću je bila slatka Ivičina posvećenost sestrinoj zaštiti.
Neko vreme su išli šumom u tišini.
„A čime se bavi vaša mama?“, upitao je mladić.
„Ona drži mesaru i roštiljdžinicu Kod tri praseta.
 „Stvarno? Čuo sam da su tamo najbolji ćevapi i pljeskavice, mada nikad nisam probao. Znate, ja sam vegetarijanac. Mada, čudno mi je da vas mama ne traži.“
Ivica je ćutao i pogledavao ka sestri i mladiću.
Odmahnuo je glavom nekoliko puta.
„Navikla je da lutamo po šumi“, odgovorio je Ivica.
„Možda je navikla, ali mora više da vodi računa o vama. Mogao bih da joj skrenem malo pažnju“, rekao je mladić rezignirano.
„Nemoj“, prosiktao je Ivica.
„Molim? Meni kažeš“, upitao je mladić. Već u sledećem trenutku, presekao ga je  snažan bol u potiljku. To je poslednje što je osetio u životu.
„Šta si to uradila, jesi li  normalna!“, dreknuo je Ivica. Gledao je nepomično mladićevo telo ispruženo na lišću. Iz uha mu je virila drška dugačkog i tankog noža.
 „Ubila si ga! Zašto si ga ubila?“, Ivica je i dalje vikao na sestru.
Marica je skrušeno gledala u brata.
„Znaš koliko još imamo da hodamo?“
Marica je tužno klimnla glavom.
„Taman smo lepo išli. Kako ćemo ga sad odneti do kuće?“
„Izvini, ali kad je počeo da priča o mami, iznervirala sam se.“
Brat je sa nežnošću pogledao u sestru,
„Nema veze“, zagrlio je. „U pravu si, porodica je najvažnija. Mi moramo da se držimo, po svaku cenu. Dođi da malo opereš lice i ruke od krvi. Sad ću ja otići po kolica, pa ćemo ga preneti do kuće. Ako je težak, onda ću ga odmah ovde malo urediti satarom. Samo da pazimo da nas niko ne vidi. Ako požurimo, stići ćemo na ručak, baš sam ogladneo…“
****
„Komšinice, kod vas su ćevapi i pljeskavice da im nema ravnih“, mljackajući zadovoljno.
„To treba da zahvalimo Ivici i Marici, oni iako su mali, znaju da postave zamke u koje se uvek hvata najbolja divljač.“
Deca su sa neskrivenim ponosom uživala u svežoj pljeskavici.
Slika – AlainAludet

9 thoughts on “Ivica i Marica, horor

  1. nema veze što si predvidiv.strašna je baš zbog toga.i liči na stvarnost ovog trena. dobra je. i poneka deca mogu da budu i . mali ljudožderi. horda.

  2. Pozivnica
    Konkurs
    Grupa Blogovi poziva sve autore koji na svojim blogovima objavljuju tekstove na južnoslovenskim jezicima da pošalju svoje neobjavljivane prozne radove i pesme na sledeće teme:
    1. Van okvira ekrana
    2. Blogatstvo
    3. Escape: 12122020 – Putovanje u središte duše
    Tekstove maksimalne dužine do dve strane kucane u Wordu, font Times New Roman, veličina 12, ćirilicom ili latinicom, slati na adresu grupablogovi@gmail.com do 12.12.2020. godine. Svaki bloger može poslati po jedan tekst na svaku od tri teme. Uz tekstove dostaviti i kratku biografiju autora.
    Žiri u sastavu: Jelena Milenković, pisac, Jelena Ćuslović, pisac I Marija Urošević, menadžer u konditorskoj industriji, izabraće tri najbolja rada, a imena autora biće objavljena 7. 1. 2021. godine.
    Od izabranih radova biće priređena zbirka u elektronskom izdanju, a bude li interesovanja njihovih autora, koje ćemo kontaktirati posle prikupljanja radova, moguće je samofinansiranje objavljivanja zbornika u štampanom izdanju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *