Bioskop naš nasušni

Pre nekoliko dana na FB sam naišao na prijateljev status o filmu Aquaman. Kaže da je film gledao dva puta i da se skoro ničeg ne seća vezano za isti. A sa druge strane, mnogi filmovi su mu ostali urezani u pamćenje, da se tačno seća i filmova i gde, sa kim ih je gledao.
Tu sam se malo zamislio. Tokom svog bivstvovanja na ovoj planeti, pogledao sam popriličan broj filmova. Nekih se sećam, nekih ne, a retki su ostali zauvek uklesani u moju memoriju i sećam se ne samo filmova, nego i mnogih drugih stvari koje su pratile iste…
Uvek mi je Laterna magica bila draža od dasaka koje život znače. Magija kojom me privlači bioskopska projekcija je i dalje jedna od najjačih.
Krenimo, ako želite,  na putovanje kroz bioskope moje prošlosti. Dobro možda se provuče i neki film odgledan na televiziji, ali ću se mahom držati velikog platna. I kad god ponovo pogledam neki od spomenutih filmova, stare uspomene iskoče na površinu. Ne znam koji je bio prvi bioskopski film, ali znam one koji će zauvek imati posebno mesto.
Negde pred kraj osamdesetih (rođen sam ’79.), počeli su roditelji da me puštaju da idem sam u bioskop. Živeli smo u Dugom Selu, gradiću u blizini Zagreba.  Koliko klinac od devet, deset godina može biti ponosan na sebe kad ide sam u bioskop? Mnogo, beskrajno…  Jedan od filmova koji sam gledao u tom periodu, bio je i Kobra, opaka akcija sa Staloneom. Nešto mi je u glavi da sam tada gledao i Gospodar zveri, ali ne mogu da tvrdim sa sigurnošću. Za sigurno znam da sam taj gledao kod babe i dede u Slavoniji.
Ambis, to sam gledao u Zagrebu (već smo se preselili u isti). Hladnjikavo veče, bio sam sa majkom, sećam se da smo neoprezno prelazili šine, pa smo izazvali bes tramvajdžije i oštru zvonjavu.
Komandos, sa roditeljima sam na moru, Lošinj, i naravno, idem sam u bioskop. Nikad neću zaboraviti Švarcija koji nosi balvan.
Ben Hur, iako nisam gledao u bioskopu, zauzima posebno mesto u riznici sećanja.’89, ’90., i dalje smo u Zagrebu.  Bio sam u bolnici, bronhitis, rekao bih i pročitao u novinama da če se na tv davati neki film koji u tom trenutku ima najviše Oskara. Predivna medicinska sestra je na kolicima dogurala tv (verovatno iz sestrinske sobe) i pustila me da gledam film do nekih sitnih sati. Hvala joj na tome.
Dobro  jutro, Vijetname, dečije odmarlište negde u Dalmaciji. U obližnji gradić (da me ubijete, ako se sećam koji je) je imao bioskop na otvorenom. Stariji dečaci su nam pokazali drvo sa kojeg možemo neometano da gledamo filmove. I dalje pamtim kako mi je utrnula noga, pa mi je pala papuča. Ali sam film pogledao.  Bilo je još filmova tog leta, (Njen alibi, sa Tomom Selekom recimo), međutim Robin je bio Robin.
Bolji život, sam takođe sa majkom gledao u nekom zagrebačkom bioskopu. Već je počela verbalna međunacionalna netrepeljivost u okruženju i brojanje krvnih zrnaca. A posle su mnoge druge stvari krenule nizbrdo, ali to je suviše dobro poznato…
Povratak u budućnost 3, pozajmljen iz seoskog video kluba, kućice veličine dva sa dva. Pred odlazak iz Zagreba ’91, san gledao drugi deo u bioskopu i znao će uskoro biti trećeg. Godinama kasnije, živim u Krušaru, selu pored Ćuprije i nalazim tu kasetu. Ajme, koliko sam bio srećan kad sam ga pogledao.
Lepa sela, lepo gore, Beograd, Dom sindikata, neka dnevna projekcija, lep sunčan dan. Svaki dolazak u Beograd je bio prilika da odem u bioskop.  Jasno je da u mom selu nije bilo bioskopa. Inače, isto to selo je tada  imalo raspadnuti Dom kulture u kome je nekad davno, tamo negde šezdesetih, sedamdestih radio i bioskop. Baš su to bile teške decenije u zloj SFRJ. Inače, meštani su poslednjih godina obnovili zgradu i sad tamo imaju salu za slavlja, probe lokalnog KUD-a i slične namene.
Apsolutnu moć, sam gledao na zatvaranju Festivala u Kanu. Spletom raznih okolnosti, imao sam zadovoljstvo da posetim tu manifestaciju u sred nepravednih i ničim izazvanih sankcija. Kompletan doživljaj – odela, leptir mašne, crveni tepih, fotoaparati, važni gosti i sve ostalo, nestvarno. Tada sam odlučio da se sledeći put vratim u Kan sa mojim filmom. Apsolutno neslavno sam pao na prijemnom za filmsku režiju na FDU, jer mi niko nije objasnio na koji način treba da se spremam za isti. Mladalačka naivnost…  I eto,  ništa od slavnog pohoda na Zlatnu palmu. Još jedan od snova, koji će ostati neispunjen…
Negde, tokom  trećeg, četvrtog  gimnazije (neka ’97.) u Ćupriji je ponovo počeo da radi bioskop. Nije mi bilo teško da se posle škole,vratim u selo, ručam i onda opet dođem u Ćupriju, pogledam film i vratim se kući. Najčešće stopom, jer autobusa nema, a nekad i bajsom. Šta je 7, 8  km u svakom pravcu za mlad organizam? Nakon nekoliko godina, opet se redovno družim sa velikim platnom.  Drvene stolice, ofucano, ali je ipak bioskop. Gledao sam tamo skoro svaki film sa repertoara, ali se posebno sećam Izgubljenog sveta: Parka iz doba Jure. Pravi dinosaurusi hodaju ispred mene, magija. Kad smo kod ovog filma preporučujem i film Save the cinema.
Zaljubljeni  Šekspir, bioskop Masleša. Nudili su manje-više aktuelan filmski program po nižim cenama, nego ostali bioskopi, a to je jednom studentu poprilično značilo. Nakon tog filma sam poželo da napišem svoj prvi roman. I napisao sam. Tehnički je više novela, i podseća na herc romane, ali dobro, bejah mlad, strašno mlad. Mada su oni, koji su čitali dali poprilično pohvalne komentare.
Tarzan, Diznijev crtani, odgledan prvog januara u matine terminu u, sada nepostojećem, bioskopčiću u pasažu u Knez Miahilovoj. Bilo je mesta za možda pedesetak ljudi, a još se dobijao i sok u plastičnoj čaši. Fenomenalno mesto.
Veliki Lebovski, hladnjikavo veče, bio sa tadašnjom simpatijom. Bioskop nikad nisam koristio za zadnje namere, uvek mi je fokus bio na filmu. Ništa kao protezanje, pa sagrljaj ili ruka na kolenu umesto u kesi sa kokicama i slično. Hm, to možda objšanjava zašto se ništa nije desilo sa navedenom simpatijom, kao najčešće ni sa drugima koje sam vodio u bioskop.
Veštica iz Blera, prvi film koji sam pogledao u, za to vreme, izuzetno savremenom bioskopu. Bio je previše nafuran (a i sa previsokim cenama karata) za moj ukus. Sad kad vidim tržne centre, ovo je još bilo i dobro.
Memoari jedne gejše, Dom sindikata, Valentinovo, prvi put išao sa bioskop sa devojkom, koja će posle postati moja supruga. Uslov za izlazak je bio da prethodno pročitam knjigu, imao sam 3 dana, što je bilo i više nego dovoljno. Ni ovog puta nije bilo protezanja u mraku i sumnjivih pokreta ruku.
Isijavanje, gledao sam ga do tog trenutka više puta, čitao knjigu. Ali ništa ne može da se meri sa projekcijom u propalom, pa od naroda ponovo preuzetom bioskopu Zvezda. Memla, raspale stolice, kablovi koji vise, idealna scenografija.
Paklene ulice 9, prvi bioskopski film odlgedan u bioskopu (gore spomenutom Takvudu) nakon karantina, planetarne epidemije i svega što je išlo sa tim. Uzbuđenje, adrenalin, ludo i brzo…
Top Gan – Maverik, će zauvek ostati upamćen kao prvi bioskopski film koji sam pogledao u Irskoj.
Eto, to je bilo putovanje kroz prošlost i kroz bioskop naš nasušni… Hvala mu na svim ovom godinama i sećanjima. Družićemo se i dalje…
Prelistajte malo vaše bioksopske uspomene, možda vam pokrenu neka lepa sećanja…

2 thoughts on “Bioskop naš nasušni

  1. Good day! Do you know if they make any plugins to help with SEO?

    I’m trying to get my blog to rank for some targeted keywords but I’m
    not seeing very good gains. If you know of any please share.

    Kudos! You can read similar blog here: E-commerce

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *