Najviša instanca

Iako se tome nisam nadao, ovaj intervju sam dobio toliko lako da sam već posumnjao u neku prevaru. Teško je poverovati da se čuda dešavaju u ova moderna vremena.
Od uzbuđenja nisam mogao danima da spavam, sve u strahu da ne upropastim ovu priliku.
Gledao sam u oronulu zgradu, i nije mi ulazilo u glavu da je ovo pravo mesto, da ovde živi najvažnija osoba, koju ću ikada upoznati, zapravo najvažnija osoba koju bi iko mogao upoznati.
Nije bilo potrebe da zvonim na interfon, pošto je brava na ulaznim vratima bila razvaljena. Tek po neka gola sijalica je bacala slabu svetlost na mračno stepenište i ljuspaste i memljive zidove.
Razumljivo, lift je bio neispravan, a i da je drugačije, ulaz u isti bi bio zabranjen po svim protokolima svetske zdravstvene organizacije.Oprezno sam se popeo na prvi sprat, pazeći da ne propadnem kroz neku razglavljenu stepenicu.
Vrata broj 3, sasvim pristojno izbušena crvotočinom, bila su u skladu sa samom zgradom, što će reći, jača promaja bi ih izvalila iz šarki. Od zvona na vratima su ostale samo dve gole žice, te sam zakucao, lagano kao leptir.
Otvorio mi je visok i mršav starac sa proređenom kozjom bradicom. Ne znam zašto, ali od njegovog pogleda, su mi žmarci skliznuli niz leđa. Dubok, muževan glas je samo upotpunio celu sliku.
– Poštovanje, gospodine Piskroviću, ja sam Lučan, sa mnom ste se čuli telefonom. Stigli ste na vreme, to je tako retka osobina u današnje vreme. Uđite, taman možete da nam se priključite.
– U čemu?
– Upravo počinje nova epizoda Državnog posla.
– Nije valjda da to gledate? Nije da nisu smešni, ali opet, očekivao bih da se ovde prati ozbiljniji program.
– Šta da vam kažem, poslednjih godina imamo veoma mnogo vremena, tako da gledamo sve i svašta.
Propustio me u stan, koji je je tamo negde 63. bio poslednji krik soc-realističke arhitekture.
Vremešni debeljko u papučama, pidžami sa linijama i džemperom je sa pažnjom gledao Spektar kolor specijal iz 1974, prvi Ei Niš kolor televizor. Samo je mahnuo rukom i pokazao na ofucanu žutu fotelju.
Pogledali smo epizodu zadovoljavajućeg kvaliteta i sada sam imao debeljkovu punu pažnju.
Taman sam uključio diktafon, kada je u sobu ušao dekica sa nakrivljenom beretkom,  vukući noge, ali i ceger sa točkićima.
– Petre, propustio si Državni posao
– Malo sam se zadržao na pijaci, cene su previsoke, a kvalitet nikakav. Ništa više nije kao nekad.
– Da, tako je, sve  se menja, ali i sve uvek ostaje isto. Nego, ovaj mladić nam je došao u goste. – blago je odvratio debeljko, pa mi se obratio.
– Verujem da imaš neka pitanja za mene čim si se ovoliko potrudio da zakažeš razgovor.
– Ako mogu da budem iskren, sve je ispalo lakše nego što sam očekivao.
– Tu si potpuno u pravu. Nekada sam bio zauzet godinama unapred, ali to vreme je davno prošlo. Ne mogu da kažem da suviše žalim za tim, mada. – ućutao je i prepustio se razmišljanju. Uplašio sam se da ne odluta suviše, pa sam počeo sa pitanjima.
– Od vas je sve počelo i vi ste pokrenuli celu ovu gužvu. Kako se osećete povodom toga nakon svih ovih godina?
– Ah, da budem iskren, nije baš sve od mene započelo. Sve je bilo tu i pre nego što sam se ja pojavio.
– Ali čekajte, pa u Knjizi sve lepo piše, piše da je sve počelo od vas.
– Sad već dolazimo do škaljive teme. Kao što sam rekao, nisam ja sve započeo. Meni je samo palo na pamet da sve lepo stavim u knjigu, koja je, a da se tome nisam ni nadao, postala ona Knjiga – odgovorio je uz stidljiv osmeh.
Bio sam u potpunom šoku, ako je sve istina, imam priču veka.
– Hoćete da kažete da ste samo pisac?
– Bojim se da je tako. Pisao sam u žurbi, pa ima dosta rupa, ali sve u svemu sam zadovoljan. Koliko sam pratim, to je knjiga koja je odštampana u najviše primeraka. Tako da , bez lažne skormnosti, teško se može reći da sam samo pisac. Jedino mi je krivo što nisam bolje dogovorio autorska prava. Ali u to vreme se činilo da je stado koza, bure mešine vina, dobra cena za knjigu što sam napisao za manje od mesec dana. A da budem potpuno iskren, istu knjigu sam malim izmenama sam pisao za mnoge druge naručioce. Pokazalo se da je ova ekipa uprkos svemu preostala.
– Lepo sam mu rekao da im ne daje rukopis, dok ne napravi čvrst ugovor, ali ne, nije hteo da me sluša. Uvek je bio suviše popustljiv prema ljudima. Mada, moram da priznam da je bila opaka pijanka kada su nam doterali ono bure. – dobacio je Lučan iz druge fotelje.
– Sad ste me potpuno zbunili. A koje ste izvore koristili za Knjigu?
– Izvore? Uglavnom sam spojio pričice koje sam pokupio ovde-onde. Znate, imam nezasitu strast prema dobroj priči. Na primer, prosto gutam Kinga, Brauna, Ladlama i njima slične. A, ostatak je moja mašta.
– Čekajte, hoćete da kažete da je Knjiga, zapravo fikcija?
– Da, koristio sam oproban recept. Sukob dobra i zla, malo tuge, malo sreće, malo magije, malo misterije i nedorečenosti,po neko zlokobno prorčanstvo, malo svima znanih mudrosti, smućkaj-promešaj i eto. Zar vam to nije bilo jasno do sada? Izvinite ako sam vas doveo u zabludu.
– Nisam nikad bio naročiti vernik, ali milioni čitaju Knjigu kao da je sušta istina.
– Žao mi je zbog toga, ali to je već njihov problem. Pokušavao sam ranije ljudima da objasnim, ali sam vremenom digao ruke. Ljudi jednostavno sami biraju u šta žele da veruju. Pa ni ja ne verujem svemu što pročitam ili vidim na televiziji.
– A ono: raj, pakao, čistilište, gresi, nebeski narod i sl.
– To je uglavnom moje, mada moram da priznam i da mi je Lučijan mnogo pomagao.
– Da, bio sam u mračnom raspoloženju, žena koja sam voleo me ostavila zbog nekog smrdljivog prodavca ribe, Da ti ne pričam kakoje to uticalo na moj ego. Ali sam zato imao neverovatno nadahnuće kada smo pisali te delove. – odgovorio je Lučijan sa zlobnim osmehom.
– A šta je s vašim praćenjem svakog čoveka i stalnom borbom za ljudske duše?
– Ma hajde. Ko bi se bavio sa svim tim? Treba slušati stalne ljudske želje, žalbe, molbe, primedbe. A povrh svega, nemam nikakvu moć da utičem na bilo šta. Ipak ste vi ljudi tvorci svoje sreće i kovači vlastite nesreće.
– Duše? Pih, ne znam da li to postoji, a i da postoje, šta bi mi radili sa njima? – dobacio je prezrivo Lučijan.
– Da, to bi stvarno bilo opterećujuće, baktati se sa sitnim ljudskim dušama. – dodao je Bog.
– Uh, ne znam šta da mislim. To što ste mi ispričali će sruštiti modernu civilizaciju. Ne znam da li imam hrabrosti da sve to objavim. – Bio sam zbunjen kao dva ludaka u buretu.
– Ne brini, mladiću, možeš sve slobodno da objaviš. – Mirno mi je rekao Svevivišnji.
– Vernici će po tebi osuti drvlje i kamenje i neće te uzimati za ozbiljno, a ateisti me i tako ne uzimaju za ozbiljno, tako da se ni oni neće potresti.
– A sa druge strane tu je i pitanje našeg honorara. – ubacio se Lučijan.
– Da, to ne smemo da zaboravimo. Pristao sam na razgovor  samo ako možete da ispunite neke moje prohteve, nazovimo to staračkim hirom.
– Naravno. Za vas, doživotna, što u vašem slučaju može biti jako dugo, pretplata na Politikin zabavnik; Аlan Ford, Briksijev prevod za Lučijana, kao i nova pijačarska kolica na točkiće za Petra. Povrh svega, udobnije fotelje i po jedan televizor za svakog od vas.
– Baš tako. Mi smo ljudi u godinama, ne treba nam mnogo. Nego, da napravimo malo pauzu i popijemo divan čaj od kamilice. Obavezno ćete ostati na ručku, u poslednje vreme veoma retko imamo goste.
Nakon nekoliko prijatno provedenih sati, krenuo sam ka kući. Ko bi rekao da ću sa Bogom, Luciferom i svetim Petrom jesti pileću čorbu, gledati Bolji život i slušati priče o vremenu kada je sve bilo mnogo lakše i kad si za dve koze mogao da dobiješ šta poželiš.

8 thoughts on “Najviša instanca

  1. Tek sad sam otkrio ove tvoje priče. Sprdanje sa religijom je uvek pozitivno i dobrodošlo, posebno ako je ovako dobro. Mene već mesecima proganja slična ideja, samo mnogo oštrija i crnja, nadam se da ću jednom usperi da je koncipiram na prihvatljiv način i prevedem u priču.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *