Hrabrost

Žuta sijalica je bacala slabo svetlo na drveni sto za kojim su sedela dva muškarca. Odeća je ukazivala da su različitog imovinskog stanja, ali je fizička sličnost nesumnjivo govorila da su braća. Na stolu je stajala flaša rakije i činija ispunjena svežim uštipcima.
„Gde su Zorana i deca?“
„U gradu, doći će kasnije. Kako su Marijana i tvoj klinci?“
„Ona je sigurno još uvek na poslu, radi po ceo dan, a klinci treninzi, časovi, ni sam ne znam više…“
Sedeli su u tišini, svako prebirajući svoje misli.
„Ko bi rekao, mislio sam da će nas sve nadživeti“, prokomentarisao je bolje obučeni brat, sipajući rakiju i sebi i bratu.
„Nemoj da govoriš tako, Ivice, nisi dolazio, pa ne znaš koliko ga je sve grizlo i pritiskalo.“
„Pih, kako je živeo, tako je i završio“, odmahnuo je Ivica glavom. „Petre, nemoj da mi tu odmah cokćeš, znaš i sam da sam u pravu.“
Petar nije ništa rekao, samo je uzdahnuo i zagledao se negde iza brata.
„Uvek je morao da isteruje neku svoju pravdu“, nastavio je Ivica. „Sećam se da je stalno bio pod kaznama na poslu dok je radio u državnoj firmi.“
„Ali moraš da priznaš da nikad nije bio u kazni zbog lošeg ponašanja ili nemara, već uvek kada bi ukazao na nepravdu, javašluk, krađu, zloupotrebu, kada bi stao u odbranu prava radnika“, branio je Petar oca.
„I šta mu je donelo to što je bio večiti drveni advokat?“, pitao je Ivica nameštajući kaiš svog skupocenog sata. „Kada je došlo do otpuštanja, on je dobio otkaz među prvima.“
„Jeste, ali samo zato što nikad nije bio poltron i uvlakač, već je čvrsto stajao iza svojih stavova.“
„Važi, dragi moj brate, baš je to lepo odradio. I umesto da malo zauzda jezik, morao je da pred svima napada direktora kako je upropastio firmu da bi mogao da je otkupi za siću“
„Ali, to je bila istina“, insistirao je Petar.
„Koga briga da li je bila istina ili ne, trebao je lepo da savije kičmu, da ćuti i da radi svoj posao”, odgovorio je Ivica nervozno ispijajući još jednu rakiju.
„Kako da ćuti pred nepravdom?“
„Daj, a gde je bila ta istina i pravda kada je majka umrla od stalnog stresa? Kada smo bili gladni, zato što on nije imao posao? Čoveče, seti se kako smo mesecima za jelo imali samo uštipke, jer u kući nije bilo ničeg osim brašna i ulja.“
Ivica je uzeo uštipak i zagledao ga nekoliko trenutaka. Posle kratke nedolučnosti, ipak je zagrizao u toplo testo.
„Znaš li da nisam pojeo uštipak dvadeset godina? Uvek su me podsećali na detinjstvo. Možda ćale nije znao da živi život, ali je znao da ih napravi. Ni ovi tvoji nisu loši.“
„Hvala“, odvratio je Petar. „I dalje uvek ima bar brašna i ulja.“
Braća su zaćutala, u tišni ispijali rakiju i jela uštipke. Posle nekog vremena Petar je tužno slegnuo ramenima.
„Jeste, nije nam bilo lako detinjstvo, ali i to je prošlo, pa smo opet stali na noge.“
„Baš smo stali. On je češće menjao poslove nego čarape. I svaki put bi ga otpustili jer nije mogao da ćuti. Išli smo u školu u staroj i kratkoj garderobi, deca su nas zadirkivala godinama.“
„I u tim trenucima smo znali da je naš otac ispravan čovek u loša vremena. Bio je poslednji idealista.“
„Hvala mu neizmerno na tome“, progunđao je mrzovoljno Ivica.
„Borio se kako je najbolje znao. Pri tome se sve vreme trudio da od nas načini ispravne ljude.“
Ivica se nasmejao.
„Bolje da se trudio da napravi srećnije ljude. Da je bio pametniji, mogao je da se bori i na drugi način. Zato sam i radio sve suprotno u životu. Nisam dopustio da se bilo šta od njegovog učenja prilepi na mene“, odvratio je Ivica, osmehujući se gorko.
Petar je slegnuo ramenima. Pogledao je brata kroz setni poluosmeh.
„To je bilo jasno još dok smo bili klinci. Dok sam ja drugima pomagao oko škole, pisao im zadatke, pozajmljivao sveske, ti si im sve te usluge naplaćivao.“
„Bila je to odlična prilika, kako da je propustim? A pri tome, to nam je pomoglo da nas klinci manje maltretiraju“, smejao se Ivica grohtom, dok je povremeno gledao u ekran svog najnovijeg telefona. Petar je znao da brat menja telefon onog trenutka kada se pojavi noviji i skuplji model.
„Inače, pošteni i fini, moj brate, jesam li ti lepo nudio da kintu delimo na ravne časti?“, upitao je Ivica i dalje se smejući.
„Jesi, nudio se, ali…“, nevoljno se složio Petar.
„Nema tu ali… Ili hoćeš ili nećeš… E, to su bila vremena, prvi bajs sam sebi kupio od tih para.“
„Kako sam mogao da uzmem taj novac, kad sam znao koiko teško je većina njih živela. Uvek sam mislio da ljudima treba pomoći koliko god se može. A znanje treba deliti sa drugima.“
„Batice, ti ga nisi delio, ti si ga poklanjao šakom i kapom. Oni nisu imali. A mi? I mi smo bili sirotinja. Eto vidiš, kako je naš otac, laka mu crna zemlja, loše uticao na tebe. Imao si kartu da se izvučeš iz siromaštva i bede i ti nikad nisi želeo da je iskorisitiš. Eh, da sam imao samo deo tvojih vijuga, čudo bih napravio. Mogao si da odeš negde preko i da živiš kao čovek.“
„Nisi ni ti baš glupav. Dobro ti ide u životu“, odgovorio je Petar.
„Naravno da mi ide dobro, ja sam čovek vidra. Nego meni nije jasno kako si ti i dalje isti kao naš otac.“
„To je nešto najlepše što si mi ikad rekao. Otac je celog života bio borac za bolje sutra. Želeo je da napravi bolje društvo, a ne samo da sebi obezbedi neku korist. Postoje stvari koje su vrednije od novca i ne mogu se kupiti.“
„Da li je moguće da i dalje veruješ u te ćaletove baljezgarije?“, čudio se Ivica dok je bratu i sebi dolivao po još jednu čaicu. „Možda ne  možeš da kupiš sve, ali možeš većinu. Šta ti imaš od tog tvog moralisanja?“
Petar je ćutao.
„Radiš bedni posao za bednu kintu“, nastavio je Ivica. „Živeo si u ovom stanu sa ocem i ženom ceo život. Nadaš se da ti se neće pokvariti pegla, jer ne bi mogao da je popraviš. Imaš porodicu, mada je realno bolje da je nisi ni zasnivao. Žena je ista kao ti, živite od ideala, od vere u neko nepostojeće vreme, a sinu i ćerki ne možete da priuštite ništa. I da ne nabrajam dalje. Baš te ćale usrećio.“
„Mirno spavam, ne moram da razmišljam da li će me saplesti ovaj ili onaj, da li će me smeniti neki novi partijski poslušnik, kome ću i kakvu uslugu morati da vratim. Sve privilegije mogu da ti nestanu preko noći. Nisi se baš ni ti usrećio sa porodicom. Ni ti ni žena se ne viđate, oboje jurcate za kintom na sve strane. Deci možete da pružite sve što žele, a opet, ne možete da im date ono što je najbitnije – kako da postanu dobri, normalni, ljubazni, plemeniti ljudi. Da ne gledaju sve i svakog kroz lični interes.“
Braća su ponovo zaćutala.
„E, moj bato. Mator čovek, ali i dalje naivan. Nego kad si već spomenuo, veze, partiju i slično, želim da ti ponudim odličan posao u ministarstvu obrazovanja. Ima upražnjeno mesto na jednoj od šefovskih pozicija. Plata je i više nego pristojna, mislim da je bar nekih četiri, pet puta veća od tvoje sadašnje, a tu su i brojne beneficije. Sve sam ti već rešio, treba samo da potpišeš pristupnicu.“
Ivica je mirno spustio na sto papir na čijem zaglavlju je bio logo vladajuće partije. Petar je gledao u položeni papir ne progovarajući. Polako je list uzeo u ruke, nekoliko sekundi čitao tekst i onda ga iscepao na dva, a zatim na četiri dela.
„Da li stvarno misliš da bih potpisao ovo smeće? Da bih tako pljunuo i na sebe i na oca i na sve u šta verujem?“
„Da, mislio sam da si se malo opametio. Neka, glumi ovde mučenika, ali ćeš se setiti ove ponude kada ti deca odu preko ili ostanu ovde da sa fakultetima rade u kioscima.“
„Da nema takvih kao ti“, drhtavim glasom je odgovorio Petar. „Deca ne bi ni morala da odlaze. Bolje da idu tamo gde će ih gledati kao ljude, a ne kao stoku. Bolje da mi nedostaju, nego da ih žalim.“
„Blago tebi na toj hrabrosti, ja je nemam“, rekao je Ivica odmahujući glavom. „Nemam hrabrost da pustim decu da idu preko. Iskoristiću svaku priliku da ih obezbedim da ostanu ovde i oni i njihova deca. A ako budu želeli da idu negde, otići će kao ljudi, neće morati da prodaju pljeskavice u Beču, ni čiste ulice u Minhenu.“
Braća su se gledala u oči ne pomerajući se. Energetski naboj je bio skoro pa opipljiv. Ivica je skrenuo pogled i ustao, uzimajući svoj telefon i tabakeru.
„Vidimo se, stariji brate.“
Stigao je do izlaznih vrata kada se okrenuo ka Petru  koji ga je polako pratio.
„Umalo da zaboravim. Sutra će doći procenitelji da utvrde vrednost stana, da ga što pre prodamo, ipak ovaj stan pripada i tebi meni. Šteta što ni ti ni ćale, niste bolje održavali stan, pa ćemo dobiti manje love. Naravno, ako imaš para možeš da otkupiš moj deo. Ipak imaš pravo preče kupovine, pošto živiš ovde.“
Sa tim rečima je Ivica izašao iz stana.
Petar je dugo gledao u zatvorena vrata. Posle nekoliko minuta je odmahnuo glavom, seo za kuhinjski sto, sipao rakiju, pojeo uštipak i pozvao nekog telefonom.
„Halo, draga…  Da, upravo je otišao… Jeste, ipak ćemo morati da tražimo neko drugo rešenje… Jeste.. Opet, nadao sam se da se promenio… Naravno, znam da će sve biti u redu… I ja tebe… Vidimo se…  “
 
Slika Alphaspirit

20 thoughts on “Hrabrost

  1. Imala sam komentar dok nisam došla do kraja koji nisam očekivala. Nekako sam vjerovala da će se okrenuti na dobro ali… realnost našeg društva… Sad sam bez komentara…

      1. Htjela sam da kažem da čovjek mora imati mjeru u svemu, misleći da ne treba biti ni previše pohlepan ni previše darežljiv. Al eto, izgleda da je realnija tvoja priča nego ono u šta ja vjerujem

        1. Slažem se sa tobom. Treba imati meru u svemu. Slao sam priču na neki konkurs, pa sam mislio da će ovako imati jaču poruku…

          1. Nisam prošao u najuži izbor, mada je bilo 130 priča tako da…

  2. Izuo si me sa ovom pričom.
    Sada si ozbiljno pružio pogled u ponore života kojima smo okruženi.
    Nema happy (end), nema ruke spasa čak ni od rođenog brata. Dao si i odgovor zašto se sunovrat desio.
    Zaokruženo, turobno i teško.

    1. Da, sećam se kada je Miki Perić (kratkoročna tv zvezda i ondašnji Leontinin dečko) pričao da više nikad neće jesti uštipke, jer ih je kao izbeglica jeo mesecima za skoro svaki obrok…

  3. Ekstra je ovo ! Naleteh na ovaj blog,nastavicu da Vas citam,Neso! A u skorije vreme i ja planiram sopstveni blog, i price razne…pozdrav!

    1. Drago mi je da ti se sviđa(izvini što ne persiram, slobodno možeš da mi kažeš „ti“)… Ako ti treba pomoć oko bloga(u vidu saveta , sugestije i sl), slobodno se javi… 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *