Slobodni majstori

Nekada je bilo lako biti muškarac, jer se znalo šta on radi: ide u rat, donosi drva i ide u lov. Danas, pošto žene rade i zarađuju (često i više nego muškarci), idu u vojsku, a za drvima u gradu nema potrebe, više nema baš mnogo prostora da se muškarac dokaže kao muškarac. Dokazivanje u krevetu neću ni pominjati, jer je tu još teže dokazati se nego u prethodnim primerima. Mnogi muškarci ne shvataju da su nam porno filmovi doneli samo još poteškoća, jer ih i žene gledaju, pa imaju nerealna očekivanju po pitanju dužine i odnosa, a i svega ostalog…

 

Jedina oblast gde moderni muškarac može da prikupi mačo poene su kućne majstorije ili što bi se reklo u narodu: uradi sam varijanta. Moj najveći problem je što i nisam suviše vičan alatu. Što se više čovek školuje, sve mu više u mozak ubacuju blagi prezir prema bilo kakvom korišćenju alata i svojih ruku. Samo ti završi školu, pa ćeš lako plaćati majstore. Završio sam školu, ali mi baš i nije lako da plaćam majstore, a da ne kažem kako se to odražava na moj ponos…

 

Moja draga ženica je primetila da godinama nismo okrečili kuću i da je krajnje vreme da osvežimo zidove nekim vedrim pastelnim tonovima. Pošto je naš voljeni naslednik napunio šest godina (i sada je vejiki), možemo konačno da premažemo njegove radove koji krase neke zidove, bez straha da će opet biti ižvrljani. Naravno, treba i malo srediti okrnjene ćoškove i popuniti po neku rupu. Srce mi je zastalo i hladan me znoj oblio, kada sam se setio koliko su nam para majstori uzeli pre 6 godina kada smo prošli put krečili kuću. Godinu dana nismo mogli da se izvučemo iz tog duga…

 

E, neće ovog puta, dosta je bilo. Obavio sam ozbiljno istraživanje na internetu i zaključio sam da sam spreman da se uhvatim u koštac sa tim problemom. Kada čovek ima sve informacije, koliko može biti teško premazati nekoliko zidova? Na kraju krajeva, ne treba čovek da završi fakultet da bi to radio.

 

Kada sam to saopštio mojoj dragoj, reagovala je sa nevericom.

 

„Jesi li siguran da ne želiš da pozovemo majstore, ti baš i nisi najspretniji u tim poslovima?“

 

„Naravno da sam siguran, dok sam živ u našu kuću više neće ući majstor.“

 

U razrogačenim očima moje drage primetio sam stravu i užas, ali i iskru novonastalog poštovanja. Dogovorili smo se da sa klincem ode kod njenih na nedelju dana, dok sve ne završim.

 

Otišao sam u farbaru, nakupovao četke, kante, papirni selotejp, gomilu pratećih sitnica i naravno, kante sa bojom. Moja draga mi je ostavila uzorke boje, sa objašnjem, koju boju iskoristiti za koji zid, a momci u farbari su mi smućkali tražene nijanse. Meni je preostao samo lakši deo posla, bar sam tako mislio.
Međutim, moji problemi su tek počeli. Na nekim mestima zid se sve vreme ljuštio, na drugim se boja nije primala, na trećim nisam uspevao da dobijem željenu nijansu. Agonija je trajala dva dana i onda sam pomislio da možda nisam dorastao zadatku i da je vreme da progutam ponos i zatražim pomoć nekog stručnog, a u najgorem slučaju da ipak pozovem prave majstore.

 

Odmah sam pomislio na Marka, muža ženine najbolje drugarice. Nikada ga nisam nešto previše mirisao, jer ga je moja draga je uvek koristila kao ogledni primer:

 

„Marko je popravio njihovu veš mašinu. Marko je sam napravio krevete za njihove klince. Marko je sam uradio generalnu na svom autu.“

 

Hteo, ne hteo, morao sam da priznam da je on bio jedina osoba koja mi može pomoći.

 

„Halo, Marko, Petar ovde. Krenuo sam da okrečim kuću, pa bih da te pitam nekoliko stvari, koje mi nisu baš najjasnije.“

 

Saslušao me je i rekao da dolazi što pre može. Laknulo mi je, sada će sve biti lakše i možda se završi krečnje bez zvanja majstora derikoža.

 

Čim je ušao u kuću, Marko je stao ispred mene, uhvatio me za ramena i ozbiljnim glasom upitao:

 

„Da li si ti stvarno želeo potpuno sam da okrečiš kuću?“

 

Zbunila me čvrstina njegovog glasa i hladnoća njegovog pogleda, ali sam ipak odgovorio potvrdno.

 

„Uvek sam mislio da si mekušan, ali sad vidim da možda ima nade za tebe. Ne znam samo koliko daleko si spreman da ideš da bi obavio posao kako treba?“

 

„Ma, učinio bih sve što treba, ovo mi znači više od svega. Osetio bih se ponovo kao muškarac.“

 

Osmeh mu je prešao preko lica. Izvadio je mobilni iz džepa i otkucao nekome poruku.

 

„Onda budi spreman da ti se život promeni iz korena.“

 

Nije prošlo ni pola sata, kad se čulo zvono na ulaznim vratima. Marko je izašao da pusti pridošlicu, a vratio se sa nekim poštarom koga sam tada video prvi put.

 

„Je li on taj?“ kratko je upitao poštar, oštro me gledajući.

 

„Jeste, siguran sam da će ispuniti sva naša očekivanja. Godinama ga posmatram i uvek sam mislio, mada nisam bio siguran, da je prave građe, ali sada sam potpuno ubeđen da je on pravi čovek za nas“, odvratio je Marko dok je bez imalo ustezanja iz moje rođene vitrine vadio moju ujka Rakinu rakiju i čašice.

 

Nije mi bilo najjasnije o čemu pričaju, ali izgledalo je veoma ozbiljno.

 

„Da li si ikad čuo za Slobodne majstore?“, upitao me poštar dok je eksirao rakijicu.

 

„Čuo sam neke glasine, ali sam uvek mislio da je to neka zajebancija.“

 

„Nema ničeg neozbiljnog kod Slobodnih majstora. Mi smo poslednji čuvari kućnih ognjišta, a samim tim i celokupnog sistema. Slobodne majstore je davne 1953. pokrenuo čuveni Sloba Petrović. I tada je ustanovio osnovna načela, kojih se i danas pridržavamo.“

 

„A koja su to načela?“

 

„Pre svega apsolutna tajnost, vrlo ograničeno uvođenje novih ljudi, kao i obavezno pomaganje bratu u nevolji.“

 

„To mi zvuči kao masonerija.“

 

„Bah, masonerija“, prezrivo je frknuo, dok je sam svima dopunio čašice „Masoni su samo grupa muškaraca, koji vole da navlače kecelje preko odela, puše, piju, pričaju o svemu i svačemu, ubeđeni da umaju neki uticaj na svet oko sebe, a povrh svega, to rade da se sklone od svojih žena.“

 

„Interesantno gledište. A kako zapravo ispunjavate vaše ciljeve?“

 

„Moraš da shvatiš da mi pre svega želimo muškarcima da vratimo njihovo dostojanstvo, jer nikada nije bilo teže biti muškarac nego u današnje vreme. Evo ti, na primer. Koliko vidim, ne ide ti loše, ali verovatno ne bi znao da zameniš gumicu na slavini, a da ne pričam da si se ozbiljno zaglavio sa ovim krečenjem. A to se sigurno odražava i na tvoj odnos sa suprugom.“

 

„Pa dobro, nisam baš najveštiji sa alatom, ali nisam ja kriv što me niko nije učio i što su mi uvek pričali da ne moram ništa da znam da popravljam, kada ima ljudi kojima je to struka. Verujem da bi moja draga ženica nekada volela da su mi ruke vičnije popravkama. Kad god treba da pozovemo nekog majstora, odmah se kuća ispuni nekim negativnim naelektrisanjem, a i dešava se da i u spavaćoj sobi ne bude sve baš kao nekad…“, odgovorio sam pogleda uperenog u pod, dok mi je lice buktalo, ne znam da li od rakije ili stida.

 

„To će se od sada promeniti. Više nećeš imati problema sa kućnim majstorijama, jer će tu uvek biti neki brat koji će ti pomoći. Naravno, naš glavni cilj nije da ti do kraja života neko drugi džabe popravlja stvari po kući, već da posle nekog vremena ti budeš u mogućnosti da uradiš većinu stvari.“

 

„To bi bilo odlično, a treba li da se spremam za inicijaciju?“

 

„Evo, sad ćemo to obaviti“, posegnuo je za poštarskom torbom i iz nje izvadio knjigu Uradi sam. „Ovo je najbitnija knjiga, koju svaki brat mora da ima, nije bitno koje izdanje. Nadam se da ćeš u što skorije vreme izabrati neki primerak koji ti najviše odgovara. Stavi ruku na veliku knjigu i kaži da li prihvataš naše učenje i da li ćeš posvetiti život najsvetijim vrednostima Slobodnih majstora?“

 

Glas me izdao, pa sam samo klimnuo glavom, jedva zadržavajući suze.

 

Pružio mi je ruku, čvrsto je stegnuo i pogledao me svojim hladnim pogledom, u kom se naziralo blago otopljavanje.

 

„Od sada si Šegrt, nakon toga napreduješ u Kalfu, a posle toga postaješ Majstor. Tvoja obuka počinje danas sa ovim krečenjem, a od tebe zavisi koliko ćeš brzo napredovati.“

 

„Primate me tek tako? A zakletve, pretnje, mistični deo ili nešto slično?“

 

„Kažem ti da mi nismo Masoni, Iluminati, Bildberg grupa ili tako neko. To što te je Marko, kao jedan od naših Majstora, preporučio, stavlja te u izuzetno povlašćen položaj. Jer sve dok tvoja supruga, a i ljudi oko tebe misle da si majstor za sve, ugled će ti samo rasti, pa ti nije u interesu da pričaš, kako ti je sve odradio neko drugi.“

 

„Jasno mi je gde to vodi, a kako stupam u kontakt sa ostalim Slobodnim majstorima, imamo li neko tajno rukovanje?“

 

„Komuniciramo preko određenih foruma, mejlovima, i kada se upoznamo, mobilnim telefonima. Ne treba napominjati da moraš da paziš šta govoriš. Verujem da ti je poznato da razne privatne i državne agencije, prisluškuju građane Srbije, a nas hoće da unište više od svega. Jer mi smo im velika preprka u stvaranju Orvelovog društva, gde su svi poslušni i svako gleda samo svoj posao i svoj život, a ništa ih drugo ne zanima. Oni nas love, ali smo mi zato veoma oprezni i kako god da komuniciramo, ne dajemo nikakve suvišne podatke. A za svaki slučaj registrovali smo više zanatskih radnji i grupa građana. A tu je i ovo“, izvadio je iz džepa i dodao mi privezak za ključeve na koji je bio zakačen mali metar sa ispisanim slovima SM. „Ovo je takođe jedan od znakova raspoznavanja, nosi ga uvek sa sobom. Što se tiče tvog šegrtovanja, kada te pozovemo u akciju, pravdaćeš se kod žene kako god znaš – pecanje, službeni put, mrtva tetka sa sela, šta god, samo ne smeš ništa da joj pričaš o Slobodnim majstorima.“

 

„Nisam godinama bio na pecanju, ali nekako ću se već izvlačiti“, promrmljao sam, još uvek isuviše zbunjen da bih mogao da razmišljam o tom problemu.

 

„Odlično, i to smo rešili, a sada samo da na forumu pustim reč i da završimo ovo krečenje.“

 

Izvadio je lap top iz svoje poštarske torbe, nešto otkucao, zatvorio lapiš i mirno nastavio sa rakijicom i neobaveznim ćaskanjem. Nakon tridesetak minuta počeli su da dolaze meni nepoznati ljudi, upoznavali se sa mnom i odmah počeli sa poslom i za sat vremena, cela kuća je bila kao košnica kojom su prolazile pčele sa kantama, četkama, valjcima i ostalim molerskim alatom.

 

I do uveče,  kuća je bila kao iz magazina, zidovi su  bili okrečeni u boje koje je zahtevala moja draga ženica, nigde nije bilo fleka, nameštaj je vraćen na svoje mesto… Kako su došla, tako su moja braća i otišla, i ostavila me u prelepom prostoru.

 

Sledeća tri dana (pošto ženi nisam odmah rekao da je sve završeno) sam se bavio nabavkom i čitanjem knjige Uradi sam, kupio sam malo alata, gledao filmove pojačane do kraja i jeo samo šnicle i pomfrit.

 

Ne mogu da vam opišem šok na licu moje drage ženice kada je videla kuću. Svoju zahvalnost je jasno pokazala te večeri (pošto sam bečka škola, ne mogu na ovom mestu da ulazim u detalje), a bez ikakve sumnje me gledala novim očima sa više uvažavanja.

 

Marljivo učim od iskusnih Slobodnih majstora i već sam najavio dragoj ženici da bih mogao da napravim krevet za našeg naslednika, a na te reči njoj su oči samo zaiskrile. Počela je da  me hvali kao majstora za sve i ne smeta joj što sam krenuo na pecanje.
Danas nije lako biti muškarac, ali se napokon osećam tako, hvala vam Slobodni majstori…

8 thoughts on “Slobodni majstori

  1. Dobrooooooo. 🙂
    Nego, znaš li onaj vic gde žena svako malo traži od muža da nešto uradi u kući, a njega onako živo zabole za sve to i na sve to odgovara, pa nisam ja moler, pa nisam ja električar, pa nisam ja keramičar i tako to. I tako jednog dana muž se vrati kući s posla, kad tamo sve cakum pakum. Kad je upitao ženu šta je bilo, žena mu je objasnila da je komšija sve to uradio. I onda je ona pitala komšiju kako da mu se zahvali i komšija joj je ponudio ili da spava sa njim ili da mu napravi kolač. Na to je muž upitao koji kolač mu je spremila, a ona mu je odgovorila da nije poslastičarka.

  2. Taman da ti napišem u komentaru kako već nekoliko leta sama krečim… dobro, pripomogne otac kada su ćoškovi u pitanju ;), kad ono…
    Inače, takvi gafovi se omaknu onima koji na osnovu naslova ili prve rečenice steknu utisak o tekstu. i ne znajući da će komentarom otkriti da ga nisu ni pročitali.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *