Predstava

Da budem iskren nisam suviše veliki ljubitelj dasaka koje život znače, nekako sam uvek više bio za celuloidni užitak. Film me jednostavno lakše ubaci u priču. Iz tog razloga često sam pisao recenzije za filmove i moje mišljenje je imalo određenu težinu.
Na moju sreću/nesreću, dešava se da me pozovu da napišem prikaz pozorišne predstave. Obično su u pitanju moji poznanci, koji se poluamaterski bave glumom. Najčešće koriste sledeće argumente:
„Ma, film, pozorište, to ti je sve isto.“
„Tebi to nije ništa, a meni bi značilo mnogo.“
„Ti si ipak neko ime u tim krugovima.“
„Ti napišeš nekoliko rečenica i super, bolje nego da plaćam tamo nekom.“
Provlačio sam se koliko sam mogao, ali ovog puta mi nije bilo spasa.
Javila mi se prijateljica koja je nedavno zaplovila u glumačke vode. Glumi u modernoj predstavi, nazvanoj Bljuzgavica u nekom nazovi, pozorištu. Čudnom igrom slučaja, kaže mi da su uspeli da navuku brojne važne njuške iz sveta medija. Moja je uloga će biti da samo malo pripomognem.
Na kraju smo se složili da dođem bez obaveze, ali da ipak napišem neki red ako mi se dopadne.
Stigao je i dugo očekivani dan premijere. Pošto sam jurcao ceo dan, nisam stigao da ručam kao čovek, već sam u obližnoj mesari kupio pola pečenog pileta.
Supruga je izjavila da ne može ništa da jede po ovoj vrućini.
Dobro, više za mene. Naseckao sam salatu i udri. Ima li išta bolje od dobro ispečene pileće kožice?
Došlo je i vreme da krenem na predstavu. Nešto mi nisu bile sve koze na broju. Pretpostavio sam da je u pitanju umor. Supruga je odlučila da ipak preskoči predstavu, došla joj je drugarica koju nije videla godinama, pa su dogovorile ženski izlazak. Poručila mi je da budem fin prema našoj prijateljici glumici, ipak joj mnogo znači ova predstava.
Stigao sam u pozorište. Iznenadio sam se brojem prisutnih poznatih lica, obično ne idu na predstave anonimusa.
Izgleda da je jedna od glumica, kći nekog važnog drmatora. To je objašnjavalo gužvu.
Na biletarnici su me sačekale karte. Ispostavilo se da sam dobio treći red, sredinu.
Više bih voleo da sam negde pozadi, lakše bih se izvukao ako mi dosadi predstava. Primetio sam i da je cela sala izuzetno dobro renovirana, tepisi, stolice, rasveta, sve je bilo savršeno urađeno, sigurno jekoštalo đavo i po.
Svetla su ugašena, neki od telefona su smanjeni ili isključeni, publika je nestrpljivo čekala početak.
Podigla se zavesa i predstava je počela.
Moram da priznam da mi se poprilično dopala i već sam počeo da razmišljam na koji način da napišem recenziju.
Međutim, nešto je krenulo da mi kuva nešto u stomaku, te sam izgubio nit.
Kako je predstava odmicala, meni je bilo sve gore, hladan znoj me celog oblio.
Nadao sam se da ću uspeti da sačekam kraj. Najgore je što ne mogu da se izvučem, šta će reći svi ovi ljudi, kada me vide da napuštam predstavu, to bi upropastilo moju prijateljicu.
Predstava se polako bližila kraju, bar sam se nadao, i mučnina i krčanje u crevima su primirili.
Duboko sam disao, još samo da budem miran petnaestak minuta i sve će biti u redu. U mislima sam prošao kroz plan pozorišta, razmišljajući o najbržoj ruti do toaleta.
Na žalost, ponadao sam se prerano. Želudac i creva su me napali svom snagom, jače nego ikad do sada u celom mom životu.
Ne obazirući se na ljude oko mene skočio sam i počeo da se probijam kroz red.
Nisam uspeo da stignem da se pomerim ni dva mesta.
Odjednom je sve pokuljalo iz mene. Sve što sam imao, izbacio sam kroz usta, snažnim mlazom usmerenim prko dekoltea atraktivne plavuše, čuvene modne blogerke.
U istom trenutku, osetio sam kako mi se i pantalone i cipele pune žitkom masom. Oko mene se širio nesnosan smrad.
Blogerka u večernjoj toaleti po kojoj sam se ispovraćao, pridružila mi se u izbacivanju sadržaja iz želuca.
Našem duetu su se ubrzo priključili brojni gledaoci, te smo dobili horsko ispuštanju telesnih tečnosti.
Ubrzo je cela sala bila ubljuvana, vazduhom se širio nesnosan smrad. Misleći da je u pitanju neki ubitačan virus, organizatori su zatvorili i salu, i celo pozorište. Ta mera nije doprinela umirenju stomaka pristunih.
Predstava je opravdala svoje ime.
Posle jedno dvadesetak minuta, počela su da pristižu kola hitne pomoći i policija.
U salu su ušli doktori zaštićeni skafanderima. Rekli su kasnije, da u životu nisu videli strašniju scenu. Jednog po jednog, izvodili su nas iz sale u hol gde je pružana prva pomoć.
Prvo bi sve naše rite pobacali na gomilu, pa bi usledilo pranje, uzimanje krvi i brisa, a zatim bi nas ogrnute u ćebad sproveli do sledeće prostorije, gde smo svi stajali i sedeli, tresući se i pitajući se šta nam se dogodilo.
Vrlo brzo je postalo jasno da samo ja i dalje imam sve simptome i da je sve počelo od mene. Zato su me odvojili i zatvorili u toalet, što sam prihvatio sa olakšanjem.
Analize su pokazale da su svi zdravi, osim mene, koji sam zaradio trovanje hranom.
„Da možda niste jeli piletinu gospodine, imate ešerihiju koli.“
Promrmljao sam odgovor.
Na kraju sam dobio infuziju i terapiju antibioticima.
Hitna pomoć me u neko doba vratila kući.
Jedva sam progurao do kraja noći.
Sutradan sam se osećao kao da su me skuvali, samleli, iseckali, ostavili na suncu, zakopali, pa izvadili posle mesec dana.
Telefoni su počeli da zvrče od ranog jutra, prvo mi se javila prijateljica koja je glumila u predstavi i rekla mi da sam potpuno upropastio njenu i karijere svih glumaca, kao i reditelja predstave, te da sam ja za nju mrtav.
Posle toga su me zvali iz pozorišta da me obaveste da sam im uništio celu salu i da će morati da je kompletno renoviraju. Naravno, poslaće mi račun.
Nakon tih poziva, odlučio sam da se ne javljam nikome. Nisam uključio ni internet, ko zna šta sve o meni pišu portali. Upropašćen sam, nema sumnje.
Proveo sam ceo dan u izolaciji, sve vreme se pitajući, kako ću izaći na ulicu od sramote.
Negde predveče, neko je zalupao na prozore. Supruga je otišla i posle nekoliko minuta, vratila se u pratnji Mileta 40%, starog poznanika.
Nisam se baš obradovao tom susretu, on je obična ljiga koja se gura u sve i koji na neki volšeban način naplaćuje ogromne honorare za svoje usluge. Gde su mutne radnje, on ima svoje prste.
Imao je osmeh od uha do uha.
„Petre, što se ne javljaš na telefone i mejlove? Ceo dan pokušavam da te dobijem.“
„Pusti me Mile, samo mi još ti fališ na ovu moju muku.“
„Naravno da ti ja trebam. Ti si čoveče, postao senzacija, čudo, ima da napravim od tebe instituciju.“
„Već zamišljam kako će da me pošalju u instituciju sa tapaciranim zidovima i belim košuljama koje se vezuju. I to samo ako me ne ubiju ovi koje sam sinoć upropastio.“
„O tome ti i pričam. Ono juče, to, to je bilo genijalno. Da si mi samo javio uanpred, šta ćeš da uradiš, odvalili bi se od para za tvoje premijerno pojavljivanje. Mada, uspeo sam da nešto izvučem.“ Oduševljeno je govorio Mile mašući rukama.
„Javnost je zapaljena. Kažu, nije samo iskritikovao predstavu, on je na nju povratio i iskenjao se. Pisanje recenzija je zastarelo, ovo je pravac u kome treba da ide kritika. Bukvalno si zakopao celu postavu, od reditelja preko glumaca, do organizatora.“
„Ali, ja to nisam želeo, u pitanju je bila moja odlična prijateljica.“ Očajno sam zavapio.
„Pusti to, biće još prijatelja. Pazi, od sada ćeš stalno ići na premijere, gala večeri, promocije i slično.“
„Ma, pusti me Mile, nemam nameru iz kuće više da izađem, bar jedno deset godina.“
„Nikako, već večeras imaš zakazanu promociju knjige. Slušaj plan.“
Kad mi je izneo predlog, prvo sam bio zapanjen. Međutim, posle nekog vremena, pomislio sam da možda ima nečeg u tome što priča. Što sam duže slušao, bio sam sve ubeđeniji da je sigurno u pravu.
Posle Miletovog izlaganja, i nakon kratkog konsultovanja sa suprugom, odlučio sam da ga ipak poslušam.
Sve je zapravo bilo veoma jednostavno, a opet genijalno.
Mile bi mi ugovarao pojavljivanje na nekom važnom kulturnom događaju. Zatim bi objasnio vlasniku prostora, izdavaču knjige, piscu, pevaču, reditelju, glumcima, da ću se ja verovatno pojaviti te večeri. Pažljivo bi im sugerisao da postoji mogućnost da imam slabiji stomak i da može da se ponovi dešavanje sa Bljuzgavice. Zatim bi spomenuo da za određenu novčanu sumu, može da mi obezbedi lekove, koji će držati moj stomak pod kontrolom.
U isto vreme, Mile bi kontaktirao i ljude, koji bi želeli da događaj propadne. Njima bi rekao, da uz određenu finansijsku nadoknadu, može da obezbedi moje prisustvo i najiskreniju kritiku koja bi potekla iz dubine mog tela.
Na kraju, u zavisnosti ko bi ponudio više novca, događaj bio bio ili veliki uspeh ili veliki promašaj.
Neko bi rekao da je to što radimo možda nemoralno, ali mi smo samo podigli kritiku na novi nivo. Treba biti inovator.
Svako moje pojavljivanje u javnosti praćeno je sa strahopoštovanjem.
Finanijsko stanje mi se popravilo i više nego osetno.
Nažalost, neki moji prijatelji su počeli da me izbegavaju, ali tako je to.
Ljudi su jednostavno ljubomorni. Uspeh se retko prašta.
slika Phegenbart

27 thoughts on “Predstava

    1. Hvala ti na lepom kometaru… 😀 Vampir je ribrendovan i mlati lovu… 😀 Mali nagoveštaj, baviću se ponovo tim neobičnim vampirima u skorije vreme… 😀

  1. Odlična ideja za tekst. Svaka čast. Pročitala sam dva teksta, ali su me nasmejali samo tako 😀 Samo ostani svoj i nemoj da menjaš stil. 🙂

  2. Повратни пинг: - Moje priče; Popović Nešo - Shonery

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *