Starac i reka

Starac je zavaljen u stolicu na ljuljanje, pokriven laganim ćebetom, ispuštao oblake sivog dima i posmatrao mirnu reku. Pramenovi magle su se vulkli površinom. Povremeno bi noćnu tišinu prekinuli usamljeni zvuci – praćakanje ribe, cvrkut ptica, lavež pasa, povici alasa.
 Krajičkom oka je primetio priliku koja je stajala nepun metar od njega. Jedva punoletna devojka, crna kosa joj u pramenovima pada na ramena,  u rukama čvrst drži čupavu roze torbicu.
„Sedi“, rekao je starac i dalje posmatrajući reku.
Devojka se snebivala nekoliko trenutaka. Nesigurno se spustila u stolicu pored starca i dalje ne progovarajući.
 On je i dalje mirno pušio, ne obraćajući suviše pažnje na pridošlicu. Nije se prvi put sreo sa istim simptomima – uplašen pogled, ruke čvrsto prekrštene preko grudi, brzi uzidsaji, snažno drhtanje.
„Je li ti hladno?“
Devojka je klimnula glavom bez reči.
„Izvoli, nije neko, ali će te zagrejati bar malo“, govorio je starac pružajući joj staro ćebe kojim je bio ogrnut.
Sedeli su i dalje u tišini, starac je strpljivo čekao. Bilo mu je jasno da joj treba samo malo vremena da se odvaži na razgovor.
„Ovo je vaš splav?“
the-peace-2956571_960_720
„Da, kada sam pre petnaest godina otišao u penziju, kupio sam sebi ovaj splav i provodim na njemu celu godinu.“
„Sigurno ste usamljeni?“
„Ne naročito. Imam reku, knjige, a sa vremena na vreme neka lutalica, poput tebe, svrati do mene slučajno.“
„Čak i u ovo doba?“
„Pogotovo u ovo doba. Čini se da vi lutalice posebno volite ove sate pred zoru“, sa setnim osmehom je odgovorio starac.
„Nisam znala gde bih drugo otišla, a videla sam svetlo na tremu.“
„Ako si, ja i tako malo spavam i češće sam u ovoj stolici negi krevetu. Ćudljiva je ova reka, uhvati te nespremnog i lako zalutaš. Slobodno odmori ovde koliko želiš, pa ćemo posle videti šta i kako dalje.“
Devojka je ponovo zaćutala.
„Hoćeš cigaretu“, upitao je starac dok je sebi zavijao duvan.
„Ne, hvala.“
„Mudar izbor, pušenje nije dobro za zdravlje. Piće?“
Odmahnula je glavom.
„I? Kako si završila ovde?“
„Ne znam ni sama. Bila sam u svojoj sobi i obuzela me neka duboka tuga. To mi se dešava često poslednjih meseci  i izašla sam da prošetam i eto me ovde.“
„Zbog čega si bila  tužna?“
„Ne znam ni sama. Zbog svega, čini mi se. Roditelji me pritiskaju oko škole, prijatelja, dečka. Sve što uradim, ne valja.  Znam da mi oni žele samo najbolje, ali nekad su suviše naporni. A meni su sve te stvari o koijima oni brinu nebitne.“
Starac je klimao glavom sa razumevanejm.
„Da, hoće roditelji da budu takvi. Njihov je posao da brinu. Šta ti na to kažu prijatelji?“
„Oni su većinom uz mene. Možda ne mogu da biram porodicu, ali mogu prijatelje.“
„Pravi prijatelji i treba uvek da budu uz nas, pogotovo kad nam je teško. Kad nađeš pravog prijatelja, treba ga čuvati kao nešto najvrednije. A dečko?“
„Stalno mi nešto zvoca, hoće da znam sa kim sam bila, zašto sam se obukla ovako ili onako. Ko mu daje za pravo da kontroliše moj život?“
„Niko ne može da upravlja tvojim životom, mada neki ljudi mogu da ti pomognu sa usmeravanjem. Ne treba iz gordosti odbacivati svaki savet.“
„Znam“, uzdahnula je. „Razumem sve to, ali mene niko ne razume. Niko me ne pita šta ja želim, kako se ja osećam.“
„I kako se osećaš?“
Pogledala je starca dubokim tamnim očima iznenađena njegovim pitanjem i licem sa kog je zračilo iskreno zanimanje.
„Osećam… osećam  da ne želim da živim isplaniran život kao svi, škola, posao, udaja, deca, muž. Želim da putujem, da upoznajem druge. Želim da slikam i pišem.“
„I?“
„Ne znam… Celo ovo okruženje me jednostavno guši i sputava. Podsvesno znam da se ti moji snovi nikad neće ostvariti i da ću završiti zarobljena na dosadnom poslu, sa decom i mužem, koji će sputati sve snove, da ću se pretvoriti u najobičniju domaćicu…“,  prekinula je uz jecaj.
Starac je strpljivo čekao ispuštajući nove oblake dima.
„A sada“, nastavila je. „ne znam kako, ali sada mi se čini da se osećam sve bolje i bolje i da tuga polako nestaje. Dugo se nisam osećala ovako mirno“
„Drago mi je zbog toga. Mada mi je malo žao što si morala da dođeš čak do odvog mog splava da bi se osećala bolje. “
„Hvala vam, mislim da ću posedeti još malo sa vama, pa idem.“
„Naravno, dete, koliko god želiš“
Sedeli su i dalje gledali reku koja je proticala, ne obazirući se na ljude i njihove probleme. Starac je sve vreme ispuštao kolutove dima.
Prvi petlovi su razbili noćnu tišinu. Ubrzo za njima, sunčevi zraci  su se stidljivo pojavili iznad krošnji.
Starac je i dalje ćutao i pušio.
landscape-1756753_960_720
Jutarnji mir je poremetio zvuk dvotaktnog motora. Drveni čamac sa kog se ljuštila farba  je pristao uz splav.
„Dobro jutro, komšija“, rekao je starac uz osmeh. „Kako je prošao ribolov?“
„Slabo, dobri moj, slabo“, odgovorio je vremešni alas, lica izbrazdanog suncem vodom i vetrom. „Nego, pusti ribu, danas je nema, sutra će je biti. Jesi li čuo da je opet neko dete skočilo sa mosta? Mučenica, našli su je zapetljanu u šaš. Pred zoru smo je izvukli iz vode. Leppa, crnokosa, nije imala ni dvadeset godina. Tuga, dobri moj. Tako mlada. Nadam se da je otišla na bollj emesto“, alas se brzo prekrstio.
Starac je pogledao stolicu na kojoj je sedela devojka. Ugledavši samo crvenu čupavu torbicu, nežno se osmehnuo.
„Otišla je…“

 

Slike – pixabay

5 thoughts on “Starac i reka

  1. Svako od nas, valjda, bar nekad u životu dođe u takvu situaciju – bezizlaznu. Kažu Slavonci, svaka hiža ima svoga križa, a moja celu kalvariju, pa tako svakom svoja muka najteža. I svako bira svoj kraj, kad već ne može početak.
    🙁

  2. …prelepo al tuzno..ja cu da promenim kraj, …i kad je stigla hitna reanimirali su je i nadalje je zivela sretno do kraja zivota….heheee nemoj da mi se ljutis prijatelju …pozdrav.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *