„E, draga moja. Moram da ti ispričam šta mi se desilo… Ne… Nećeš nikad pogoditi… Jeste, bila sam sa Nikolom sinoć… hahaha… “
***
„Pazi, brate… On će meni da sam cava… Ugazio sam ga…“
***
„… i onda sam okupio co menadžment. Rekao sam im – Ili povećajte rič i sel ili tražite drugi posao. Šta oni misle da ću da ih plaćam da gejmuju na fejsu?“
***
Poznato? Verovatno ste svi svedoci ovakvih i sličnih razgovora u vozilima gradskog prevoza. Individue ćaskaju na sav glas o svojim ličnim i poslovnim problemima. Svi koju su u dometu sluha, prinuđeni su da slušaju razgovor, koji ih ne zanima. Pri tome, te individue, se često ponašaju kao da su u tišini doma svog.
I šta se dalje dešava? Neko cokće, neko uzdiše, neko prevrće očima, a neko sa voajerskom pažnjom prisluškuje. U svakom slučaju, većina obično ne zna šta bi sa sobom u tim situacijama. Neki i znaju, ali ne bih sada spominjao nasilje nad mobilnim ili vlasnikom istog. Najčešće razgovor oko govornika utihne i svi se nadaju da će završiti što pre(osim akustičnih voajera).
Mobilni telefoni su nam ušli u živote brzo i lako. Vrlo dobro pamtim kad su mogli da ih priušte samo kriminalci, „biznismeni“, žene lakog morala i slične kategorije stanovništva. Još uvek su mi živo u sećanju pogledi mržnje i zavisti kada bi neki klinac izvadio telefon u gradskom prevozu. Istini za volju, neki od tih klinaca su samo držali kineske replike igračke. I eto, manje od deset godina, prošli smo krug od statusnog simbola do predmeta, koji ima svako. Viđao sam i beskućnike koji šetaju mobilne telefone.
Iako mnogi znaju kako da se ponašaju sa mobilnim telefonima u javnosti, staviću ovde neke smernice, čisto da se ne zaboravimo.
-
Treba li da spominjem da se telefoni potpuno utišavaju kada ste u bioskopu, pozorištu, poslovnom razgovoru, švaleraciji?
-
Redovi u pošti, banci prodavnici takođe nisu baš za telefonske razgovore. Zapravo, kad god ste toliko blizu ljudi da vam duboko ulaze u lični prostor, telefon je višak
-
Prilikom javljanja u prevozu, budite tihi i kratki, kažite da ćete se javiti za deset, petnaest, dvadeset minuta
-
Ako ne možete da odložite razgovor i znate da će potrajati, možda bi bilo najbolje da izađete iz vozila gradskog prevoza ili pričajte tiho, tiše, najtiše
-
Dok gledate filmove, slušate muziku i slično preko telefona, prilagodite glasnoću, nema potrebe da ogluvite, kao i da ostali putnici uživaju u vašem muzičkom odabiru
-
Nije lepo gledati u to šta neko kucka po svom telefonu. To je kao da čitate tuđe novine i knjigu preko njegovog ramena
-
Kada ste sa društvom, bilo bi lepo, ako biste se uzdržali da svako malo čačkate telefon, proveravate poruke, društvene mreže i slično. Pričajte sa živim ljudima, virtuelni će tu biti i kasnije
-
Takođe, kada ste sa društvom, a morate da se javite, ustanite od stola i idite u neki ugao. Prvo, da biste vi imali malo privatnosti, a drugo, da ostali ne moraju da ćute i da se gledaju dok vi razgovarate
Ček samo da fotografišem, ili psttt ovo ide „lajv“. Bilo bi dobro da više pažnje poklanjamo osobama pored nas. Možda opet nekad bude tako, ko zna.
Ko zna, možda se i desi to što kažeš. Mada, nisam preveliki optimista…
Moram priznati da se ne slažem sa stavkom skraćivanja razgovora ili napuštanja autobusa (što mi je malo i van pameti). Nije razgovor telefonom ništa bučniji od razgovora uživo. Čak štaviše, logično je da je tiši jer prisutni čuju samo jednu osobu. Buka je najnormalnija stvar u gradskom prevozu. To nije biblioteka. Lično me se nimalo ne tiču tuđi razgovori. Ili slušam muziku ili blejim kroz prozor i pustim da mi odlutaju misli. Ako neko pozove, naravno da ću se javiti i razgovarati kao i sa poznanikom sa kojim bi se sreo u autobusu ili bilo gde drugde. A valjda se podrazumeva da se neću drati kao magarac.
Ostale stavke su na mestu.
Komentar ti je na mestu, moguće je da sam malo preterao. U trenutku pisanja sam stalno pred očima imao one koji se deru…
Pretpostavio sam. Nesnosnih i bezobzirnih ljudi ima svuda. I deluje da ih je previše zato što se ovi normalni ne primećuju 😀 . Skroz kapiram celu temu, ali eto, jedino mi je ta stavka mi je delovala malo preterano 🙂 . Zanimljiva tema u svakom slučaju.
P.S. Pređašnji komentar je moj. Ne znam zašto ne stoje ni ime ni slika pored. Neki bag možda jer sam ga napisao baš u autobusu dok su wi-fi i mobilni net igrali žmurke 🙂
Znaš kako to ide… Normalni ćute i izumiru, a ovi drugi samo bujaju kao korov…
Ja bih mogla bez mobilnog do kraja života. Mnogo ste dozvolili jednoj tako glupavoj spravi da vam „krade“ život.
Nije sporno, što se mene tiče, takođe mi ta spava malo šta znači….
Ove smernice treba okačiti na svim javnim mestima!!! Šteta što je samo na tvom blogu!
Polako… Biće i na drugim mestima… 🙂