Balkanac osvaja Irsku

Treba svi da odemo iz ove dijagnoze od Balkana i da se nikad ne vratimo. Verovatno je svako od vas izjavio nešto slično. Nisam ni ja bolji. Godinama unazad pričam da nema nade za Balkan i da svaki put kad pomislim da možda ima, mi se spustimo još niže. Ne kažem da se na ovim prostorima ne dešavaju mnoge lepe stvari, ali njih stalno zatrpavaju one druge…
Pre nekog vremena rekoh sebi – ili prestani samo da gunđaš ili pokušaj nešto da promeniš.
Nije lako učiniti taj pravi korak. Mnogi od vas me ne poznaju, Uvek sam više bio neko ko dopušta da ga nosi voda, nego neko ko uzme veslo u svoje ruke.
Sto misli me obuzelo…
Imam previše godina… 42
Nemam bitno zanimanje, jer se moj fakultet ne traži ni na ovim prostorima (pravnik)…
Znam da radim svašta i ništa…
Kako ću sa porodicom (supruga i sin od 14 godina)…
Šta ako tamo nema ničeg za mene…
Ko će mene zaposliti…
Da li mi treba da ulogu, nazovi pisca, zamenim ulogom emigranta?
Imam relativno komotan život na Balkanu, zašto to menjati dok traje?
I brojna druga pitanja koja su me zaustavljala, plašila i kočila.
Tad se učvrstila odluka da je dosta kukanja i cviljenja i da treba videti da li je stvarno tako kao što kažu za sunce tuđeg neba.
Još nešto je bilo ključno. Kako da kažem sinu da treba da se bori za sebe i uzme život u svoje ruke, kad su i roditelji poprilično pasivni? To je kao da mu kažem da su cigare sranje, i da zapalim sledeću. Učenje primerom je najbolje. Treba probati, promeniti, promašiti u pokušaju, sve dok ima borbe ima nade. Kao što Nil Gejmen kaže o pisanju, parafraziram – Samo pišite, pišite novo, pišite drugačije, pišite slobodno, pravite greške, pravite nove fantastične greške, jer je to znak da ste probali.
Neko vreme sam razmatrao opcije, odnosno zemlje i na kraju je konačni izbor pao na Irsku.
Mnogi se pitaju zašto baš Irska. Ima tu mnogo razloga, od izvesne gentesko-kulturološke sličnosti, pa do opšteg ekonomskog stanja, pa čak i globalnopolitičkih predviđanja. Jasno, klima sigurno nije bila moj prvi izbor. Naravno, vrlo je moguće da grešim u svemu. Na kraju, čovek ne zna dok ne vidi i ne oseti… Ali vadi ih dobar viski, pivo (nije da sam nešto lud za napitkom od hmelja), a i kažu da su tamo na svakom koraku crvenokose vile zelenih očiju. Ovo poslednje je važno zbog istraživanja za novi roman…
Glavna ideja je, zapravo da pokušam da se snađem do leta, da vidim da li sve to ima smisla ili ne. Pa ako se priča čini logičnom i normalnom, onda da sin započne školovanje u avgustu, pa za njim da dođe i gospođa. Ne kažem da je školstvo tamo idealno, ali čak i takvo je onoliko ispred balkanskog…
Dok sam sa svima pričao o odluci koja me lomi, nailazio sam na različite reakcije, koje su se kretale od potpune podrške do najdublje skepse u moj zdrav razum. Ne dozvolivši da me pomete bilo šta, gurao sam dalje.
Dok sam se tako raspitivao u koji irski grad da se otisnem(Dablin je odmah otpao zbog sumanutih iznosa iznjamljivanja soba i stanova), gde i kako, javiše se neki naši ljudi, koji žive u centralnoj Irskoj, da dođem kod njih i da odatle pokušam sa pretragom posla. To je bio još jedan okidač, jer je značilo da neću spavati ispod mosta prve noći. Naravno da su se mnogi čudili što sam spreman da se zapucam kod nekih ljudi, koje poznajem samo preko FB. Valjda me neće prodati na kilo…
Svih tih nedelja, moje okruženje je irsku priču prihvatalo kao zezanje i šalu… Sve dok sredinom marta, nisam kupio avionsku kartu za Dablin. Ispostavilo se da je 15.4. loš dan jer je to Veliki Petak po katoličkoj računici, pa je let otkazan. Posle malo mejlova i telefoniranja, uklopili smo novi let, koji je kretao u ponedeljak, 18.4. i to je postao novi Dan D.
Sad je svima, pa čak i meni postalo jasno da je priča ozbiljna. Tek tada su počela da se otvaraju mnoga pitanja. Najavio sam otkaz na poslu. Sa suprugom sam dogovarao kako da najbezbolnije prevaziđemo taj početni period. Znam da sam joj natovario obaveze, koje su ranije bile moje i da ni njima neće biti lako u početku. To je potpuno drugačije funkcionisanje porodice. Sve obaveze padaju na jednog roditelja. Definitivno nije lako.
Bilo je pitanje šta od dokumenta prevesti – potvrde o neosuđivanju i kažnjavanju, o položenom vozačkom ispitu, svedočanstva iz srednje škole (završio sam gimnaziju, tako da i nije neka škola), čak i diplomu fakulteta. Dobro to je više da se pravim važan, jer diploma pravnog ništa ne znači ni na našim prostorima. Ali ako budem radio na nekoj traci zaleđene ribe, onda bar mogu da okačim diplomu ispred sebe. Jedino će biti problem ako se na istom mestu pojavi i ruski doktor astrofizike. Onda će on stajati i odvajati otpatke na traci i gledati u svoju diplomu, a ja ću sakupljati sa poda ono što ostane.
Kako su se bližili dani polaska, tako se činilo da sve manje stvari završavam, a da se pri tome sve više gomila. Još je u sred svega bilo i renoviranje stana… Divota… Umesto da poslednje 2, 3 nedelje šetam omiljenim gradom, družio sam se sa valjkom i bušilicom.
U nekom trenutku smo se setili da ostavim supruzi specijalno punomoćje, vezano za moje račune u banci, odobrenja za sina da može da putuje, da se leči i sve ostalo za šta je neophodna saglasnost oba roditelja…
Jedna od lepih stvari cele priče oko odlaska preko je bilo druženje sa dragim ljudima. Da sam znao da je tako ranije bih planirao inostranstvo. Skoro svaki dan bih se video sa nekim. Nismo se viđali mesecima ranije i sad ne mogu da postignem da vidim sve… Svi ti susreti su bili vrlo emotivni, koliko god se mi zezali i sve, ipak vuku na setu. Čak i kolege sa posla su se okupile u zapanjujućem broju. Veliki sistemi često zaboravljaju da su im ljudi glavni resurs, a to su fenomenalni ljudi.
Niko ne kaže, koliko je zapravo teško reći zdravo svim dragim ljudima, vidimo se možda u avgustu, ako je sve ok, a ako i dalje sve bude ok, vidimo se u nekom trenutku. Teška priča… Na žalost, teške odluke, donose i teške priče…
Curili su dani, i iako sam stalno pričao da idem tamo da proverim da li su sve Irkinje crvenokose, kovrdžave, zelenih očiju (i pegave, naravno) ipak mi se srce stezalo na pomisao o odlasku. Ali dobro, da bi nekad stvari bile bolje, nekad moraju biti i malo gore.
Nekoliko dana pred put sam čak proveo dobar deo dana i noći u pravljenju salčića… Šta ću, kad sin jedinac voli…
Zanimljivo je da što se više bližio trenutak polaska, sve sam više imao osećaj kao da putujem u Niš, a ne u Irsku. Ako nešto nisam odradio, lako ćemo. Možda to i nije loše.
Došao je i poslednji dan, vreme da se spakuje torba, da se ubaci rakija, cigarete i slični poklončići za domaćine. Šta ubaciti od garderobe, a šta preskočiti. Računam da ide toplije vrme, pa mi ne trebaju zimske jakne i teška obuća. A zapravo, ni sam ne znam šta će mi sve zatrebati kad tamo dođem. Opet, većinu stvari mogu i tamo da pazarim, samo ako nađem šljaku…
Jedva sam nagurao sve u torbu i veliki ranac, bio sam na granici sa kilažom(ne mojom već torbinom), naručio sam vožnju u ranu zoru, odspavao dva sata i ustao u četiri da bih u pet krenuo ka aerodromu.
Naravno, kada je čovek baksuz, vožnja nije stigla(javili su se 20 minuta nakon dogovorenog vrmena da mi kažu da vozač neće doći jer mu se pokvario auto. Evo, lepo pričamo kroz mejlove), ali se srećom pojavio drugi taksi (ipak nisam toliki baksuz) i stigao sam na aerodrom pola sata kasnije od planiranog. Uprkos ogromnoj gužvi, uspeo sam da se ukrcam na let i krenem ka Amsterdamu….
Sledeće nedelje će stići prvi izveštaj iz Irske… Videćemo koliko će trajati serijal Balkanac osvaja Irsku i ko će koga osvojiti.
Inače, imam i irsko (dobro, više arapsko-irsko, ali nema veze) ime, zahvaljujući Petri Rapaić i Mirnesu Alispahiću…
Vikajte me Marid O’Shonery…

4 thoughts on “Balkanac osvaja Irsku

  1. Повратни пинг: Baba Marta u slovu i knjizi - N. P. Shonery

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *