Mi i Goblini, juče-danas-sutra i vaspitni šamari

Pre nekoliko dana sam otišao na koncert Goblina. Nisam ih uživo slušao godinama unazad, te se činilo da je pravi trenutak da ponovo doživim tu energiju. Iako nisu jedan od mojih najomljenijih domaćih bendova, volim poprilično njihovih pesama. Malo ređe ih se setim u poslednje vreme, ali povremeno poželim da čujem neku njihovu stvar. Kada čujem Ima nas, sav se nakožim. Evo kako je to zvučalo pre neko veče, na žalost, telefon mi nije najbolji, pa je snimak takav kakav je…

 

https://www.facebook.com/shonery/videos/133734708880391/

Povrh svega, ova ograničenja oko kretanja, okupljanja, života i svega ostalog  traju isuviše dugo. Nisam od onih koji stalno idu na lude žurke, ali volim da odem na svirku. I eto, prva svirka posle onoliko meseci, bili su – Goblini.

 

Koncert je bio u okviru Belgrade Fort Fest, u rovovima ispod Vojnog muzeja. Prethodno veče je svirao Kerber. Volim nekoliko njihovih pesama, ali nedovljno da bih došao na koncert. Pre Goblina svirali su Six Pack, vrlo solidan bend. Pre njih Psi i Petar Pan. Njih nisam slušao ovog puta (a ni ranije nisam imao priliku), ali po onome što sam našao na YT, čine se kao bendovi na mestu.

 

Kada smo stigli na svirku, prvo što me iznenadilo je broj ljudi. Očekivao sam da ću se naći pred masom koja ključa. Daleko od toga da je bilo prazno, ali nije ni blizu bilo puno.

 

Sledeća zanimljiva činjenica je  da se nisam osećao kao najstariji, što mi se često dešava kad odem na neke svirke. Prisutni su uglavnom bili 35,40+. bilo je mlađarije, ali u osetnoj manjini.

 

Golub reče sa scene u jednom trenutku: “Mnogi od vas nisu bili ni rođeni ‘93 kad se ova pesma pojavila”. Pogledao sam oko sebe i pomislio: „O, još kako samo bili rođeni.”

 

Zanimljivo je videti gomilu “odraslih” ljudi, koji su došli na pank svirku. Neki su obučeni u stil koji nalikuje na neki tzv, pank, ali je većina bila u civilu. Naravno, došli smo u neke godine kada više ne moramo odećom da pokazujemo, sebi i drugima,  kom pravcu pripadamo. Za ovih tridesetak godina, mi, njihova publika smo se poprilično promenili – kosa nas napušta, ali stomak odbija da ode. Hm, zašto nije obrnuto? Neki rade bolje, neki uslovno lošije poslove, neki su formirali porodice, neki nisu. Borimo se kako znamo za životom. Svega tu ima, ali ostalo je nešto zajedničko. Ostale su iskre u očima kada čujemo muziku naše mladosti. Ali nije to samo žal za mlados’. Ima toga, naravno, jer ko ne bi ponovo želeo da ima bezbrižne dvadesete? Ali nije to, ili nije samo to, ono što nas povezuje. Zapamtite ovu misao vratiću se vrlo brzo.

 

Sa jedne strane, bilo mi je drago što su oko mene moji vršnjaci. Sa druge strane, bilo mi je žao što nije bilo više klinaca. Zašto?

 

Nekako pank doživljavam pre svega kao muziku mladih. Rokenrol, a pank posebno, je po mene akcija, otpor kalupima, bunt, snaga, energija, pomeranje granica, mrvica ludosti. To je sve ono što odlikuje mladost. Mada, ni mi stariji ne smemo da se potpuno prepustimo strujama. Žao mi je što energija panka nije doprla do mlađih naraštaja, jer nikad nije bila veća potreba za buntom, nego sada. Klinci sada slušaju drugu muziku, reći ćete. Slažem se, i treba, svako vreme donosi svoju muziku. Opet, znam da ima mnogo klinaca koji slušaju rokenrol i zato mi je čudno što je bilo malo mlade publike. Tim pre što je bilo malo svirki poslednjih meseci. Ne znam…

 

Poseban doživljaj je videti Gobline na sceni nakon svih ovih godina. To su isto neke čike, koji sviraju i skaču po sceni. Odlični su bili. U njihovom slučaju, godine su samo broj. Ne znam da li su posle svirke seli u stolice i kukali na bolna leđa, kolena, mlao pivo, teške instrumente,  ali su na sceni izgledali kao da nisu stariji od 20. Znaju kako da komuniciraju sa publikom, prave dobre prelaze u pesmama. Bilo je i malo novijih pesama, ali i na njih je publika reagovala odlično. Možda nije ključalo od ljudskih duša, ali bilo nas je i više nego dovoljno da budemo deo odlične žurke. Goblini su nam sve vreme slali fenomenalnu energiju, a mi smo im, nadam se, vratili makar nekim delom. Vidi se da su usvirani i činilo se kao da su ceo set pesama izneli sa popriličnom lakoćom, a to zapravo pokazuje vežbu i majstorstvo. Negde oko jedan iza ponoći, kada je sve završeno, činilo mi se da je vreme proletelo.

 

Vraćam se sad na malopređašenje pitanje o tome šta povezuje publiku Goblina.

 

Povezuje nas bunt, žar. Da, neki od nas su možda upali u životnu kolotečinu(porodice, države, posla, kredita, zimnice, računa…), ali je tu bio stari poznati zvuk, koji će nas, nadam se, trgnuti makar na kratko. A možda će to biti pahulja koja će pokrenuti lavinu. Složićete se da smo mi odavno prešli sve granice normalnosti i da nam nedostaje jedno ozbiljno čišćenje sistema. Da se vratimo na fabrička podešavanja, pa da krenemo ponovo. Treba da se malo probudimo, I mi stariji i mladi i da zajedno pravimo nove revolucije i nove zemlje za nas. Mladi su neophodan motor promena i naš spas, a mi stariji smo tu da im pomognemo kako i koliko možemo. ili da im makar ne odmažemo.

 

Čisto da znate, nije revolucija samo kada se političari ubacuju u kontejnere (za početak) ili kada se neki vaspitavaju sa par preko neophodnih šamara (ima nekih koji prosto vape za bar nekoliko vaspitnih, sećate se da je nekad par šamara čuda činio) ili kada se održavaju protesti… Mada, prošle godine u ovo vreme je bilo obećavajuće, samo nismo izgleda bili spremni na akciju. Sve to može da pomogne, naravno, ali u današnje vreme, revolucija je i kada bacamo smeće u kante i kada brinemo o ljudima koji nas okružuju i kad stičemo i prenosimo znanje i kad svoje poslove radimo pošteno i korektno i kad smo vaspitani i kad na njihovu zlobu odgovaramo svojim kvalitetima i nepokolebljivo se borimo. Baš to što ne odustajemo, što ne dozvoljavamo da nas ukalupe u svoje naopake šeme, njima bode oči i smeta. Što smo mi ispravniji i nepokolebljiviji u tome, njima više smeta. Kada kažem, oni, ne mislkim samo na Oca Boga Sunca i na one njegove najbliže i istaknute, već i na niže ešalone, koje su nam stalno pred očima. Oni su posebno nezgodni jer se stalno migolje..

 

Naravno, može se desiti da nam dosadi da budemo pasivni poput Gandija, pa poželimo neke brže metode. Sve je moguće, jer mi smo i dalje ona deca iz komšiluka i lako  se može desiti da nam padnu klapne i da ipak nekima (za početak) ostanu crveni prsti na obrazima.

 

 

 

4 thoughts on “Mi i Goblini, juče-danas-sutra i vaspitni šamari

  1. Имам среће да могу редовно да их слушам и гледам код куће, хехе. Била сам и на једној од промоција прошле Голубове књиге. Али обавезно ми се дешава да се мимоиђем с њиховим свиркама, тако да сам их, заправо, врло ретко уживо слушала.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *