Jedva sam čekao da završim neophodni napredni kurs ronjenja. Prvo sam morao da prođem onaj u bazenčiću, pa ronjenje u pravim uslovima. I nakon svih tih sati, papreno plaćenih časova i opreme, napokon će mi se ispuniti davnašnja želja. Ali što kažu, ništa nije skupo, ako želimo da ispunimo svoje snove. Na kraju krajeva, sve što može da se kupi novcem, nije skupo.
Greben Tabata na Filipinima, je po mnogim izveštajima, najlepše mesto za svetu za ronjenje. Brošura tvrdi da je ovde moguće pronaći više od 600 ribljih vrsta, 360 vrsta korala, 11 vrsta ajkula, 13 vrsta delfina i kitova i preko 100 različitih vrsta ptica. Šta kažete, pravo životinjsko carstvo?
Nisam žalio novaca (kartica i moj štek se ne bi složili sa tom konstatacijom) ni truda da dođem u ovaj raj sa neprirodno čistom i providnom vodom. I posle mnogo planiranja i mozganja, tu sam.
Osvanuo je dan mog prvog pravog zarona i napokon će mi se ispuniti želja, koja me tišti onoliko dugo.
Nakvasio sam masku, pričvrstio bocu na leđa, proverio regulator i ostalu opremu. Sve se činilo u redu. Baš bi bilo strašno kad bih propustio ispunjenje svog sna zbog manjkave opreme.
Foto-aparat je ispravan. I on je bio poslednja reč tehnike. Bilo mi je važno da slike budu vrhunskog kvaliteta. Možda se sećate da sam već dugo zaljubljenik u fotografiju, ali podvodna fotohtafija je novi nivo. Dok nisam došao ovde, morao sam da pohvatam i neke cake za slikanje u vodi.
Bio sam nervozan, stomak mi je krčao od nervoze. Šta ako propustim pravi trenutak? Moga da ponovim kasnije, ali nije to isto, jer neke stvari mogu da se dožive samo jednom. Valjda neću promašiti ili da me neće iznenaditi oprema.
Udahnuo sam još jednom, pričvrstio masku, pustio vazduh kroz regulator i prebacio se sa ivice čamca.
Toplo more me primilo u sebe. Na trenutak sam bio dezorijetnisan, nisam bio siguran gde je gore, a gde dole. Iskusni ronioci su me naučlili da u takvim situacijama treba samo pratiti mehuriće i odmah ću znati gde se nalazim. Primirio sam disanje, osvrnuo se oko sebe i već u prvih nekoliko sekundi sam video više vrsta riba nego za ceo dosadašnji život. Raznobojne ribe, različitih veličina su plivale svuda oko mene. Boje su toliko nerealne, da se čini kao da je u pitanju kompjuterska animacija. Magija.
Kad sam bio potpuno sigurno da kontrolišem svoje telo, pripremio sam se za ono zbog čega sam i došao ovde. Ispunjenje moje davnašnje želje je samo na par sekundi od mene. Stomak mi je zavijao još više. Uzbuđenje je čudna stvar. Okinuo sam nekoliko snimaka samo da proverim aparat. Dobro je. Bio sam spreman. Ronio sam lagano, dok nisam osetio da je pravi trenutak. Zauzeo sam najoptimalniji položaj, mada je bio malo neudoban. Stomak mi je opet zakrčao.
I evo ga, samo da sad ne omanem.
Namestio sam aparat da slika rafalno.
Sve je trajalo svega nekoliko sekundi, iako je meni delovalo kao večnost. Rekao bih da sam imao savršene kadrove, ali neću biti siguran dok ne vidim slike na većem ekranu. Proveo sam još neko vreme pod vodom, slikao više reda radi, nego iz izbuđenja. Ono po šta sam došao, to je u memoriji foto-aparata. Istovremeno je podginuto i ne net. Bar se nadam.
Popeo sam se u čamac i jedva čekao da dođem do sobe. Nisam odmah otišao na tuširanje, nego sam samo pobacao ronilačku opremu svuda oko sebe i povezao laptop sa foto-aparatom. Lomio sam prste od nervoze dok se sve učitavalo. Samo da je uspela fotografija, ne mora biti savršena, ali makar odlična.
Kliknuo sam na slike. Otvorile su se. Prošao sam brzo kroz one probne slike i došao do onih koje sam želeo da uslikam. Zaustavio sam dah.
Imam je. Savršeno uslikano.
I to ne jednu, čak četiri, pet odličnih slika. Ovo je pravo blago, ne znam da li iko može da se pohvali nečim ovoliko specijalnim.
Slike mojih gasova zarobljenih u podvodnim mehurima u kristalno čistom moru ispunjenom raznobojnim ribama.
Još jedan san je ispunjen.
***
Slika – loilamtan