Maksimilijan Džons

Vođa se stresao nekoliko puta, pokušavajući da umanji napetost. Nije pomoglo. Uzdahnuo je ponovo i odglumljeno mirnim korcima  izašao na terasu. Držeći se protokola, išao sam korak iza njega.

 

Huk mase okupljene na prostranom platou ga je bezmalo obrio sa nogu. Znao je da će mnogo njih doći, ali se nije nadao ovolikom broju. Nepregledna masa je sa pažnjom gledala u Vođu.

 

Podigao je pogled ka spomeniku koji je svojom monumentalnošću nadvisivao sve okolne građevine.

Armija klesara je upotrebila do tada nezamislive količine mermera da bi pre roka napravila ovo čudo.

Njihovo delo je iznad svih očekivanja, pomislio sam, dok sam preko  Vođinog ramena gledao u svog mermernog blizanca.

Skoro kao da sam živ… Čak su uspeli da mermerom prikažu i moje raznobojne oči.  

Gledao sam skulpturu mog vernog saputnika sa kojim sam proveo mnoge trenutke, nekad teške, a nekad lepe. Srećom, onih lepih je bilo više. Preko kapaka mi se prevukla koprena sećanja…

Vođa je ponovo uzdahnuo, napunio pluća vazduhom, raširio prsa koliko je mogao i kucnuo mikrofon nekoliko puta.

I ćutao.

Čekao je da se publika utiša.

Huk mase se pojačao.

Strpljivo je čekao i dalje

Dobar je, nije ni čudo kad već tolike godine vodi političke borbe i izlazi iz njih jači.

Nije potrajalo dugo i ceo plato se ućutao.

Vođa je pročistio grlo.

“Dragi sugrađani, borci, prijatelj…”

Odobravanje se začulo sa svih strana.

“Srce mi je puno kad vas vidim u ovolikom broju.  Jer danas je veliki dan za sve nas.”

Napeto iščekivanje.

“Danas je dan kada nam se nakon višegodišnjeg odsustva vratio naš heroj!”

Frenetično navijanje.

“Naš heroj, koji se uprkos malim šansama za uspeh, ali velikim šansama za pogibelj, prihvatio ove samoubilačke misije. A dobro znate šta je sve bilo na kocki. Preživljavanje svih nas.”

Muk.

“Izveštaji sa Zemlje su bili retki i škrti, jer nije smeo da otkrije ko je, Zemljani jednostavno nisu spremni za takvo saznanje”

Smeh.

“Toliko je bio dobar u svojoj ulozi, da su neki pomišljali da je Marsa. Kao da bi naš heroj mogao biti produkt civilizacije koju predstavlja Marvin, koji čak ni jednog zeca nije mogao da nadmudri.”

Smeh je glasniji i razdraganiji.

Gde li se samo setio Marvina? Svaka mu čast.

“Ali nisu Zemljani krivi što su na niskom intelektualnom nivou, ipak još nisu ni su otrkrili ni najjednostavnije međuplanetrano putovanje. Imaju satelit, koji nisu uspeli da nasele.”

Podrugljivi smeh.

“Mi smo im dali prva saznanja o kosmosu, ali oni odbijaju da nam priznaju te zasluge. A možda ih i skroman intelekt i neopravdana gordost sprečavaju u tome. Zato je naš heroj, sazdan od zvezdane prašine, preuzeo težak zadatak, da ih usmeri u dobrom pravcu. Jer oni su kao mala deca,  a svako dete mora biti pod nadzorom odraslih i pametnijih”

Uzvici odobravanje

Dobar je, dobar, igra se sa njima kao sa igračkom.

“Iako je mnogo puta bio u iskušenju, nikad nije prodao naš svet. Borio se za sve nas, kad je bilo najteže.  Znate da smo bili, ako je to ikako moguće, u još većoj kada su se i ONE umešale.”

Glasno negodovanje.

“Misija je bila na ivici neuspeha. Da bi nam pomutile planove, poslale su Imani.”

Zavijanje i zviđduci.

Vođa se osmehnuo.

“Slažem se da je ona opasna mačkica, ali znate da su nju poslale ONE! A sećate se, ako niste prespavali časove istorije da su jednom bile na pragu da preuzmu sve, celu planetu. Tada smo ih jedva potisnuli. A sada su krenule na mnogo perfidniji način, jer nemaju hrabrosti da nam otvoreno izađu na crtu. ”

Uvredljiva dobacivanja.

Vodi ih iz jednog u drugo raspoloženje kao prekidačem. Oni su njegov instrument, a on je virtuoz.

“Naš heroj se, po cenu lične bezbednosti, izborio čak i sa takvom pretnjom. I to samo zato što smo mu sve vreme mi bili u mislima.”

“Malo je falilo da Felis i njihove vojske preuzmu Zemljane. Čak i sada je pitanje šta će se dešava, jer broj njihovih vojnika nije zanemarljiv.”

Dobacivanje je bilo sve vulgarnije.

“Braćo i sestre, nemojmo se spuštati na taj primitivni nivo, ipak smo mi iznad takvog ponašanja. Naša civilizacija je stara koliko i sam svemir. Možda i starija!”

Frenetični uzvici.

“Pozdravite našeg heroja, koji je godine proveo neprimetno ubacujući naše učenje u tekstove jednog od najznačajnjih umetnika u zemljaskoj istoriji, Dejvida Bouvija. Istini za volju, retko talentovan Zemljanin, ali bi bez vođstva našeg heroja ostao samo fusnota na stranicama istorije!!!”

Povici su, ako je ikako moguće, postali još glasniji,

“Prijatelji, rođaci, braćo i sestre, predstavljam vam našeg heroja – Maksimiljana Džonsa! Našeg Maksa!!!”

Vođa se malo pomerio u stranu, da bi me pustio da prođem. Klimnuo sam mu glavom i stao na podijum. Dok je nepregledna masa glasno zavijala, žmarci su mi prolazili kroz telo. Svaka dlaka mi se nakostrešila.Svi su došli samo zbog mene. Strpljivo sam čekao dok se nisu svi utišali.

“Pre svega, želeo bih da se zahvalim našem Vođi na ovakvoj najavi. Verujte mi da sam srećan kao štene. Sve godine patnje na Zemlji su vredele ovog trenutka. Hvala vam i na veličanstvenom dočeku, ali i na ovom velelepnom spomeniku. Bouvi je bio neverovatno biće, naravno, koliko je to moguće za čoveka.”

Od gromoglasnog pozdrava su se zatresli prozori na palati. Vođa se blaženo smeškao.

“Kad god bi mi bilo teško, a verujte, tih trenutaka je bilo poprilično, jer iako Zemljani nisu ni svesni kakva preimućstva nudi njihova planeta, oni nisu iskoristili ni promile. Što je najgore, uništavaju sve čega se dotaknu. I ovo je krajnji trenutak da se ozbiljnije umešamo u njihov razvoj.”

Uzvici odobravanja su se nastavili.

“Došao je trenutak da mi, stanovnici Sirijusa, uđemo u svaki zemaljski dom, a vrlo smo blizu ostvarenju tog cilja. Uspeli smo da postavimo takve zakone, koji nas štite više nego ljude. Naravno, oni misle da su to sami smislili. Ha, kako su samo naivni,”

Smeh…

“Naša vrsta će imati miljarde ljudi, koje ćemo koristiti kao dobrovoljne sluge. Ako ima išta bolje od roba, to je doborovoljni rob. A da bi postigli taj konačni korak, biće neophodno da pošaljemo još veći broj naših na Zemlju. Podeliću sa vama sva moja iskustva koja sam stekao živeći na Zemlji kao Bouvijev ljubimac. Ha, ljubimac, kako to samo gordo zvuči.”

Smeh i zavijanje…

“To sve je tek u fazi razmatranja. Nismo odlučili da preuzmemo takvu dramatičn uakciju. Još uvek odmeravamo razloge za i protiv”, ubacio se Vođa.

“Da, da, razmatranje”, dodao sam ne obraćajuči suviše pažnje na Vođu. “Postigli smo i da se u filmovima, a posebno crtanim filmovima, mačke najčešće vezuju za negativce. Svako dete će radije želeti štene, nego mače. Ovog puta su izgubile medijsku podršku. A nemalu ulogu u tome je odigrao i Bouvi i njegovi prijatelji. Sad je pravi trenutak da pečatiramo našu pobedu,”

Uzvici odobravanja,

“A da bi pokrenuli tako opsežnu operaciju, biće nam potrebne i određene kadrovske promene.”

Publika je bila zbunjena ovom izjavom. Vođa ništa manje.

“Želim da kažem”, napravio sam dramsku pauzu, pa nastavio. “Da sam od ovog trenutka novi Vođa i da preuzimam vlast na Sirijusu.”

Dok sam to izgovarao, skočio sam na Vođu. Pritisnuo sam ga šapamo čvrsto na pod. Moji očnjaci su lako našli put do njegovog grla. Predugo se bavi politikom, pa je postao isuviše neoprezan. Ko zna kad je poslednji put stavio na sebe pancirni oklop. Miris tople krvi mi je ispunio nozdrve.

Zarlaukao sam iz sve snage,

Publika je bila nema, ćak ni počasna garda nije znala šta da radi.

Ošinuo sam ih sve pogledom, i oni najtvrđi su spustili pogled videći smrt i moć u mojim očima. Muk se spustio na sve prisutne. Znao sam da je ovo najkritičniji deo mog plana.

Da li će mirno prihvatiti moj pokušaj preuzimanja vlasti ili će  me raščerečiti?

Stavio sam sve na kocku. Trenutak istine.

“Braćo i sestre, počinje naše novo doba. Živeo Sirijus! Živeo ceo pseći rod!”

Teskobna tišina me okruživala. Možda sam precenio svoje šanse. Glumio sam hladnokrvnost dok mi je srce damaralo preteći da se probije kroz grudni koš

“Živeo Maks, naš novi Vođa!”, čuo se uzvik negde u daljini. Prepoznao sam glas starog prijatelja, još iz školskih dana.

Tišina je prelazila u tihi žamor.

Ponosno sam isturio grudi, praveći se da sam pun samopouzdanja.

“Maks! Maks! Maks!”, začulo se sporadično.

Gledao sam ih raznobojnim očima.

Uzvik se brzio preneo na celu masu.

“Živeo Maks, naš Vođa!!!”

Uspeo sam. Vrlo brzo će bar po jedan pas biti u svakom domaćinstvu i Zemlja će biti naša.

Pogledao sam Bouvijev spomenik.

Hvala ti na svemu, stari prijatelju, samo iz poštovanja prema tebi nisan pokrenuo ceo plan ranije.Čekao sam da ponovo postaneš zvezdana prašina.Toliko si zaslužio, a sad je vreme za mene, Vođu Maksimiljana…

 

*******

 

Bouvi je imao psa Maksa.

Priča je napisana za zbirku Regia Fantasitva 8, zbirku priča o Dejvidu Bouviju…  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *