Stanica

Često koristim gradski prevoz i za to postoji mnoštvo razloga. Ne moram da razmišljam o parkiranju, benzinu, pravu prvenstva, ludacima za volanima. Mogu lepo da čitam neku knjigu, da pustim mozak da se odmori ili da posmatram druge ljude i situacije u kojima se nalaze. Nekoliko puta desilo se da samo od usputne rečenice iz prevoza napišem priču.
Eto, pre nekoliko dana vozim se tramvajem, dan je bio siv i sumoran. Kao za inat nemam knjigu, a telefon mi prazan, pa ne mogu da čitam neko elektronsko štivo. Šta ću, morao sam da gledam ljude oko sebe.
Tramvaj je stao na jednoj stanici i sa dosadom sam posmatrao ljude koji su čekali svoj prevoz. Pažnju su mi privukla dvojica kršnih mladića.
Visoki, krupni, bradonje, kožne jakne, Timberland čizme, ukratko – urbane drvoseče. Pomislio bi čovek da idu ručno da poseku svako drvo u zemlji, a i šire, kada ono idu zapravo na event, party ili nešto treće što se dešava u nekom klubu, kafiću ili sličnom mestu.
Koliko sam mogao da vidim kroz tramvajski prozor nešto su ozbiljno razgovarali. Levi je pričao, desni je pognuo glavu i gledao u zemlju.
Uobičajen prizor, ali u celoj slici nešto je bilo neobično.
Onda sam malo bolje pogledao i sve mi je bilo jasno.
Stajali su suviše blizu jedan drugom. Nema veze što su bili na stanici na kojoj je gužva. Muškarac bi drugom muškarcu dozvolio toliko prodiranje u lični prostor samo ako će da ga tresne ili kresne.
Da nisu? Jesu, definitinvo su bili topla braća. Pomisliš alfa mužjaci, predvodnici čopora, kad ono, cvrc. Neverovatno, kako izgled može da prevari i kako svi robujemo predrasudama.
Da se razumemo, što se mene tiče, može da me privuče samo žensko čeljade sa oblinama. Sa druge strane, nemam ništa protiv toplih ni hladnih, ni pravih ni krivih, ni belih ni crnih, sve dok su ljudi, a ne stoka i dok ne pokušavaju da me ubede u svoje stavove.
Pogođen saznanjem, podrobnije sam ih posmatrao. Srećom, ispred nas je bio zastoj, tramvaj nikako da krene. Sad, kada sam bolje razumeo, slika mi je bila jasnija.
Jedan je bio tužan i pokunjen, ko zna šta ga je pogodilo, a drugi je želeo da ga uteši. Prosto sam osetio koliko su želeli da se zagrle, ali se krajnjim naporom volje suzdržavaju.
A onda sam primetio još jedan mali detalj, nešto što nije mogao da vidi niko na stanici, a verovatno i niko drugi iz tramvaja. Ko će još obraćati pažnju na ljude koji nas okružuju.
Spustio sam pogled i video da se dodiruju vrhovima čizama. I taj mali dodir ih je činio bliskijima nego da stajali zagrljeni.
Kratak pogled, ovlašan dodir, nežna reč su možda samo sitnice. Ali one čine vezu, a ne krupne reči i to često zaboravljamo.
Tramvaj je krenuo i ostavio urbane drvoseče na stanici. Osmehnuo sam se i dan je iznenada postao vedriji…

22 thoughts on “Stanica

  1. Vidio sam sličnu scenu u kafiću. Dvije djevojke, između njih količina ljubavi neopisiva, gutaju jedna drugu pogledom. Gotovo da možeš osjetiti elektricitet između njih dvije, ali se boje pokazati to. Jasno je to bilo. Htjele bi one to da probaju, ali šta ako se zeznu? Šta ako pokvare prijateljstvo, a ni jedna ni druga ne primjećuje da im treba tako malo. I bile su preslatke tako. Došlo mi je da im priđem i kažem: „Zaboga, poljubite se već jednom. Zar ne vidite da se želite?“ Presladak prizor. Pun emocija 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version