Gospodin Petrović

O gospodinu Petroviću se nema šta reći ili se to možda samo tako čini. On je miran, tih i povučen. Od rođenja živi u dvosobnom stanu u ulici Maršala Tita. Kako naziv ulice nije promenjen, tako se i u životu gospodina Petrovića malo šta  menja. Oženjen je istom ženom već dvadeset i jednu godinu, isto toliko radi kao referent u jednoj banci, račune plaća na vreme, uljudno se svakome javlja, ne krši propise, pa bili oni i najstiniji, živi na karticu i čekove, glasa na izborima, ne priča o politici, ni sa kim se ne svađa. Sve u svemu, jedan običan i dosadan život. Mada, u današnje vreme, kada svi žive ludo i brzo, nije toliko loše biti dosadan i normalan.
Gospodin Petrović je imao i kćer Anu i sina Bojana, koje je voleo više od svega. Ne bi se moglo reći da je Ana bila najbolji učenik, ni najlepša devojka, ni osoba najvećeg srca, već jednostavno obična šesnaestogodišnjakinja, sa svim svojim manama i vrlinama.
Išla je u srednju školu za negu lepote, smer kozmetičar i kao umereno društvena osoba, volela je da povremeno izlazi da svojim drugaricama. Uprkos opštem trendu, nije pila alkoholna pića, niti pušila cigarete, zabavlja se sa jednim momkom već 5 meseci. Moglo bi se reći, obična, baš kao i ostatak porodice Petrović.
Bojan se takođe nije posebno isticao, pristojno i vaspitano dete, dobar učenik, zaljubljenik u fudbal i video igrice, kao i većina jedanaestogodišnjaka.
Jedne tople julske nedelje, roditelji su čekali Anu da dođe sa Ade. Nedeljni zajednički ručak je bio njihov rital, koji ne bi propustili ni zbog čega. Međutim, ručak se ohladio, ali se Ana nije pojavila.
Gospodin i gospođa Petrović, su bili ljuti što se ćerka još uvek nije pojavila. Ako misli da je suviše odrasla da bi bila kažnjena, grdno se prevarila. Probali su da je dobiju preko mobilnog, ali mobilni korisnik nije bio dostupan. Nakon toga je usledilo pozivanje njenih drugarica, kao i dečka. Svi su rekli da su Anu poslednji put videli još oko podneva i da su se svi rastali u kraju. Ljutnja je polako ustupala mesto uznemirenosti.
Vreme je prolazilo, od njihove kćeri nije bilo ni traga ni glasa. Gospodin Petrović je pozvao policiju, ali je obavešten da ne mogu da preduzmu ništa dok ne prođe 24 časa. Nakon upornog preklinjanja, policajac je obećao da će nezvanično proslediti Anin opis. Sa druge strane, njeni prijatelji su već započeli potragu preko društvenih mreža. Vest se brzo proširila regionom, ali još uvek nije bilo rezultata. Mnogi rođaci i prijatelji su čuli da je Ana nestala, pa su zvali da se raspitaju da li ima ikakvih promena. Oni najbliži su došli do njihovog stana, da im pruže i fizičku pomoć, ali i preko potrebnu moralnu podršku. Gospodin Petrović je smireno rukovodio celom akcijom. Gospođa Petrović je jecala u tišini, popila je tabletu (ili više njih) za smirenje, ali činilo se da ne deluje.
Stigla je i noć, puna neizvesnosti. Gospođa Petrović nije zapalila cigaretu devet godina, ali je te večeri sve nadoknadila. Gospodin Petrović je cele noći nastavio sa koordinisanjem potrage, i dalje je bio apsolutno miran i staložen. Nikada se noć nije činila dužom.
Jutro je donelo vesti. Policajac je došao i smrtno ozbiljnim glasom, obavestio Petroviće da su pronašli Anu. U podrumu, samo nekoliko ulaza dalje od njenog stana, golu, zlostavljanu, mrtvu…
Gospođa Petrović je uzdahnula i pala u nesvest, gospodin Petrović je stegnuo vilice, dok su mu se oči napunile suzama.
Telefoni su se usijali, novinari, znatiželjnici, ludaci, rođaci, prijatelji, svi su želeli da razmene po neku reč sa Petrovićima. Pošto je zvonjava već prevršila svaku meru, radi očuvanja ono malo živaca, gospodin Petrović je isključio sve telefone. Gospođa Petrović je sve vreme sedela na stolici u trpezariji i zurila u jednu tačku. Gospodin Petrović se trudio da uposli ruke, da ne bi morao da upošljava mozak. Zato je preuzeo na sebe kuvanje akafa, služenje pićem. Dok je prolazio pored jednog ogledala, primetio je da je tokom noći potpuno osedeo. Najteža stvar, koju je u životu uradio gospodin Petrović, bilo je reći Bojanu, da sestra koju je obožavao, više nije sa njima. Dečak je briznuo u plač i ridajući, bacio se ocu u naručje i dugo, dugo neutešno plakao.
Nekoliko mučnih sati kasnije, stigla je nova vest. Pronađen je počinilac, mladić od nekih dvadeset i pet godina, lokalni prodavac novina, za kogu se osnovano sumnja da je napao Anu.
Gospodin Petrović je i tu vest primio mirno i bez reči.
Do suđenja je došlo veoma brzo, da li zbog uticaja javnosti ili zbog nečeg drugog, to je sada manje bitno. U svakom slučaju, svi su sa nestrpljenjem iščekivali početak, ali i kraj procesa.
Gospodin i gospođa Petrović, nisu odlazili na ročišta, i više nego dovoljno podataka je pristizalo preko novina, televizije ili interneta. Pre svega trudili su se da bar Bojana izoluju od previše informacija.
Došao je i dan donošenja presude. Gospodin i gospođa Petrović su se uputili ka sudu, gde se već okupilo mnogo znatiželjnika. Tišina je bila opipljiva, dok su svi čekali odluku suda.
Dokazi su bili čvrsti kao granit, pravi počinilac zličina je sedeo na optuženičkoj klupi. Presuda je glasila: sedam godina zatvora, uz obavezno psihijatrijsko lečenje. Sudnica se zatesla od uzvika negodovanja. Gospodinu Petroviću nije bilo važno na koliko će osuditi napasnika, on je znao šta je njegova dužnost, bez obzira na sve. Mirno je ustao, namestio kravatu, prišao klupi za optužene. Iz sakoa je izvukao pištolj CZ 7.62, jedino što mu je ostalo od oca pukovnika JNA. Duboko je uzdahnuo i pre nego što je bilo ko mogao da reaguje, ispalio ceo šaržer u ubicu svoje kćeri. Odmah potom je pustio pištolj i podigao ruke iznad glave.
Već za nedelju dana počelo je i suđenje gospodinu Petroviću. Na samom početku, rekao je da mu branilac nije potreban i da se izjašnjava krivim. Žao mu je što je uzeo tuđ život, ali mu nije žao što je oduzeo ovaj, učinio je to zbog svoje porodice.
Sudija nije imao drugog izbora već da odmah donese presudu. Jedanaest godina. Gospodin Petrović je mirno prihvatio izrečenu presudu i pod pratnjom napustio sudnicu. Uputio je samo dugačak pogled voljenoj supruzi, koja mu je neprimetno klimnula glavom i još jače zagrlila sina.
Nastavak priče, nalazi se ovde.

16 thoughts on “Gospodin Petrović

  1. Koliko samokontrole je potrebno da ne budemo gdin Petrović u ovakvom okruženju. Čudim se da nema i češćih slučajeva u stvarnosti kao u tvojoj priči što je, koliko nepravde i izvrgavanja ruglu pravde ima. A i odrasli i deca potpuno nezaštićeni i u školama, i na ulici i na žalost i na sudu. Baš sam se jutros probudila sa nekim negativnim osećajem u stomaku i pitala se zašto, u delićima se sećam da sam nešto sanjala, a onda ona prva jutarnja misao moguće od sna koga se ne sećam u celosti me navela da taj bol u stomaku osećam jer se nekako nakupilo sve nepravde se umnožile, svet se toliko isprljao, možemo mi na trenutke da pobegnemo u neki svoj raj kutak, ali nema staklenog zvona …nije sumrak civilizacije kad udari meteor tad je kraj, sumrak je kad se ljudskost traži lupom, a propagira nasilje i glupost. Mi u tom dobu živimo. Pogrešila sam i vek i sve kad sam se ovde spustila. Kad bi mogli taj vremeplov da smisle pa da se prebacim negde 🙂 ali ne može.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version