Prava ljubav?

„Ali, ja te volim.“
„Ne, ti samo misliš da me voliš, a zapravo voliš samo sliku o meni. Da me voliš, ti bi prestao da piješ.“
„Prestaću, samo budi sa mnom.“, preklinjao je Ivan napola plačnim glasom.
„Kada prestaneš, onda možemo ponovo da razgovaramo o tome.“, odgovorila sam. Znala sam da od toga nema ništa. Ne podnosim pijance.
Nakon što sam se pre nekoliko meseci razvela od muža, prijalo mi je da budem malo sama. Novi muškarac mi trenutno ne treba.
Moj bivši muž, Đorđe, je bio trezvenjak, ali ga to nije sprečilo da me u nekoliko navrata udari. Nemojte da mislite da sam mu ostala dužna. Nikad me nije jako udario, ali svrha udarca i nje bol, već poniženje, zar ne?
Nakon sedamnaest godina braka, odlučila sam da presečem i da izađem iz začaranog kruga svađa, hladnoće, uvreda. Blizanci, su odlučili da žive sa mnom, a najmlađi sin je izabrao da ostane sa ocem. Teško mi je zbog toga, ali dobro, guram nekako.
On je odličan otac i prijatelj, ali je veoma loš muž. A možda ja nisam za njega, možda bi prema drugoj bio bolji. Pre udaje, bila sam sa par muškaraca. Ipak i dalje važi da je svaka žena kurva, ako je imala više od jednog muškarca. Sa druge strane, muškarac je šonja, ako nije imao bar deset žena.
Dok sam razmišljala o prethodnim vezama, setila sam se Marka, mog prvog pravog dečka.
Imala sam devetnaest, a on je bio sedam godina stariji. Upoznali smo se na novogodišnjem koncertu Đorđa Balaševića, dok je pevao Citron pesmu.
Vrlo brzo sam ga zavolela, a bila sam sigurna i da on voli mene. Nije to često govorio, ali znala sam iz načina na koji me je gledao, dodirivao, pričao sa mnom. Ni sa jednim muškarcem nisam bila toliko srećna, pa čak ni sa bivšim mužem.
Bilo smo zajedno petnaest meseci, svadbena zvona su se već čula u našoj podsvesti. Ali se sve srušilo jedne vrele avgustovske noći.
Vraćali smo se sa rođendanske žurke mog druga iz osnovne. Atmosfera je bila opuštena pa su svi popili malo više. Marko je bio pod gasom. Celim putem smo se raspravljali oko ne znam ni ja više čega. Kada smo stigli do njegovog stana, rasprava se pretvorila u svađu. U jednom trenutku je podigao ruku i zamahnuo da me udari.
Zaustavio se u sred pokreta. Zapanjeno sam ga gledala.
Ni on nije bio ništa manje u šoku od mene.
„Hteo si da me udariš?“
„Izvini. Ne znam šta mi je bilo.“
„Hteo si da me udariš.“
„Suviše sam popio, nešto mi se otkačilo u glavi. Izvini, nisam hteo.“
„Hteo si da me udariš. Završili smo.“
„Neće se više nikada ponoviti, ne ostavljaj me.“, preklinjao je.
„Ne želim da imam ništa više sa tobom.“
Istrčala sam iz stana i tek onda briznula u plač
Hteo je da me udari, ne mogu biti sa nekim ko bi me tukao ili želeo da me udara.
Marko je danima i nedeljama ponovo pokušavao da me ubedi da razgovaramo. Zvao je telefonom, slao pisma, sačekivao me ispred stana.
Molio je , preklinjao, kleo se da više nikad neće piti.
Nije pomoglo.
Nisam želela da imam ništa sa osobom, koja bi mogla da udari ženu.
Posle par meseci, čula sam da se odselio kod sestre u Kraljevo.
Prošle su dve godine i ja sam se u međuvremenu udala i iščekivala porođaj sa blizancima.
Baš na moj rođendan, zazvonio je telefon.
„Ćao, ja sam.“
„Marko? Odkud ti?“, glas mi je zadrhtao.
„Želeo sam da ti čestitam rođendan. Čujem da si se udala i da čekaš bebu.“
„Bebe, blizanci su.“
„Čestitam još jednom. Jesi li srećna?“
„Jesam, srećna sam, on je divan čovek.“
„Samo sam to želeo da čujem. Budi dobra, pa se čujemo drugi put.“
Prekinuo je vezu. Ostala sam zatečena. Dugo sam razmišljala o tom pozivu. Da, bila sam srećna u tom trenutku, problemi će doći tek kasnije, još uvek je tekao samo med.
Od tada, Marko se javljao svake godine na moj rođendan, kao i za rođendane moje dece.
Uvek bi dugo pričali. Nije se ženio, imao je neke tu i tamo, živeo je život miran, tih.
U godinama koje su dolazile, ti razgovori su mi mnogo značili da prebrodim teškoće u koje je upao moj brak. Prijalo je pričati sa nekim za koga sam i dalje ona ista klinka. Znala sam da me voli, volela sam i ja njega, ali kao dete razvedenih roditelja, nisam želela da isto pružim i svojoj deci.
Zato sam se, šta god drugi pričali, svim snagama borila da održim brak.
Pošto sam se nedavno razvela, bližio mi se prvi rođendan kao slobodnoj ženi. Sa zebnjom sam iščekivala Markov poziv. Možda bi ovog puta, samo možda…
Nije se javio. Obuzela me neka slutnja. Svih ovih godina nije ni jednom propustio da me pozove na dan mog rođendana. Možda je napokon odlučio da me zaboravi.
Sledećeg jutra pozvala sam Marka.
Telefon je dugo zvonio i baš kad sam htela da prekinem vezu, javio se stegnut ženski glas. Malo je nedostajalo da prekinem, ali sam prepoznala Markovu sestru.
„Ćao, Jelena, Sanja ovde. Mogu li Marka da dobijem?“
„Ne možeš.“, hladno mi je odgovorila.
„Ne razumem.“
„Marko je juče umro.“
Zanemela, ispustila sam telefon iz ruke.
Umro je? Nemoguće, sigurno nisam dobro razumela.
Kada sam malo došla sebi, ponovo sam pozvala. Ne, nema greške, rekla mi je Jelena, Marko je juče umro i sahrana će biti sutra.
Na brzinu sam se spakovala i sela u prvi autobus za Kraljevo.
Tamo me sačekala Jelena. Pale smo jedna drugoj u zagrljaj.
Otišli smo do njihove kuće i prepustile se dugačkom i tužnom razgovoru.
„Marko te toliko voleo, da je ostavio piće onog dana kada si otišla.
Poslednjih devetnaest godina nije popio ni kap alkohola. Ni kad sam ja dobila decu, ni kad su nam roditelji umrli, nikad. Samo zato što si ga ti ostavila zbog pića. Do poslednjeg dana se držao svoje odluke.“
Napregnuto sam slušala, dok su mi suze lile niz lice.
„Kada je čuo da si se udala, bio je skrhan, ali se nadao da si našla pravog muškarca za sebe. Koliko god da mu je bilo teško, morao je da te čuje bar jednom godišnje. Posle nekoliko godina mi je rekao da da nisi srećna. I da je siguran da ćete kad-tad ponovo biti zajedno i da će te čekati koliko god treba.“
„Nikad mi nije rekao ništa slično“, jecajući sam odvratila.
„Naravno da nije. Nije želeo ni na koji način da utiče na tvoj brak. Ali se do samog kraja nadao.“
Ćutale smo neko vreme, svaka izgubljena u svojim mislima.
„Kako je umro?“
„Rak. Saznao je tek pre nekoliko meseci. Tada je bolest već toliko uznapredovala, da nije bilo spasa. Znali smo da neće još dugo, bilo je samo pitanje dana kada će umreti. Nije želeo da te pozovem, da ga ne pamtiš kao ruinu. Nisam se slagala sa tom njegovom odlukom, ali sam morala da je ispoštujem. Ali mislio je na tebe do samog kraja. Želeo je da ove reči budu napisane na spomeniku.“
Pružila mi je papirić na kome su bili stihovi.
Kad neće mali anđeli
srediće mali đavoli
da mene Lenka na posletku zavoli
sve ono pati i sanja
prolazi kroz razna stanja
e, pa ljubav mora i da zaboli
Novi potoci suza su mi lili niz obraze. Znala sam da ću ostatak života provesti sama i sa mirom čekati dan kada ćemo opet biti zajedno.

11 thoughts on “Prava ljubav?

    1. malo i ja da se igram ljubavnim herc romanima… 😀 Zapravo, moje prvp pisanije, roman Potraga, koji je zakačen na blogu je neka vrsta herc romana… 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version