Slobodni roditelji

Mislio sam da taj trenutak neću doživeti još nekoliko godina, ali sam se srećom prevario. Sa nepunih šest godina, naš voljeni jedinac će po prvi put prespavati kod Jovana, druga iz obdaništa.

 

Za divno čudo, Markovići, Jovanovi roditelji, su sami ponudili da dečaci kod njih provedu noć, da mogu lepo da se izigraju. Što je najčudnije to su mi saopštili, kao da to nije ništa, kao da pričamo o vremenu. Verovatno ne razumete zašto sam se potresao kada je pala ta nepristojna ponuda. Setio sam se osećanja kada sam bio mlad, a roditelji odu van grada na dan, dva…

 

Otprilike sam i sada osećao isto, samo zanatno intezivnije. Da bi bilo jasnije šta mi se sve dešavalo u glavi, moram da kažem da za ovih šest godina, supruga i ja nismo imali celu noć samo za nas. Mnogi razlozi su uticali na to, pre svega, nedostatak saradnje od baka i deka. Nije bitno čiji su roditelji odvratni samoživci, koji misle samo na sebe i baš ih briga za jedinog unuka, a čiji matori hipohondri, koji obilaze banjska lečilišta po Srbiji. Nekako se namestilo da se jedni i drugi često susreću u već navedenim banjama. No, neću sada da koristim priliku i da opanjkavam svoje i njene roditelje, mada bih mogao štošta da kažem o tome.

 

Srećnu vest smo saznali u ponedeljak, a trebalo je održati duševni mir do petka. I supruga i ja smo se pred sinom pretvarali kao da se ništa neobično ne dešava. Ali smo smo mi znali kakva oluja tutnji kroz nas.

 

U sredu su se nad našu sreću nadvili mračni oblaci. Jovanovići su nam javili da će morati da otkažu druženje. Vest smo primili hrabro, sve u stilu, da nije bitno, ali naše razočarenje je bilo ogromno. Prababa od 93 godine je imala blagi infarkt, pa su morali da je odvedu u bolnicu. To, naravno, nije ništa neobično za njene godine, ali da li je moralo baš sada da se desi? Međutim, u četvrtak su nam javili da dečačko druženje ipak ostaje na snazi, pošto je babino stanje stabilno.

 

Emocije se ne mogu zadržati kada izgubiš nešto čemu si se mnogo radovao, pa ga opet dobiješ. Pevao sam po ulici i plakao od sreće. Iskoristio sam sve mogućnosti društvenih mreža i objavio celom svetu da supruga i ja imamo noć samo za nas, kao kada smo bili mladi. To je naravno, izazvalo lavinu reakcija, što od poznatih, pa još više od nepoznatih ljudi. Bilo je raznih komentara, od toga da smo neodgovorni roditelji koji misle samo na sebe, pa do najiskrenijih čestitiki od onih, koji su u sličnoj poziciji, pa imaju razumevanja.

 

Nismo se obazirali na javno mnenje, već smo i dalje terali po svom. U petak prepodne, otišao sam u supermarket i na karticu kupio ono najneophodnije za predstojeće veče. Portugalsko vino, masline, nekoliko vrsta sireva, njegušku pršutu, ostrige, belgijske čokoladice, mirišljave sveće su bile samo deo onoga što sam gurao u dvoja kolica. Uzeo sam u mogućnost da zanemoćam od prevelikog uzbuđenja, pa sam kupio i ljubavni miks – orahe, lešnike i ostalo koštunjavo voće, potopljeno u med.

 

Dok je klinac bio u obdaništu, sve sam pripremio za veliki događaj. Na brzinu sam raščistio kuću, rasporedio sveće na strateška mesta, stavio hranu u frižider, višak prebacio kod komšije na čuvanje. Supruga mi je poslala sms da me obavesti da je otišla u salon lepote. Javili su se Markovići. Srce mi je preskočilo dva otkucaja, dok se nisam javio. Već sam pomislio da će mi srušiti sve planove, ali su mi samo rekli da će u isto vreme pokupiti iz obdaništa i Jovana i našeg naslednika, da bi mogli duže da se igraju.

 

To mi je dalo još malo vremena za pripremu. Okupao sam se i obrijao, da mi slučajno oštra brada ne bi upropastila romatičan trenutak. Markovići su javili da su preuzeli decu, ali da moj naslednik nije poneo kućne papuče.

 

Odmah sam seo u auto, prešao preko pola grada u najvećem špicu, ostavio papuče i krenuo nazad. Utrčao sam u kuću, ponovo se istuširao.

 

Uto se pojavila i moja draga, doterana kao za dan našeg venčanja. Krajičkom oka sam primetio da drži kesicu iz jedne od onih prodavnica gde se prodaje ženski veš, i gde su cene obrnuto proprcionalne veličini i težini odevnog predmeta. Ali nema veze, kada je bal, nek je maskenbal, nema čovek svaki dan slobodan stan.

 

Taman smo se draga i ja prihvatili, sira, maslina uz lake note sa radia i sveće i cveće na stolu, kada su se opet javili Markovići. Kažu da se klinci super igraju i da su seli da jedu, ali da se nasledniku naše krvi ne dopadaju grumuljice, koje oni imaju, pa ako bih ja mogao da nekako popričam sa sinom. Popričali smo telefonom i dogovorili se da sedenem u auto i donesem njegovu omiljenu vrstu.

 

Rečeno-učinjeno, nije mi trebalo ni 53 minuta da sve obavim.

 

Opet sam se istuširao, pripremio grickalice i vino i pustio film koji nikako da stignemo da pogledamo već šest meseci. Baš kada se film lepo zapetljao, opet su se javili Markovići. Dečaci su krenuli na spavanje, ali naš ljubimac nema svoju omiljenu knjigu, pa ne može da zaspi. Neko će reći da smo isuviše razmazili našeg jedinca, ali mirna noć sa voljenom suprugom u praznom stanu, zaista nema cenu.

 

Ne časeći ni časa, opet sam se odvezao do njih i ovoga puta uspeo da se vratim u svoje toplo porodično gnezdo. I to za 127 minuta, jer su putari iz samo njima znanih razloga, zatvorili nekoliko ulica, pa sam morao da idem okolnim putevima. Kada sam se vratio, film, za koji supruga kaže da je bio odličan, je već bio završen, grickalice su nestale. No dobro, noć je još uvek bila mlada, nešto ćemo već smisliti, pa smo na brzinu smazali ostrige.

 

U spavaćoj sobi me čekala moja draga obučena samo u male providne komadiče čipke. Kroz kičmu mi je prošao strujni udar, pa sam morao da se oslonim na plakar da ne bih pao. Jesam se najurio, ali nagrada je bila i više nego vredna. Sad će do izražaja doći teglica ljubavnog miksa, koji sam jeo celog dana, a verujem, da će i ostrige biti od pomoći.

 

I baš kada sam počeo da se oslobađam suvišne garderobe, ponovo je zazvonio telefon. Naravno, u pitanju su bili Markovići. Ovog puta javljaju da se naš voljeni jedinac probudio i da neutešno plače, jer nema svoju omiljenu Spajdermen igračku.

 

Mogao je naslednik i da sačeka malo, ali šta da se radi. Brzo sam se obukao i bos se sjurio do auta. Sada sam uspeo da dođem do Markovića i da se vratim za samo 38 minuta. Ni policijska patrola, koja mi je napisala kaznu zbog prekoračenja brzine i prolaženja kroz crveno, nije mogla da me spreči da se što pre vratim. Naravno, moja draga je blaženo spavala, a ja, potpuno iznuren sam se samo uvukao pored nje i zaspao dubokim snom.

 

Sledećeg dana su me svi uz šaljivi osmeh pitali kako smo se supruga i ja proveli. Naravno da sam im uz još šaljiviji osmeh odgovarao da je to bila najluđa noć u poslednjih sedam godina. A i sledeći dan je bio nezaboravan, jer izgleda da ostrige nisu bile baš najsvežije.
Slike – RitaE, Clcker-Free-Vector-Images, Alexas_Fotos

4 thoughts on “Slobodni roditelji

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version