Nikad nije kasno

Često se kaže da je Amerika (ili SAD ako vam tako više odgovara) Zemlja hrabrih, Zemlja mogućnosti, mesto gde može svako da ostvari svoj pun potencijal.
To je možda tako, ne znam, nisam živeo tamo, ali čini mi se da postoji i bolje mesto za život.
Evo, na primer, naša draga zemlja.
Pitate se kako smo mi bolji od Amerike, a naši brojni mladi žele tamo da se odsele?
To je jednostavno tako zato što im niko nije predočio prave činjenice. Kada bi im neko lepo objasnio stvarno stanje stvari, sve bi bilo drugačije.
Mada, mladi i tako nisu zadovoljni u kojoj god zemlji da žive. Oni se bune i u Americi i u Nemačkoj i ovde i bilo gde drugde na planeti. Tako da, koga briga za mlade, neka se sami bore za sebe, kada im već sve smeta.
Nije ovde idealno ni  za penzionere. Kao i mladež, i penzići se svugde na svetu žale na male penzije, tvrdo meso i dugačke redove kod lekara. Prema tome, koga briga za matorce, što se nisu borili za sebe kada je bilo njihovo vreme.
Nije baš sjajno ni za žene, osim za one koje su mlade, lepo građene i slobodnijih shvatanja, ali o njima ću drugi put.
Nije savršeno ni za decu, jer ima mnogo drugih zemalja, u kojima je odrastanje znanto lepše i ugodnije.
Ovo je idealna zemlja za nas, pripadnike , da tako kažem, srednje generacije. Pitate se kako. Vrlo je jednostavno.
Činjenica je da se zapravo, veoma mali broj ljudi bavi poslom koji voli. Ili nisu uspevali da upišu fakultete koje su želeli ili su zbog pritiska roditelja, društva, završavali škole i zanate koji ih nisu preterano zanimali. Retko ko je mogao da priušti da se bavi nečim iz ljubavi, a ne zbog plate, treba ipak izdržavati sebe, porodicu…
Ljudi su, prirodno, samim tim isfrustrirani.
Tako bi godinama nezadovoljni išli kroz život. I onda, kada bi nezadovoljstvo došlo do vrhunca, tada bi neki od najhrabrijih potpuno promenili svoj život. To nije lako, menjati život iz korena u zrelim godinama, ali lična sreća nema cenu, zar ne? Ti hrabri ljudi, bi se posvetili potpuno drugim oblastima u odnosu na ono što su radili do tada.
Evo, upotpuniću sve sa nekoliko primera.
Jedan sredovečni gospodin iz mog okruženja je završio molerski kurs i ceo život radio u nekom malom preduzeću kao majstor za sve. Međutim, pre nekoliko godina poželeo je promenu, te je ubrzano završio fakultet menadžmenta i sada je na čelu ministarstva policije.
Dalje, znam za primer jednog čoveka, koji nije dogurao dalje od osnovne škole, ali to ga nije sprečilo da pre par meseci postane gradonačelnik jednog malog gradića.
Takođe, tu je i čovek koji celu karijeru radio kao grobar, te je u kasnim pedesetim odlučio da ubrzano za samo nekoliko meseci završi fakultet i da diplomira ni manje ni više – u nedelju. Sad je čak predsednik cele zemlje.
Naravno, tu su i primeri ljudi koji su zaključili da su previše išli u školu.
Moj komšija Stanko je završio fiziku sa prosekom preko devet, ali je nakon restruktuiranja Instituta za fiziku, oberučke prihvatio da radi kao monter kablova za kablovsku televiziju.
Isto tako, porodični prijatelj Vladimir, diplomirani arheolog, nakon što je muzej u kome je radio zatvoren, postao čistač u nekoliko zgrada.
Znam za mnogo ljudi koji imaju slične priče. Nije im bilo lako, ali sada svi oni uživaju u svojim poslovima, a to je najbitnije.
Lepo se kaže da nikad nije kasno.
Eto, to su samo neki od primera ljudi, koji si uspeli da u svojim srednjim godinama ostvare svoje ambicije i da čovek u tim godinama nije za bacanje. Ne, prava karijera tek tada može da počne. Naravno, sve to zahtava  ulaganje znatnog truda, a i neophodno je da imate nepokolebljivu veru u sebe i svoje kvalitete.
Stalno se priča u medijima kako imamo problem sa odlivom mozgova. E, ovo je način da privučemo mnoge druge ljude, bogate životnim iskustvom i entuzijazmom. Evo, nudim i zvanični slogan:
Nikad nije kasno da ispunite svoje snove. Dođite kod nas, i pretvorite san u javu.

7 thoughts on “Nikad nije kasno

  1. Takve oscilacije mogu samo ovde kod nas u zemlji i nigde više. Transformacije od ničega pa postati neko i nešto brzinskim putem do onih koji su neko i nešto sa prethodno zagrejanim stolicama pa postadoše uzorni obični radnici jer u svojim strukama nisu uvažavani.

    1. Eh Slobo, ovo je samo mali deo gde smo šuplji, gde god zagrebeš imamo neku falinku. Ne znam kako bih bilo šta promenio, pa hajde da bar probamo da se nasemjemo, makar i gorko… 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version