Šta sam mogao, a nisam u 2018.

Znate onaj divan osećaj na prelazu dve godine, kad pomislite: Čim uđemo u novu godinu, menjam svoj život iz korena. sigurno ću (sad ubacite nešto po svom nahođenju). I sam sam takav, često donosim slične odluke. Te sad ću uraditi ovo ili ono, neće više dozvoliti nešto treće… Sve se čini tako lakim. Samo me ova godina sprečavala da se promenim. Ali sledeća, to će biti potpuno nova priča. Samo će svemir biti granica. Čekajte, i videćete…
Dok sam ovih dana razmišljao šta bih mogao čvrsto da odlučim za 2019. naša draga Sofija (a ko bi drugi) me naterala da razmišljam unazad.
Dakle, šta sam sve mogao, a nisam uradio u tekućoj godini?
Mogao sam da švrljam sa strane. Dobro, nisam mogao. Prvo, ne bi mi dozvolila supruga. Drugo, nije bilo prilike. Treće, ne me zanima. Zašto bih sebi stvarao stres i probleme zbog „dvesto grama mesa“ (što bi rekao jedan električar). A povrh svega, oženjen sam najboljom ženom na svetu. Vi koji niste oźenjeni, ne komentarišite. Ovi koji jesu, znaju ds treba skupiti kod supruge u svakoj prilici.
Zanima vas šta sam stvarno mogao da uradim, a ne ovo mogao sam, ali nikad? Mogao si i da budeš mis univerzuma ili da letiš na Mesec, reći ćete. Jasno, jasno, evo prelazim na realne situacije.
Mogao sam da se posvetim bar nekom vidu telesnog vežbanja. Pri tome ne računam na kliktanje mišom ili virtuelni trening. Uspevao sam u nekoliko navrata da spojim po dve, tri nedelje, pa onda napravim pauzu od par meseci.
Nisam prešao stotinu pročitanih knjiga ove godine, ostaću na nešto ispod devedeset.
Kad spominjem knjige, mogao sam više da pišem. Jesam se uredovio, ali opet nedovoljno. Hiljadu puta sam rekao sebi: Napiši x reči svakog dana (King piše svakog dana oko dve hiljade reči, čini mi se). Džaba, nema gore bolesti od lenjosti.
Ove godine sam posebno malo uzimao gitaru u ruke. Bude mi nekad krivo što mi se gitarsko umeće zadržava na istom nivo već godinama. Da sam bar poslednjih deset godina mesečno naučio dobro da sviram po jednu pesmu, sad bih razbijao 120 pesama. Ali opet, lenjost je najgora bolest…
Nisam ni ove godine otišao na Gitarijadu u Zaječaru.
Nedovoljno sam išao u bioskop. Dušu mi uzeše oni sajtovi gde ima filmova i svega ostalog.
Nisam naučio da vozim rolere. Stoje kod mene, duže od godinu dana(skoro dve) i ništa. Šta da vam kažem, već sam u godinama kad kosti sporije zarastaju.
Mogao sam da grlim ljude po ulici i da im pričam da su oni posebni. Da, sigurno…
Ispustio sam priliku da vežem dva meseca na Duolingu. Baš večeras sam omašio i zakasnio za minut…
Ni ove godine nisam naučio kako da ispečem hleb, a da ima finu meku koricu, a ne da predstavlja ubojito oružje za koje moraš da imaš dozvolu.
I dalje vozim auto sa ulubljenim branikom. Nikako da skinem ceo branik i da tu plastiku ispravim toplom vodom. Biće prilike tamo negde na proleće…
Nisam kupio televizor. Evo, već dve godine živimo bez istog u kući i skroz smo se navikli. mada, voleo bih da povremeno pogledam snuker.
Eto, ovo su samo neke stvari koje sam mogao, a nisam uradio u ovoj godini. Šta li ću tek moći, a neću uraditi u sledećoj???
Ako želite da napišete šta ste vi mogli, a niste u 2018, slobodno se pridružite. Neću nikog da prozivam, nađite se sami..
Slika – geralt

18 thoughts on “Šta sam mogao, a nisam u 2018.

  1. Mani se rolera… I ja sam imala slične želje, ali sam ihipak ostavila neostvarene. Bolje neostvarene nego slomljene. )

    E da, nikako ne grli strance na ulici… To ti jeste dobro za reklamu za bombone, ali definitivno nije realno i bezbedno ostvarivo. :))

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *