Da li smo napisali najukletiju knjigu???

Mislite da je naslov možda preteran? Čekajte, čekajte, razjasniću.
Pisanje je samotnjački posao, zar ne? Tako sam mislio sve dok sa Sofijom (Petrom Rapaić u opipljivom svetu) nisam započeo pisanje sage o Mirku. Sve je krenulo još pre dve godine kao šala i pošalica, da ne kažem sprdnja. Dogovorili smo se da pišemo o piscima, izdavačima, o knjigama, političarima. Zapravo, o svemu što nam se činilo smešnim, zbunjujućim, zanimljivim.
U prvo vreme nismo pomišljali da je neka zla sila uplela prste u pisanje romana o Mirku. Da smo bili hladnije glave, možda bi i primetili neke indicije…
Dvoje ljudi, koji su se videli jednom u životu na deset minuta, a žive u dva različita grada, tek tako odlučili da napišu roman?
Ideje se same nadovezuju, pišemo skoro bez ispravki (ako ne računamo greške u kucanju, ali to je već do mene)?
Mada, što smo više odmicali sa pisanjem, to se činilo kao da sve sporije napredujemo. Kao da smo se podsvesno borili da ne dozvolimo Mirku da vidi svetlost dana i ugrozi postojanje svega oko nas.
Na delove romana koji smo objavljivali po društvenim mrežama, kačio se po neki retki palac, a komentara praktično nije ni bilo. Kao da je na te tekstove pala čin nevidljivosti. Slučajnost?
Izdavači? Neki ćute, neki kradom odgovaraju. Mada ste i o tome već čitali.
Naravno da nismo ni jednom pomislili, da ono što smo napisali ne zaslužuje čak ni pogrdni komentar od strane internet auditorijuma.
Sećate se naših problema sa naslovnicom? Dobili smo lep dizajn, ali nije za našu knjigu. Zatim smo pokušali sami da napravimo istu. Molili smo autora jedne fotografije(znate ona, koju smo koristili za blog sa razbarušenim umetnikom)  da nam ustupi sliku za naslovnicu. Čovek bio fin, pa nam učinio. Eto, da ne ispadne da su svi ljudi odvratni samoživci.
Onda ste vi glasali i zajednički zaključili da su nam naslovnice blago rečeno, nikakve. Tek nas je tada udarila panika. Tekst je bio manje-više spreman, ali naslovnice nema. Već smo razmišljali da objavimo roman sa belom naslovnicom. Šta fali Bitlsima? Srećom, pojavilo se dvoje dizajnera koji su ponudili svoju pomoć. Petra i ja smo dobili dva idejna rešenja i odabrali jedno koje nam se najviše dopada. Izvinjavamo se drugom autoru, odluka je bila užasno teška.
Nakon toga se činilo da će nam Univerzum dozvoliti da odštampamo knjigu. Našli smo odgovarajuću štampariju, kao i izdavača.
Taman kad smo pomislili da je sad sve rešeno, i da će od sad sve biti samo med i mleko, pojaviše se novi problemi.
Danima smo jurili neke brojeve, plaćali namete državi, sve vreme se pitajući šta nam to treba u životu?
Kada smo rešili državu, pojavio se novi problem. Prelomljen tekst se razlikuje od  veličine naslovnice! Hajde, sređuj opet sve ponovo. Posle nekog vremena smo napokon predali kompletan tekst i sad smo samo mogli da čekamo.
Iz nekog razloga u štamparij su bili izuzetno brzi i efikasni. To nije bilo obećavajuće.
Poučeni ranijim iskustvima, ćutali smo sve dok nismo imali knjige u rukama. Sve vreme smo brinuli da slučajno ne izgori štamparija, da je ne odnese tornado, da je ne sruši zemljoters ili dezintegrišu vanzemaljci(heh, to bi u ovom slučaju baš bilo prikladno).
Nekoliko dana kasnije, pozvali su nas da odobrimo naslovnicu i tabeke i već sutradan javili da su sve knjige spremne i da će biti isporučene na kućnu adresu.
Treperio sam sve vreme iščekujući i plašeći se. Jer ako je ovo, kao što osnovano sumnjamo, ukleta knjiga, onda su i vozači u smrtnoj opasnosti,
Vozači su blaženo nesvesni opasnog tereta koji prevoze stigli do mene živi i zdravi, hvala Bobu. Istovarili smo knjige. Duša mi je bila u nosu dok sam izneo sve kutije, naravno da je lift odbio poslušnost..
Odmah sam putem video veze pozvao koautrku knjige o Mirku. Zajedno smo gledali kutije ispunjene knjigama. Ponos je izbijao iz svake naše reči. Pala je i neka suza. Nije lako objaviti knjigu u ova čudna vremena (bar mi znamo sve o mukama).
Tokom razgovora, pogodilo me iznenadno saznaje. Ako je ovo najukletija knjiga ikad napisana, onda smo tek sad u pravoj opasnosti. Šta ako Univerzum zaključi da je najbolje da istovremeno uništi i knjige i pisce?
Oblio me hladan znoj, srce je počelo ubrzano da udara, grlo mi se osušilo.
Preneo sam Petri svoju bojazan.
Sa njene strane žice me dočekao muk.
„Šta ćemo sad?“, pitali smo se oboje.
Postoji samo jedno rešenje, ako kletvu razbijemo na dovoljan broj malih kletvi, onda će se toliko smanjiti da će biti poništena. Zato smo odluičili da što pre rasprodamo ceo tiraž. Ako želite da nam pomognete u skidanju kletve, javite se i obezbedite svoj primerak „Univerzuma u nevolji“.
Ako nekom čudnom igrom Univerzuma, niste saznali o čemu se radi u romanu, evo ukratko – Mirko Pladunjala je po sopstvenom mišljenju, najbolji živi (i mrtvi) pisac. Zato je odlučio i da napiše (i što je najgore, objavi) najbolju knjigu IKAD napisanu. To bi bilo sjajno, kada objavljivanje takve knjige ne bi dovelo do implozije Univerzuma. Iz straha od nezamislivog, Univerzum šalje dva tima, ne bi li pokušali da spasu šta se spasiti da.
Naši čitaoci smatraju da roman podseća na balkansku mešavinu Adamsa i Pračeta. Obezbedite vaš lični primerak i donesite sud sami.
Ako želite lično vaš primerak „Univerzuma u nevolji“, onda kliknite OVDE.

3 thoughts on “Da li smo napisali najukletiju knjigu???

Оставите одговор на Goran Jurković Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *