Priče sa roštilja – policajci i lopovi

Kad dođete na glas kao mesto gde uz odličnu hranu, dobijete i zanimljivu atmosferu(najčešće besplatno, ali nekad i to naplatimo), kao i mogućnost da sretnete i pročvrljate sa izuzetno raznolikim ličnostima, onda je jasno i da će vam dolaziti svi. Kad kažem svi, onda mislim i na one koji se inače ne bi ni pozdravili u prolazu. Dobro, ne pozdravljaju se ni ovde sa radošću, ali to je već, peti padež.
Kao što rekoh, bio je jedan sasvim normalan dan u eminentnom gradskom ugostiteljskom objektu Još zalogaj, ljubi ga baba.
Izabacivali smo porciju za porcijom roštilja. Ne stigoh pošteno ni dve kafe da popijem.
U jednom trenutku, dok sam se pitao da li da naseckam još džak ili dva luka za salatu, u lokal nam se uvukao  Goran Zoran.
To uvukao, shvatite doslovno, samo je tiho i neprimetno ušao kroz naša vrata koja vode u magacin. Dobro, olakšavajuća činjenica je to da živi u stanu iznad nas i da je isti povezan sa lokalom.
Goran Zoran je upečatljiv lik. Nizak, nemirnog pogleda i još nemirnijh ruku. Zato uvek u ruci drži cigaretu koju neprestano okreće. Mogao bi odmah da se zaposli kao mažoretkinja. Uprkos privlačnosti tog poziva, odlučio se za drugačiju karijeru. Prodaje vruću, da ne kažem ukradenu, robu. Zahvaljujući svoojoj građi i mačjim refleksima, dobar deo je sam ukrao. Povrh svega, neverovatno je privlačan ženama iz ne znam kog razloga. Već posle prve, pa često i najbanalnije rečenice, bile su spremne da mu jedu iz ruku i da mu podaju svoje čari.
Verovatno se pitate kako je zaradio nadimak Goran Zoran? Neki od lokalnih zgubidana je primetio da se Goran često vraća ranom zorom sa svojim plenom i eto.
I tako mi se Goran Zoran prišunjao, uzeo nož da kao seče luk i prušaputao na uho:
„Sunce vam vaše nenormalno, šta to radite?”
Preplašio me, pa sam ispustio pljeksavicu na pod. Podigao sam je u sledećoj sekundi i odmah vratio na žicu. Dobre de, šta se zgražavate? Kao da vama nikad nije pala hrana na pod, pa samo dunete i pojedete?
Gledao sam u Gorana Zorana, čudeći se takvom pitanju.
„Šta šta radimo?”
„Šta će vam ovolika murija ovde?”
Do tog trenutka nisam ni obraćao pažnju na sastav gostiju, ali mi je tek sad upalo u oči da su svuda oko mene plave uniforme, kao i da su ispred lokala dva patrolna vozila, kao i jedno vozilo interventne jedinice. U poslednje vreme stvarno policajci dolaze češće kod nas. Nije to loše, bar smo sigurno da nas niko neće pljačkati.
„Dobro, pa?”
„Kako pa? Upropastiste me skroz”, besno je odgovorio.
Upitno sam ga pogledao.
„Nisam ništa prodao danima, bankrotiraću. Ne sme niko da mi dođe na gajbu. Svi se plaše murije. A ovi kod vas sede po ceo dan. ”
Sad sam se malo zamislio. Nije baš lepo da naš prvi komšija, ati zbog našeg posla. A ako ćemo iskreno, stvarno su njegove mušterije često kupovale kod nas.
„Dobro, videćemo šta možemo da uradimo.”
Zahvalio se, spakovao sebi jednu pljeskavicu i brzo provukao kroz stražnja vrata.
Pričao sam sa Puletom, vlasnikom lokala i mojim dragim kolegom. Tokom dana smo kontaktirali još nekoliko naših redovnih gostiju, kojima bi prisustvo policije moglo smetati. Žika Šarenica,lokalni diler, koji je nadimak dobio zato što je ceo istetoviran, se takođe žalio na smanjen promet. Sličan problem su imali još neki naši gosti.
Šta raditi, pitali smo se. Ne smemo da priuštimo da gubimo mušterije, a zajedno neće moći da funkcionišu.
Mozgali smo i mozgali i na kraju došli do spasonosnog rešenja. Izokretali smo i neke od kolega ugostitelja.
Uveli smo posebne smene.
Policija ima petnaest posto popusta od podneva do tri, a ovi sa druge strane isti takav popust od tri do šest. A kod naših kolega Malog trovača, Samo hasaj i Stavi mi sve, popusti su bili u kontra smenama.
Eto, samo treba malo sloge i sve će biti sjajno. Eh, da, trebaju li vam možda neki televizori, koji su ispali iz kamiona?

3 thoughts on “Priče sa roštilja – policajci i lopovi

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *