Priče sa roštilja – Mikica i drugarice

Miris mesa pečenog na roštilju širio se celim krajem. Gosti privučeni nosom, bili su nam najdraži i najverniji. Nije isto kada vam neko preporuči gde da jedete i kada sami otkrijete dobro mesto. Treba li da vam kažem da je na daleko čuveni lokal Još zalogaj, ljubi ga baba, baš jedno takvo, dobro mesto. Inače, razlog zašto se naš miris toliko širi, su i ventilatori, usmereni na različite strane sveta.
Ovo veče je, naravno, bilo jedno od onih kada više nisam znao gde bijem. U svakom trenutku sam na roštilju imao hrane za rvačku reprezentaciju. Iako sam bio u haosu, povremeno bih načuo fragmente razgovora dragih gostiju. Večerašnji hit gost bio je Mikica. Nisam vam pričao o njemu? Mikica prodaje hotdogove(odlične, ako mogu da primetim) nekoliko lokala dalje od mene. Kad me gosti pitaju da li imamo kobasice, ja ih uputim kod Mikice na viršlicu. Ta izjava obično izaziva salve smeha. Ah da, nisam vam rekao glavnu stvar. Mikica je vegetarijanac i homoseksualac. Sad vam je jasna fora?
Elem, dok sam vrteo pljeskavice, primao i izbacivao porudžbine kroz šalter kao da imam osam ruku,  ušao mi je Mikica u lokal.
„Ćao Sale, daj nam, molim te, tri porcije ćevapa sa kajmakom. Rekao sam mojim prijateljicama Meri i Naci, da u gradu nema boljih ćevapa od ovih ovde.“
„Ako, ako, drago mi je što si ih doveo. Naravno da su najbolji, kad je naš tajni sastojak, zrno ljubavi“, odgovorio sam ne okrečući se. „Izvini, u haosu sam, pa ne mogu da pričam sa vama.“
Krajičkom oka sam primetio da su mu pratilje  poprilično lepe. To nije ništa čudno, Mikica je često bio okružen lepim devojakama. to je verovatno ono da svaka treba da ima gej prijatelja. Njihova imena su mi bila poznata, ali nisam mogao da se setim iz koje  priče. Sa pola uha sam slušao njihov razgovor. Taman posla da prisluškujem zato što volim, već samo zato što sam prinuđen.
„I šta kažeš, Meri, nije lako?“, nastavio je razgovor Mikica.
„Čuj lako“, odgovorila je Meri. „Radim, satirem se, a kinta ništa.“
„Jeste“, složila se Naca. „Lako je ovima na državnim jaslama, njima kinta legne svakog prvog. Muka je s nama koje radimo na crno.“
„Najgore je kad si privatnik, a još je gore kada radiš na crno“, potvrdio je Mikica. „Verovatno vas stalno neko prtiska?“
„Ne da me pritiskaju, nego ne mogu da dišem od njih“, odgovorila je Meri, smejući se..
„Toliko radim, da ne znam za sebe“, saglasila se Naca, glasom promuklim taman onoliko koliko mnogi muškarci vole.
Eh, pričaj mi dirinčenju,istopih se na ovom roštilju, pomislio sam.
„Radim dan-noć i ne smem da pravim pauze, nemam ja fiksnu platu, pa da me baš briga.“
„Jeste, ako danas ne odem na posao, sutra nema kinte. A troškovi su tu svaki dan.“
„A šta radite za zdravstveno i socijalno?“, upitao je Mikica.
„Jesi li ti blesav? Kakvo zdravstveno i socijalno? Penziju verovatno neću ni dočekati, a knjižicu imam preko biroa. Mada i to mi je džaba.“
„Tačno“, složila se Meri. „Ko ima vremena da čeka ceo dan kod lekara? Sve privatno završavam, a to košta.“
„Nije vam lako“, složio se Mikica. „Ima li šanse da se ubacite u legalne tokove?“
„Znaš li ti gde živimo?“, pitala je Naca.
„Ovde, kada bi radile na belo,  ne bi mogle da zaradimo samo za državu“, nasmejala se Meri. „Morale bi da radimo još više nego sada.“
„Začarni krug“, složio se Mikica. „A šta radi Duboka Ana?
„Otvorila je knjižaru sa Tesnom Vesnom i zajedno rade.“
Načuljio sam uši, Duboka Ana, Tesna Vesna, čekaj, čekaj, čekaj, onda su ovo… 
Okrenuo sam se i bolje osmotrio Mikičino društvo. O, da, sad je sve jasnije. Sve mi se postavilo na svoje mesto. Naca Faca i Krvava Meri, čuo sam za njih, ali nisam imao priliku da ih upoznam. Obe se bave najstarijim zanatom. Naca Faca je dobila nadimak, po tome što još ni jedna njena mušterija nije mogla da izdrži kamene face duže od tri sekunde. Korisnici njenih usluga, upoređuju je sa vakuum pumpom. Sa druge strane, Krvava Meri je uspela da tokom onih dana ubedi jednog tipa da je nevina i da mu zbog toga izmuze ozbiljnu lovu.
„Pozdrav, moje dame“, nasmejao sam se. „Osobito mi je zadovoljstvo što ste nas posetile. Izvolite vašu porudžbinu. Pomfrit ide na račun kuće.“
Naca se nasmejla i pogledala me onim pogledom. Malo su mi klecnula kolena.
„Čime smo to zaslužile?“
„U ovom lokalu se poštuju istinske gradske legende, a vas dve apsolutno pripadate istima.“
Uspeo sam da odvojim nekoliko minuta za ćaskanje sa ovim veselim društvancetom, dok  mi nije opet počela ozbiljna gužva.
Kad su odlazili, izpozdravljali smo se kao najrođeniji.
„Devojke, želim vam bistro večeras, a ako neko bude hteo kobasice, šaljem ih kod Mikice.“
Svi smo se nasmejali, biće ovo ludo veče, čim je ovako započelo.
Slika – Schutterbug75

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *