Zatvorski bluz

Kao i sve drugo u životu, tako je i zatvor prihvatio mirno i bez nervoze. Vrlo brzo se navikao na zatvorski režim. Nije mu teško palo ni rano ustajanje ni preveliki broj zatvorenika smeštenih u premale ćelije ni teški uslovi života. Znao je da je kriv i da se razlogom nalazi na tom mestu. Odslužio je već skoro tri godine i zatvor mu je postao normalno okruženje.
Svaki dan mu je bio isti, ali se čiinilo da ga to ne dotiče. Kao i na slobodi, mirno i staloženo je ispunjavao sve svoje obaveze. Zbog dobrog ponašanja, dobio je zaposlenje u zatvorskoj biblioteci. Kao i sve ostalo i taj položaj je prihvatio mirno i bez naročitog iskazivanja emocija. Drugi osuđenici su rado dolazili u biblioteku. Obično bi svakome uputio toplu reč. Pročitao je većinu knjiga, koje je nudila skromno snabdevena zatvorska biblioteka.
Pored čitanja, često je slobodno vreme koristio za vežbanje. Znatno je ojačao. Bio je u boljoj formi nego ranije dok je bio na slobodi.
Prema drugim osuđenicima se odnosio učtivo, ali na određenoj distanci. Niko sa njim nije bio suviše blizak, ali nikome nije palo na pamet ni da ga maltretira. Ostali zatvorenici, pa čak i stražari,  su ga gledali sa uvažavanjem i poštovanjem.
Za razliku od drugih osuđenika, imao je samo svoju ćeliju. Imala je čak i mali prozor, čije je okno bilo van njegovog domašaja. Sama činjenica da je mogao da vidi sunčev zrak u sivoj ćeliji, činila ga je mirnijim.  Sa vremena na vreme bi dobio cimera, ali se oni iz nekog razloga nisu dugo zadržavali u njegovoj ćeliji.
Jednog dana ležao je na krevetu i čitao Švabove Njalepše priče klasične starine, kada mu je pažnju privuklo komešanje na vratima. Ugledao je pokunjenog i uplašenog mladića u pratnji jednog od stražara.
„Upravnik je rekao da ovoga smestimo ovde.“
Klimnuo je glavom i nastavio da čita. Stražar je mladiću pokazao na slobodan krevet i zatvorio vrata ćelije.
Mladić je seo na slobodan krevet, sve vreme grčevito stežući plastičnu kesu sa svojim stvarima. Povremeno bi krišom upućivao pogled ka svom cimeru, koji je i dalje skoncentrisano čitao knjigu.
Nakon nekog vremena, spustio je knjigu, pažljivo stavio obeleživač na stranu gde je stao i zagledao se u pridošlicu.
Posle nekoliko minuta tišine, rukovali su se i upoznali. Mladić je rekao da se zove Strahinja Aleksić, nije želeo da kaže zbog čega je u zatvoru.
Kako su prolazili dani, sve su se više zbližavali i teme njihovih razgovora su postajale sve ličnije.
Tako su jednog dana na red stigle i žene. Nakon što su utvrdili da obojica vole žene, pokušali su da se usaglase oko toga, koje godište pruža najviše seksualno uzbuđenje i radost. Što su više pričali, godine su išle sve niže. Na kraju su došli do zajedničkog zaključka.
„Najviše ih volim između dvanaest i petnaest godina“, rekao je Strahinja.
„Najbolje je piče, kad mu dlaka niče“, prokomentarisao je uz osmeh Srtahinjin stariji cimer, dok je odobravajuće klimao glavom.
„Baš tako, sve se posle toga prokurvaju“, složio se Strahinja.
Nekoliko minuta su obojica ćutali. Strahinja se nagnuo ka svom cimeru i tiho progovorio.
„Moram da ti kažem nešto u poverenju. Nisam hteo ranije, ali vidim da si čovek na mestu. Kada bi ovo saznali ostali zatvorenici, ne bih dobro prošao.“
Sagovornik ga je mirno slušao i ohrabrujuće ga potpašao po ramenu.
„Ne brini, sa mnom je tvoja tajna sigurna.“
„Zbog jedne takve sam i ovde“, nastavio je Strahinja. „Znaš kakva je bila, kao bombona. Imala je trinaest  godina i stalno me nešto gledala kad bi prolazila pored mene. Kao fol, nema pojma, a sve joj kita viri iz očiju. Sve nosi neke suknjice, kao ne zna da je gledam. Živela je u mojoj zgradi. Gledali smo se danima, sve dok nisam odlučio da preuzmem prvi korak.“
„I šta si uradio?“, znatiželjno je upitao njegov cimer.
„Prvo sam pričao sa njom, sve dok se nismo bolje upoznali. Pričala mi je o školi i roditeljima koji je smaraju. A onda sam je jednog dana pozvao da joj pokažem moju kolekciju Barbika. Seli smo na krevet i ja sam sputio ruku na njeno koleno.“
„I šta je rekla?“, bez daha je upitao sagovornik. „Je li pristala?“
„Počela je nešto da mi cvili i jeca. Kao ona nije htela, ona ništa ne zna, ona se plaši, da je pustim da ide kod mame“, prezrivo je nastavio mladić. „One se sve foliraju. Čas hoće, čas neće. Smirio sam je sa nekoliko šamara i onda sam je skinuo. Bila je prelepa, skoro potpuno glatka i nežna. Kako je samo bila dobra. Jedino me nervirala što mi je cmizdrela sve vreme. Kada sam završio, zapretio sam joj da ćuti ili ću srediti i njenu mlađu sestru.“
Cimer je pažljivo slušao Strahinjino izlaganje.
„To si dobro uradio. Šta je pošlo naopako?“
„Uspaničio sam se, pomislio sam da će ipak da me otkuca. Sve su one lažljive kurve. Ugušio sam je tu u stanu. Te večeri je došla policija, pre nego što sam stigao da se rešim tela.Izgleda da me otkucao neko od komšija. Srećom, advokat mi je bio dobar. Dobio sam šest godina, izaći ću za manje od četiri.“
„Svaka ti čast, dobro si prošao“
„Naravno, malo sam se pravio lud, malo glup. Uh, mala vredi svakog dana.“
Obojica su zaćutali i prepustili se svojim mislima. Strahinja se sve vreme osmehivao, dok je njegov cimer ostatak dana proveo čitajući knjigu.
Sledećeg jutra, stražari su zatekli Strahinju nepokretnog u krevetu.
„Šta se ovde desilo?“
„Ne bih znao, sinoć je normalno legao, kad sam se probudio zatako sam ga ovako. Čuo sam ga da nešto krklja, mislio sam da se prehladio ili tako nešto“, mirno je odvratio gospodin Petrović.
Ubrzo se pojavio i zatvorski lekar, pogledao je levo-desno po ćeliji, osmotrio gospodina Petrovića, protrljao slepoočnice, uzdahnuo i potpisao se na izveštaj.
„Umro je usred zastoja rada srca. Gospodine Petroviću, izgleda da ste opet sami.“
Gospodin Petrović je mirno slegnuo ramenima i nastavio da čita Američke bogove.
Kada su izneli Strahinjin leš i kad je ponovo ostao sam, povukao je jednu recku na ramu od kreveta. Osmehnuo se zadovoljno, ovo je bila jubilarna deseta. Radovao se i današnjoj večeri, ponovo će biti sam u sobi, bez onog malog bolesnika.
Gospodin Petrović je znao zbog čega je u zatvoru i šta mu je dužnost.
*Priča koja prethodi ovoj je Gospodin Petrović.
Slike – TryJimmy, PrettySleepy, Gilmanshin,  

13 thoughts on “Zatvorski bluz

  1. Priča je dobra. Nikada skoro ne komentarišem ovako, jer me mrzi da popunjavam obrazac, ali ovo vredi svog smaranja oko administracije. Bravo.

Оставите одговор на gradimopoeziju....by Ivana A. Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version