Večera

Nedavno smo išli na večeru kod Raičevića, Žarka i Vere, porodice sa kojom smo se zbližili na letovanju pre nekih desetak godina. Oni su sedam, osam godina stariji od mene i supruge, ali to nas nije sprečavalo da se divno družimo. Jedno vreme smo često išli jedni kod drugih, ali iz nekog, meni neznanog, razloga nismo bili u kontaktu sigurno godinu dana. Baš sam se iznenadio kada su nas pozvali na večeru, već sam pomislio da se naše prijateljstvo nepovratno ugasilo.
Večera je prošla u donekle ukočenoj atmosferi, ali sam to pripisivao nelagodnosti zbog ponovnog susreta. Čak je i njihova ćerka Tamara, obično veoma vesela i pričljiva devojka u kasnim dvadesetim, povučeno sedela na kraju stola. Nije uzimala učešće u razgovoru, a izgleda da ni izvrsno pripremljena hrana nije mogla da joj privuče pažnju.
Pokušao sam u nekoliko navrata da ju uvučem u razgovor, ali je mrmljala samo jednosložne odgovore.
Činilo mi se da deluje iscrpljeno i ispijeno, ali sam preptostavio da ipak svako ima svoje probleme i da ljude ne treba terati da na silu budu dobro raspoloženi.
Nakon večere seli smo da igramo jamb sa pet kockica. Tu se atmosfera već opustila i donekle je sve nalikovalo kao nekadašnje druženje. Tamara, koja je ranije sa velikom strašću igrala jamb, samo je mehanički bacala kockice.
Razgovor je u jednom trenutku stigao i do mog  posla. Našalio sam se da mi je novnirstvo  ovoj zemlji mrtvo i da je postalo nečasnije od prostitucije.
Raičevići su utihnuli i samo se pogledali. Nije mi bilo najjasnije zašto je moja šala ovako dočekana.
„Nemate vi pojma o životu, samo lupetate“, rekla mi je Tamara. Bio sam zapanjen, uvek smo se dobro slagali.
„Pitali ste, što me slabo viđate? Evo, sad ću vam reći. Bila sam oteta i prodata u belo roblje.“
Muk. I supruga i ja ćutimo, ako je šala, baš i nije neka, a ako nije šala…
Raičevići takođe ćute.
Tamara je vrtela kockice po rukama i započela svoju priču.
„Sve je počelo pre skoro godinu dana. Vraćala sam se sa fakultata gde sam slušala predavanja za postdiplomske, kada se zaustavio auto ispred mene. Pitali su ljudi gde se nalazi neka ulica, prišla sam da im pokažem na mapi. U sledećem trenutku su mi prislonili neku krpu na lice i ubacili u auto. Kada sam došla sebi, bila sam u donjem vešu, u nekoj memljivoj prostoriji. Ispred mene je stajao nepoznati muškarac. Odmah mi je rekao da je od sada on moj bog i godpodar i da moram da ga slušam. Da bi mi to bolje objasnio, izudarao me je i silovao, uprkos mom otporu, preklinjanju i suzama. Sklupčala sam se na tom krevetu i neutešno plakala.“
Tamara je zaćutala dok je palila novu cigaretu. Tišina je bila opipljiva.
„Rekao mi je da će mi ubiti roditelje, ako budem pravila probleme. Ponovo me silovao i pretukao. Tokom tog prvog dana, nekoliko muškaraca je ulazilo u moju sobu i svi su radili sa mnom šta god su poželi, moje suze i molbe ih nisu omele. Rečeno mi je da prestanem da cmizdrim, ako ne želim još gore da prođem i da se svima osmehujem. Puštali bi me samo povremeno da odem do toaleta, ali ni tu nisam imala privatnost, jer me je neko uvek posmatrao. Saznala sam da se nalazim negde u okolini Čačka. Držali su me tamo nekih dvadesetak dana, a onda su me prodali i predali nekom Bojanu, taj me odvezao u neko selo pored Niša. Bila sam psihički slomljena, plašila sam da bilo šta pokušam, plašila sam se za sebe, za roditelje.“
Nismo progovarali. Žarko se tiho ubacio, dok ga je Vera gledala očima punih suza.
„Nakon što je nestala, istog dana smo dobili poziv da će nam Tamaru poslati u komadima, ako prijavimo policiji i da je bolje da ćutimo, ako želimo da ju ponovo vidimo živu. Prošlo je tri dana dok nismo skupili hrabrost i otišli u policiju. Tamo su nam obećali pomoć, ali su odmah rekli da su male šanse da mogu bilo šta da urade. Iako nisu svi u policiji pokvareni i korumpirani, kriminalci vrlo dobro znaju koji jesu i sa njima tesno sarađuju. Probali smo i sa privatnim istražiteljima, ali niko nije uspeo da pronađe naše dete.“
Novinar u meni je imao hiljade pitanja, ali sam se uzdržao.
Posle nekoliko minuta, Tamara je nastavila.
„Tamo sam ostala jedno mesec dana, obično bih imala između pet i deset muškaraca svakog dana. Čak su dolazili i neki policajci, inspektori. Terali su me da radim šta god im padne na pamet. Povremeno bi me tukli ili palili cigaretama. Bilo ih je nekad više u isto vreme, naizmenično bi me iskorišćavali i smejali se. Bilo im je izuzetno zabavno da vide golo dupe nekog od svojih prijatelja, kad je on na meni. Bile su tu još dve devojke sa juga Srbije, kažu da su se javile na oglas za posao i završile ovde.“
„Neki Šiptar sa Kosova, naš novi gazda, nas je potrpao u kombi i sve nas odvezao u Uroševac. Naravno da nije imao nikakvih problema sa prelaskom granica, jasno je da sve radi u saradnji sa policijom i carinom i jedne i druge strane Tamo se tortura nastavila. Rekao mi je da sam ga koštala četriri hiljade evra i da moram da mu sve otplatim. Radije vam ne bih objašnjavala na koje sam sve načine morala da platim tokom tih šest meseci koliko sam provela tamo. Bilo je tu još dvadesetak devojaka is Srbije, Ukrajine, Rumunije, Češke, Albanije. Naravno, česte mušterije su bile i KFOR vojnici i niko od njih nije obraćao pažnju na nas. Šta njih briga da li sam ja ovde svojom voljom ili sam naterana. Ko zna koliko bi sve trajalao da se nije pojavio jedan francuski vojnik. Bio je sa mnom nekoliko puta, verovatno mu je prijalo da čuje svoj jezik, pošto dobro govrim francuski. Trebalo je da prođe neko vreme dok nisam skupila dovoljno hrabrosti da ga zamolim da mi pomogne. Nije mi odmah poverovao, tek posle nekog vremena je pomislio da u mojoj priči ima nečega.“
„Nismo mogli da verujemo kada nam se javio i kada je rekao da će učiniti sve što može da pomogne Tamari“, kroz suze je rekla Vera, kršeći ruke. „Povezali smo ga sa ljudima iz MUP-a, koji su se stvarno svih ovih meseci trudili da pronađu Tamaru, ali na žalost, bezuspešno.“
Tamara se zagledala u dim cigarete.
„Nisam mogla da poverujem da ću se spasiti ovog pakla. Jedne večeri, Mateo je došao kod mene i rekao mi da se čuo sa mojim roditeljima. Uplašila sam se da će vlasnici sve saznati i da će se sve moje nade srušiti, znala sam da me neće pustiti tek tako. Čvrsto sam odlučila da se ubijem, ako sve propadne. Međutim, Mateo je organizovao akciju sa svojim drugarima iz čete. Upali su jedno veče u kuću i pokupili sve devojke, uprkos oštrom protivljenju gazda. Malo je nedostajalo da dođe do oružanog sukoba. Odvezli su nas u Boundstil. Bilo je povuci-potegni, pomislile smo da možda njihovi oficiri neće želeti da se mešaju i da će nas vratiti Šiptarima. Međutim, ipak su odlučili da nam pomognu. Ukracali su nas na prvi avion. Stigle smo do Pariza. Odatle su nas u prosledili našim amabasadama. Kada sam pozvala roditelje i čula njihove glasove, petnaest minuta sam samo plakala.“
Svi smo sa suzama u očima napeto slušali Tamarinu priču.
„Šta još da vam kažem. Dva meseca nisam smela da izađem iz kuće od straha. Moju priču su čuli i u MUP-u i neke nevladine organizacije, ali ne verujem da će to doneti bilo kakvu promenu. Znam da neće pohapsiti ni ove trgovce ljudima iz Srbije, a pogotovo ne one sa Kosova. Zato sam se i dogovorila s roditeljima da vas pozovu na večeru i da vam sve ispričam ako budem imala snage. Vi napišite članak u novinama. Ko zna, možda pomogne bar nekoj devojci da se spasi tog pakla“, završila je Tamara
Svi smo dugo sedeli u tišini dok su nam suze kvasile lica.
slika 925676

27 thoughts on “Večera

    1. Nisam gledao film, pogledaću. Stvarno su poznanicu od jedne moje prijateljice oteli prenekih 10 godina na taj način u sred Beograda ili Novog Sada. Sad, detalji su več moji. Mada sam nedavno čitao knjigu o trgovini ženama na ovim prostorima…

  1. Nažalost, vrlo moguć scenario. Ovakve tipove bih po kratkom postupku. Koliko ti je dobra priča govori ti činjenica da sam škripao zubima i stiskao pesnice u želji da se dočepam „trgovaca“. Bravo, Shone.

  2. Mene si „oladio“ ovom pricom zaista sam pomislila da je „od juce“ uvijek kad cujem ovako nesto presijecem se od straha. Savremeno doba mi je donijelo osjecaj da su ovakve price normalan dio nase svakodnevice, a sva dobrota kao da je nestala

  3. Nisam ti stavila lajk samo iz razloga što mi je ova priča izazvala gađenje, mučninu i želju za povraćanjem. Isto kao i film „Sestre“ koji ti je @bloodybutterfly preporučila da pogledaš.

          1. Zato žensku decu treba usmeriti na borilačke samoodbrambene veštine, na vreme. To onako usput dodajem. Znaj da je film „Sestre“ težak.

          2. Ako te ta tematika zanima, ima jedan film koji se bavi istom temom, ali je plot drugačiji, od pre 15-ak godina. Zove se Lilya 4-ever.

  4. Realno… Užasno… A fina sam u komentaru…bar do sad, po glavi mi se vrzmalo samo je..te.
    Sve priče nekako ovde stanu – a iskustvo nastavka života, ako se to može nazvati nastavkom, upravo je najbolniji deo priče….

      1. Obično mi je psovka odraz nemoći….opredeliš se za pomagačku profesiju, a svestan si da je ovo dugotrajna bitka, koja lako može biti izgubljena…to su tako teške sudbine..

  5. Katastrofa, vrlo realna prica, s obzirom na to da sam joj prisla kao fikciji nisam se dala previse inace bih reagovala kao @babeidede. Dodacu da je kao sto si rekao najbitnije da prica izazove reakcije. Ova sigurno jeste!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *