Recke

Nikad nije mislio o sebi kao o ratniku. Čak ni kao dete nije pretereno voleo da se igra ratnih igara. Da se on pita, najradije bi se bavio svojim poslom. Međutim, pošto ga je rat stigao, on će ratovati najbolje što može. Nije on kriv, jednostavno, sve što radi, radi najbolje što može. Prokletnici, odakle im samo hrabrosti da otimaju svetu pradedovsku teritoriju? Svaki sin ove zemlje treba da stane u odbranu svete grude.
Razmišljao je o zadatku, koji mora da obavi večeras. Do sada je izvršio brojne opasne i važne misije. Ali ova je, koliko mu se čini, najvažnija do sada.
Na nesreću, morao je da se probije na neprijateljsku teritoriju, jer je predmet njegove misije bio skoro na kilometar od linije razdvajanja. Svo svoje znanje i veštinu uložio je u ovaj zadatak. Naravno, nije bilo govora da otvoreno krene preko ničije zemlje, snajper bi mu glavu razneo kao lubenicu.
Čekao je da padne noć. Srećom, oblaci su zaklanjali mesec, pa je bilo mračno kao u rogu.
Tiho se izdvojio od svojih saboraca uz izgovor da ga priroda zove. Nisu komentarisali, navikli su već na njegove noćne izlete. Samo bi pogledali u pravcu njegovog Bouvi noža, čija je drška bila izbrazdana mnogim zarezima. Svi su znali šta te recke znače. Kao i stalno oštrenje noža…
A i onaj sanduk, koji je stalno vukao sa sobom, im je izazivao jezu. Ko zna kakve suvenire je u njima čuvao. Naravno, da nije bilo govora da neko pomisli da proveri šta se nalazi unjemu. I tako je stalno iz njega izbijao neki smrad memle, a neki su tvrdili da su videli čak i avetinjsku svetlost. Bolje je ne mešati se sa njim. Jedan pogled na njegovo lice i nož sa reckama , im je bio dovoljan odgovor.  Neki saborci su ga mrzeli zbog svega toga, neki obožavali, ali su ga se svi plašili i nisu se raspitivali o njegovim noćnim akcijama.
Zaobišao je stražare i puzeći krenuo ka liniji razdvajanja. Prethodno je poskidao sa sebe sve metalne predmete, da slučajno ne bi privukao pažnju stražara na prijateljskoj, kao ni na neprijateljskoj strani. Lica, ruke, je isprljao blatom, da bi bio što neprimetniji. Na uniformu je zakačio oznake neprijateljske vojske. Nije očekivao da će ga iko primetiti po ovakvom mrklom mraku, ali ovoliko je poživeo, baš zato što ništa nije prepuštao slučaju.
Pre nekoliko dana ovo je sve bila teritorija njegove voljene zemlje, ali su ih neprijatelji iznenada napali i gurnuli ih unazad. Samim tim njegova misija je bila još i važnija.
Nastavio je da puza ka neprijateljskoj liniji. Ovde se vodila teška i žestoka borba. Mrtvi vojnici su ležali na sve strane, ujedinjeni pod zastavom smrti. Smrad raspadajućih tela štipao je za oči i grlo. Toliko dugo je okružen mrtvima, da mu je taj smrad činio samo jednu neprijatnost.
Nekada su ovde komšije sejale žito, sada seju mrtve.
Napetih čula provlačio se preko tela. Sa vremena na vreme ruka ili noga bi mu upala u gnjecavu, crvljivu masu, ali on se ponašao kao da to nije ništa gore od blata sa kojim se igrao kao dete.
U jednom trenutku, namirisao je duvanski dim, znao je da je blizu neprijateljske linije. Još sporije je puzao preko leševa. Posle desetak minuta, primetio je žar cigarete. Znao je da je dovoljno blizu.
Odlučio je da sačeka sat pre svitanja, tada će stražari biti najumorniji. Ležao je licem u lice sa raznetim saborcem i strpljivo čekao, polako i tiho dišući. Zadah truleži je jednostavno ignorisao. Srećom, noć je topla pa neće biti isparenja od daha. Neko drugi bi u takvom položaju izdržao vrlo kratko, ali ne on, smrt je prihvatio kao staru prijateljicu i nisu mu smetali ljudski ostaci, ma u kom obliku bili. Njegov unutrašnji mir je bio čvrst kao stena.
Negde pred zoru, procenio je da je pravi trenutak za pokret. Već neko vreme nije čuo stražara da se pomera. Nastavio je da, kao kakav crv, gmiže kroz tela ka zaspalim neprijateljima.
Prešao je preko grudobrana i našao se na neprijateljskoj teritoriji.
Zaobišao je jednog stražara, koji je dremao na stražarskom mestu. Držeći se se senki, prolazio je kroz neprijateljske redove, sve dublje, povremeno zaobilazeći po nekog dremljivog stražara.
Posle nekih pola sata šunjanja stigao je do svog cilja.
Potegao je Bouvi nož. Zemlja je, srećom, bila meka. Vrlo pažljivo je izvadio busen zemlje na kome je rasla nežna biljka. Cypripedium calceolus, Gospina papučica, jedna od najugroženijih svetskih biljaka. Pažljivo je spakovao u kesu, zatim u ranac. Ako zlotvori, trajno zauzmu njegovu pradedovinu, bar će biti spašen ovaj predivan primerak.
Polako se ponovo vratio istim putem među svoje saborce. Dok niko nije gledao, priključio je nežni cvet drugim biljkama koje su se nalazile u njegovom sanduku, prerađenom u svrhu očuvanja biljaka. Led diode su davale neophodnu svetlost, biljke će moći da se održe dok im ne nađe mesto da ih presadi.
Drška njegovog noža, dobila je novi zarez.
Slika: Amort 1939

15 thoughts on “Recke

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *