Polazak na put

Iako je polazak predviđen tek oko osam, tog jutra sam se zbog buke, ali i zbog nervoze, probudila još negde u četiri. Besciljno sam lutala po stanu, razmišljajući šta da ponesem. Nije lako odabrati. Znam da putujem na duže, a imam ograničenje težine prtljaga. Kako se spakovati?
Na kraju sam ipak uspela da spakujem količinu stvari, koja mi se činila jedva zadovoljavajućom.  Majka mi je pomagala koliko je mogla. Probudila sam oca i brata. Spremila sam poparu, to mi je bilo najlakše.  Bolje je da doručkuju pre nego što krenemo. Put može da se oduži.
Svi su se razvlačili, kao da nemaju želju da krenu na put. Iskreno, nisam ni ja oduševjena tom idejom, ali znam da će nam tamo biti bolje. Kažu da su promene dobre. Za ovu nisam sigurna, ali šta tu mogu. Ako su svi odlučili da idemo, onda  se tu svaka nedoumica završava.
Začuli smo glas preko razglasa, koji nas je obavestio da imamo petnaest minuta da se okupimo na polaznoj tačci. Svi smo poskočili i pokušali da u zadnjem trenutku ponesmo još neku sitnicu. Grabili smo jedno, ispuštali drugo, unezverno se osvrćući oko sebe. Glas nas je obavestio da imamo još tri minuta.
Uzeli smo ručni prtljag, pogledali još jednom oko sebe i izašli. Pitali smo se koliko će proći vremena dok se ne vratimo u naš dom.
Stigli smo do trga. Bilo je tu i naših prijatelja i rođaka. Uprkos prisustvu velikog broja ljuda, vladala je začuđujuća tišina. Tiho smo pozdravili prisutne i čekali dalji razvoj događaja.
Oko nas su stajali naoružano vojnici, koji su bili tu da nam garantuju bezbedost. Osećali smo se sigurnije, ko zna šta bi moglo da se dogodi.
Čekanje se odužilo, već smo svi postali nervozni, pogotovo mala deca. Vojnici su nam podelili malo hleba i vode. Svi smo zahvalni, niko ništa ne zamera jer smo svesni kako je teško doći do namirnica u današnje vreme. U jednom trenutku nam je rečeno da je vreme za polazak. Laganim korakom smo se uputili ka železničkoj stanici. Još uvek nije stigao naš voz. Narednih nekoliko sati smo proveli čekajući. Pitali smo se da li ćemo uspeti da pobegnemo sa ovog prokletog mesta.
Već smo počeli da očajavamo, kada smo začuli poznati zvižduk. Velika crna lokomotiva se pojavila u oblaku dima, vukući desetak vagona. Vojnici su nam rekli da se ukrcamo. Nikad do sad nisam putovala na ovaj način. Ali jasno mi je da smo imali sreće što su uspeli da nam pronađu kakve-takve vagone u ova loša vremena.
Nije bilo lako, ali smo uz dosta gunđanja i poneku suzu,  nekako uspeli da se naguramo.  Vagoni nisu bili prilagođeni za prevoz ovolikog broja putnika, pa nam nije bile najudobnije. Nije važno sve dok nas voze na bolje mesto, što dalje od svega.
Putovanje je trajalo skoro ceo dan zbog brojnih zastoja. Stariji i deca su jedva podnosili put. Mi mlađi, smo se trudili da im olakšamo koliko god je to u našoj mogućnosti. Srećom, jednom ili dvaput su nam naši čuvari obezbedili nešto hleba i vode.
Kad smo već izgubili svu nadu, stigli smo na naše odredište. Bilo je neuglednije, nego što sam očekivala, ali sam se nadala da je bar bezbedno. Izašli smo iz vagona posrćući.  Vojnici su nešto vikali, ne bi li ih svi čuli. Nisam razumela njihov jezik, ali sve dok su tu da nam pomognu, već ćemo se sporazumeti. Postrojili su nas u dva reda. muškarce u jedna, žene i decu u drugi. Istovremeno, rekli su nam da ostavimo sve svoje torbe i kofere i da će nam biti predati kasnije, kada završimo svu papirologiju. Nije nam to bilo po volji, ali su preko prevodioca objasnili da je tako bolje zbog opšte dezinfekcije, ali i lakšeg i bržeg upisivanja. To je imalo smisla, pa smo se primirili. bilo nam je jasno da vojnici samo ispunjavaju naređenja i da oni nemaju ništa sa tom odlukom.
Redovi su bili dugački, ali se činilo da se pomeraju poprilično brzo. Posle nekog vremena sam stigla na red. Prvo su nas sve potpuno ošišali, skinuli su nam svaku dlaku sa tela. Bilo mi je neprijatno, jer se do sada nisam nikad potpuno skinula pred nepoznatim ljudima. Rekoše mi da i taj čin potpomaže ratne napore, pa mi je bilo lakše.
Zatim su nas doveli do stolova za kojim su sedeli mrzovoljni muškarci, ispijenih lica. oni su svakog od nas upisali u neke knjige. Zapisali su naše lične podatke – ime, prezime, godine, mesto iz kog smo došli, zanimanje, bračni status. Bila sam zadivljena organizacijom. Kada ima toliko ljudi na jednom mestu, neophodno je voditi preciznu evidenciju.
Sledeći je bio lekarski pregled, brz i detaljan. Doktor je zadovoljno klimnuo glavom, pohvalivši moje dobro zdravlje. Primetila sam da doktor na stolu drži nekoliko knjiga u kožnom povezu. Kada sam to napomenula jednoj ženi iz reda, ona mi je odgovorila da nije ni čudo da je tako kada je ovde koža jeftinija od papira. Malo me začudila takva konstatacija, ali dobro. Verovatno ovde drže brojna goveda i svinje, pa u njihovu kožu umotavaju knjige. Učinilo mi se da sam na nekima primetila šaru, koja me podsećala na tetovažu. Da li je moguće da ovde imaju i umetničko odeljenje koje oslikava kožu životinja?
Na kraju je usledilo tuširanje. Svako je dobio po komadić sapuna i po neki komad garderobe. Na brzinu bi se istuširali u kupatilu, koje je imalo desetak tuševa. Prijalo mi je da skinem prljavštinu sa celodnevnog puta. iako je voda bila ledena. Sasvim je jasno da je teško zagrejati vodu za ovoliki broj ljudi, pogotovo u ova teška ratna vremena.
Još uvek cvokoćući napustili smo kupatila i ponovo se stali u dugačke redove. Muškarce su odveli na jednu stranu kampa, nas žene, i decu, na drugu. U daljem delu kampa sam videla visoke dimnjake, kroz koje je sve vreme kuljao taman dim. Verovatno je u pitanju neka industrija, pomislila sam.
Obratio nam se jedan od nadređenih, obučen u crnu uniformu, n akojoj su se isticale srebrne oznake.
„Svi ćete dobiti smeštaj“, rekao je pokazavši na oronule barake, oko kojih su se vukle izmučene prilike.
„Imaćete dovoljno hrane i vode“, nastavio je. Pogledavši ponovo izmučene prilike ispred baraka, nisam bila sigurna šta misli kad kaže dovoljno. Ali sa druge stane, jasno mi je kako je teško obezbediti redovna sledovanja u ova ratna vremena.
„Za uzvrat, moraćete da doprinesete ratnim naporima svojim radom, jer samo rad  oslobođa. Dobro došli u Aušvic“
BBCHolocaust
*****************************
Ne smemo nikad da zaboravimo sunovrat čovečanstva…

10 thoughts on “Polazak na put

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *