Pismo

Petar i ja smo sedeli i pili jutarnju kafu, kada je on započeo priču:
– Džoni, zamisli kako sam proveo prošlu noć. Nije mi se spavalo, a nije mi bilo ni do izlazaka. Satima sam sedeo i razmišljao, na kraju sam seo za radni sto, gledao zvezde  i krenuo da pišem pismo.
– Kome si pisao pismo? – pitao sam ga.
– Doći ćemo i do toga. Sedim tako i počinjem sa pisanjem:
“Dragi pronalazaču,
Pošto si ti našao ovo pismo, to sigurno znači da sam ja otišao, da me nema i da se najverovatnije nikada neću vratiti u zemlju. Žao mi je, što je baš tebi pripala čast, ali tu ti ne mogu pomoći.
Veruj mi, glupo je da pitaš zašto sam otišao kada razloga ima toliko, pa ako ih ti sam ne znaš, onda ti ja ne mogu pomoći. Ali, evo, čisto da ti malo olakšam.
Stanje u zemlji je, kao što svi znaju i više nego dobro, užasno i totalno beznadežno. Imali smo komunizam, pa tiraniju jednog, pa demokratsku tiraniju mnogih i šta god bilo sledeće, mislim da neće bitno promeniti stvari.
Para nemam, a i da imam, odakle mi. Dužan sam svima koje poznajem i ne poznajem  i teško da ću ikad moći da vratim pozajmljeno. Ovde da bi imao lovu, moraš biti ili kriminalac ili političar, što se svodi na isto. Mene su roditelji učili da se ne družim sa lošim društvom i da ne budem lopov, tako da ne mogu da se uklopim ni u jedne ni u druge.
Vredan i pošten rad, kao i mnoge druge civilizacijske tekovine, jednostavno nemaju mesta u ovom i ovakvom društvu.
Svi su izgledi da će mi neki dobri i fini momci nameštati kolena, u najmanju ruku i ako budem imao sreće.
Nikako da završim fakultet, više od godinu dana nisam dao nijedan ispit. A zašto bih i završavao? Kome treba još jedan pravnik, ne znam za koju kugu sam upisivao taj fakultet? Da ima pameti, moj i još neki fakulteti bi bili ukinuti na jedno 10 godina.
Devojke? To je već posebna priča i na to neću trošiti mastilo”
– Interesantno ti je to pisamce, baš ohrabrujuće – primetio sam između dva dima.
– Nije mi ni bila namera da motivišem široke narodne mase. Još samo da se potpišem i da odem iz zemlje. U međuvremenu,  zapalio sam cigaretu i misli su mi same odlutale.  Setio sam se svog prvog dima u gimnazijskom WC-u, kašljao sam kao magarac, ali nisam odustajao. Smatrao sam da ću tako biti zanimljiviji devojkama… Znaš i sam, da to nije jedina greška, koju sam u životu napravio.
Pomislio sam i na Bojanu, moju prvu pravu devojku. Nakon što smo zajedno zakoračili u svet odraslih, poklonila mi je zippa, koji me nikada nije izneverio.
Držao sam onog mog Parkera u rukama i setio se Tamare, koje se verovatno i ti, Džoni, jako dobro sećaš. Bila je tako čista i neiskvarena kada je došla na studije u veliki grad. Dobio sam savršenu olovku za godišnijicu i odmah za tim, slomljeno srce. Kad sam je pozvao da odemo negde, ona mi je rekla da ne može jer sedi sa dečkom. Zamisli! Devojka je i više nego dobro prošla obuku velikog grada i pokupila, naravno, najgore vrednosti koje je on nudio.
Dok sam ispijao čašu vina, pomislio sam na tebe i ostale musketare i na sve one naše provode i sve one flaše, koje smo zajedno ispraznili. Eh, kakvi su to bili dani. Ali sve mi se čini da ni provod više nije kao nekada.
Stigla je i zora na zlatnim stopama, te sam pomislio da je to pravi trenutak da odem iz zemlje. Potpisao sam se, duboko uzdahnuo i uzeo pištolj u ruku
Čekaj! – rekao sam Petru – Uzeo si pištolj, hteo si da se ubiješ?
Da – reče mi on – minutima sam tako sedeo u tišini sa pištoljem u rukama, gledajući u cev. Ni sam ne znam zašto nisam povukao obarač. Kukavičluk? Ne, smatram da je potrebna velika hrabrost i da se čovek ubije, kao i da nastavi sa životom. Ne, ipak mislim da me je ljubav prema vama i prema životu odvratila od pokušaja da upoznam svet sa druge strane.
Odlomak iz mog ljubavnog romana  – Potraga

10 thoughts on “Pismo

  1. Život je vrlo perverzna rabota i zato valja negovati radoznalost prema perverziji. Ne zna se šta će biti do samoga kraja, ni ko, ni s kim, ni kada, ni koliko, ni zašto, ni da li da, ni da li ne. Neizvesno. I zanimljivo.

  2. Pismo je deo romana(ljubavni uglavnom), koji se vika Potraga, imaš tu gore desno. Planiram da ga prebacim u pdf, pa ako nekad poželiš da pročitaš, mogu da ti pošaljem…

  3. Nećeš vjerovati, ali dok sam čitao, kontam: „Nešo, ovo obavezno prebaci u knjigu. Ove tvoje priče. Imam osjećaj da su dio neke cjeline.“ Kad čovjek ima knjigue 😀 Šalji na mail, ako nije problem da mogu čitati na mobitelu 🙂 Ako nije problem 🙂 Podsjeti me malo na film I’m Melting With You 🙂

    1. Da, pismo jeste deo romančića koji je nastako kada sam imao 19-20. SA jeden estrane mi je drag, a sa druge sam svestan da to i nije baš, baš dobro. Neki su govorili da liči na Herc roman, drugi da malo vuče na Balaševiča… Pustiću ti na mejl, pa ti sam odluči, ako budeš imao želju da pročitaš… Nije predugačak… 😀

Оставите одговор на Hank Moody Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *