Park

Bio sam sa sinom šestogodišnjakom u parku. Sve je bilo uobičajeno, deca, gužva, cika, vriska…
Kao po običaju igrao se sa svojim stalnim drugarima, jurcali su levo desno, gore dole, pa opet sve u krug.
Da ne bih menjao dnevnu rutinu, malo sam pratio gde je, malo pričao sa ostalim roditeljima.
Sve je bilo baš kao svakog drugog dana…
Osim, što je tog dana, nešto bilo potpuno drugačije.
U jednom trenutku sam se okrenuo i nisam mogao da vidim gde se nalazi.
Počeo sam pažljivije  da osmatram park. I dalje nisam video gde je, iako je nosio upečatljivu vrišteće drečavu majicu.
Maksimalno koncentrisan, ustao sam sa klupe na kojoj sam sedeo i najpažljivije moguće sam osmatrao deo po deo parka. Ništa, i dalje ga nema…
Sada sam već bio blago uznemiren, ali i ljut. Videće svoje kada ga nađem, tako da me uplaši…
Međutim, minuti prolaze, ja se sve unezverenije okrećem oko sebe. Nema promene. Vidim drugare sa kojima se igrao, ali njega nema. Prilazim deci pitam ih gde je moj sin, oni kažu da ne znaju, sad je bio tu negde. Moj bes i ljutnju, zamenjuje strah.
Obliva me hladan znoj, srce mi ubrzano lupa. Počeo sam da trčim levo desno po parku, ali ga i dalje nigde nisam video. Sad su i moji poznanici shvatili da nešto dobrano nije u redu, te su se pridružili potrazi. Raštrkаli smo se na sve strane parka, ali naš trud je ostao jalov.
Već sam bio na samoj ivici živaca, kada sam primetio policajca tužnog lica, koji mi se polako približavo.
Želeo sam da se nadam, da sve bude drugačije, ali izraz na njegovom licu je bio nepromenjen. Prišao mi je, i jedva čujno progovorio:
„Gospodine, žao mi, ali vaš sin…“, jecaj je prekinuo njegovu rečenicu…
„Petar?! Ne, nije moguće! Sine! Petre!!!“, kriknuo sam.
Nisam čuo više ništa šta mi je govorio. Grlo mi se steglo, srce je počelo ubrzano da lupa, vrele suze su mi lile niz lice. Celo telo mi je pulsiralo strašnim bolom.
A onda sam otvorio oči, ležao sam u krevetu u mrklom mraku. Prva pomisao mi je bila: Zašto? Suze su mi ponovo krenule na oči, bol u grudima mi se činio kao predinfarktni, a onda sam shvatio.
To je bio sam o san, težak, lepljiv i odvratan, ali ipak sam o san. Ništa se nije dogodilo. Ustao sam tiho da ne probudim suprugu, prišao našem sinu koji je bezbrižno spavao na leđima raširenih ruku. Pomazio sam ga dok su mi suze i dalje tekle niz obraze, ovog puta nisu bile u pitanju suze neizmerne tuge, već beskrajne sreće. Nikad nisam pomislio da san može doneti ovakav fizički bol.
Srećom, pa nisam imao cigarete u kući, inače bih se ponovo vratio toj navici. Malo sam prošetao po stanu, a glava mi je pulsirala, kao da će ekslpodirati. Kako mi san nije dolazi na oči, otišao sam u dnevnu sobu, ne paleći svetlo seo u fotelju i prepustio se razmišljanju. Kada se zrelije razmisli, od zlatne ribice bih poželo samo dve želje: da mene i moje najmilije služi zdravlje i da svi odlaze po redu i u pravo vreme…

16 thoughts on “Park

  1. Повратни пинг: Rat | Moje priče; Popović Nešo - Shonery
  2. Повратни пинг: Rat - Moje priče; Popović Nešo - Shonery

Оставите одговор на babeidede Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *