Muta

Na moju veliku žalost, kao i većina ljudi oko mene, postao sam prilično imun na ljudsku patnju. To naravno, nije lepo, ali sa svih strana nas bombarduju ljudskom nesrećom. Pravi i lažni invalidi i bolesnici, ucveljeni roditelji, tužna, gola i bosa deca… Da bih sačuvao zdrav razum, čovek jednostavno mora da nauči da ništa ne primćuje. U velikom broju slučajeva, ova tehnika ne pomaže, ali opet, svi radimo ono šta možemo.

 

Pre nekoliko dana desilo se da su mi popustile sve ustave i to iz naizgled, potpuno beznačajnog razloga…

 

Supruga i ja smo uživali u živopisnim snimcima životinja iz dalekog sveta. Emisija je prikazivala, kako se farmeri štite od štetočina, bar ih oni tako nazivaju, te ograđuju svoja imanje bodljikavom žicom. Čudno je kako nas ne pogađu snimci ratom razorenih područja, ali nam se oči napune suzama kada vidimo životinju upletenu u bodljikavu žicu.

 

Odjednom sam počeo da se tresem, niz lice su mi lile suze u potocima, dok su me gušili jecaji. Umirale su mi bliske osobe, ali se nikada do sada nisam ovako osećao. Supruga se naravno, zabrinula, jer nekoliko minuta nisam mogao da se smirim. No, pošto je obdarena mudrošću, svojstvenu pravim ženama, bez reči je otišla do kuhinje i donela mi zeleni čaj bez šećera. Zapalio sam cigaretu i povukao dubok dim, srknuo čaj, a onda odgovorio na upitni pogled moje drage i vratio se više od trideset godina unazad.

 

Tokom svakog letnjeg raspusta sam, kao i mnogi moji vršnjaci, išao kod babe i dede na selo. To mi je mnogo značilo, iako bi mi ponekad bilo žao što ostavljam svoje omiljene igračke i drugare iz grada. Ipak, selo je ipak donosilo nove avanture, igre, drugare, ali najvažnije od svega, slobodu kretanja, koja je bila nezamisliva u gradu.
Jedan od prvih komšija mojih babe i dede, bio je Jovica, ali su ga međusobno mnogi zvali Muta. On je bio stariji od mene godinu ili dve, ali nam to nije predstavljalo prepreku za svakodnevno, celodnevno druženje.

 

Nadimak Muta, dobio je zato što, naravno, nije mogao da govori. Na žalost, za njegovu nemost kriva je bila njegova majka, mada nisam siguran da zaslužuje da se tako naziva. Kada je imao nepunih godinu dana, ona mu je iz samo njoj znanih razloga sipala varikinu u usta!

 

Sve to je dovelo do toga da je ostao bez glasnih žica i naravno, više nikada nije mogao da govori, već samo da se oglašava neartikulisanim glasovima, mada je savladao znakovni jezik.

 

Od samog podsećanja na taj događaj, zasvrbelo me je grlo, te sam brže-bolje zapalio još jednu cigaretu i nastavio prisećanje nakon nekoliko dimova…

 

Ni dan danas nisam uspeo da shvatim, kako je mogla da uradi tako nešto. Da se ja pitam, uveo bih psihološki test svim budućim roditeljima, istog trena kada se kod ginekologa utvrdi trudnoća.

 

Tu ženu su smestili u neku ustanovu iz koje se nikada nije vratila. A Joca je ostao sa ocem, čika Perom, dobrodušnom gromadom od čoveka.

 

Mi smo počeli da se družimo kada sam imao nekih šest ili sedam, a on osam ili devet. Ljudi obično izbegavaju „oštećene“ ljude, A i deca u selu su pre bila sklona da ga isključe iz svojih igara, nego da ga prihvate.

 

Iz nekog razloga, meni je druženje sa njim izuzetno prijalo i mogli smo da se razumemo, iako je postojala govorna barijera. Mogli smo divno da ćutimo zajedno. Bio je jedan od najboljih prijatelja koga sam imao u životu, ali to saznanje je došlo godinama prekasno. Sada mi je krivo što sam u nekim trenucima prema njemu bio zao i nepravedan, ali deca su jednostavno takva. Uvek traže nekog slabijeg, nad kim bi dominirali.

 

On se nikada nije ljutio na mene, samo bi me pogledao svojim večito tužnim očima, kao da kaže da mi unapred sve oprašta. Imao je srce, koje je svojom ljubavlju moglo kao ozonskim omotačem da obavije Zemlju.

 

Jednom smo se igrali iza dedine kuće. Bili smo indijanci, a to je podrazumevalo šunjanje po što zavučenijim, neobičnijim i prljavijim mestima. Tako smo u igri došli i do ograde od bodljikave žice, koja nas je delila od komšija sa kojima je deda bio u nekoj staroj zavadi.

 

Želeo sam da preskočim žicu, ali je bila previsoka, a nisam mogao ni da se penjem ni provlačim ispod, jer mi je baba zapretila teškom kaznom, ako se opet vratim sa pocepanom garderobom.

 

Dok sam razmišljao šta da uradim, Joca je prišao ogradi i golim rukama pritisnuo bodljikavu žicu na dole, da bi mi omogućio da se provučem. Zaprepašćeno sam gledao u njegove šake preko kojih je tekla crvena tečnost i kapala na suvu zemlju. A njegove beskrajno tužne oči kao da su mi govorile: „Hajde, samo ti prođi neozleđen. Posle svega, za mene i tako nije važno.“

 

Iako sam imao samo sedam godina, do same srži mog bića me pogodila sva dubina njegove patnje, ali i širina njegove bezuslovne ljubavi.

 

Kada sam se tog leta vratio u grad, još uvek nisam znao da se u meni nešto zauvek promenilo.

 

Na žalost, to je bilo i naše poslednje zajedničko leto, jer ga je te godine pijani ludak pragazio autom i tako okončao život najnamučenije i najbolje osobe, koju sam ikada poznavao.

 

Ućutao sam, supruga i ja smo dugo, dugo zagrljeni sedeli u tišini, izgubljeni u sopstvenim zbrkanim mislima.

7 thoughts on “Muta

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *