Nikolo Amaniti

U današnje vreme ima mnogo pisaca, a broj knjiga neću ni spominjati. U tom broju, postoje i dobro napisane knjige, kao i one, koje nisu toliko dobro napisane. To ne znači da su loše, već da jednostavno nisu uspele da me zainteresuju. Kad se sve sabere i oduzme, shvatam da nemam dovoljno života da pročitam sve knjige, koje bi me interesovale. Nekad mi bude žao što ko zna koliko odličnih knjiga i pisaca prođe ispod mog radara. Dobro, ne moram baš ni da pročitam sve što želim. Srećom, pre nešto više od deset godina (trinaest da budemo precizniji), naišao sam na Amanitija. Zapravo, tadašnja devojka, a današnja supruga me uputila na istog. Nakon prve pročitane (mislim da je u pitanju bila „Poslednja Nova godina“), sa velikim nadama i neizmernom radošću sam uzimao sledeću u ruke. Nije mi svaka njegova knjiga „legla“, što je i normalno, jer mi se ne dopade uvek ni ono što sam napišem. Ali bih uvek uživao i više nego dovoljno.
Evo samo nekoliko reči o čoveku.
Nikolo Amaniti, rođen 1966. u gradu na sedam brežuljaka (urbs eaterna ili Rim za ove sa jeftinijim ulaznicama). Započeo je studije biologije, ali nikad nije stigao do kraja. Umesto toga, posvetio se pisanju. Objavio je, za sada, sedam romana. Prvi je objavljen 1994., a poslednji 2015. Po nekim Amanitijevim romanima su snimljeni filmovi. I ne tamo neki fimovi, već ostvarenja koja su radili čuveni režiseri – Bernardo Bertoluči i  Gabrijel Salvatori.
Verovatno se pitate čime je Nikolo Amaniti zaslužio da se nađe na listi meni dragih i omiljenih pisaca?
Glavni razlog je sledeći – obožavam njegove likove. Oni su najčešće osobe, koje srećemo u našoj okolini. Obično su u pitanju mladi ljudi, nesnađeni u ovom brzom i sumanutom svetu, koji nikog ne čeka. Često su na nekoj od margina društva, stvarnoj ili zamišljenoj. Pokušavaju, mučenici, da se izvuku, da od svog života naprave nešto bolje, ali – cvrc.
Kao da im nije dovoljno što imaju svoje probleme, Amatini mora da ih smesti u (često) bizarne situacije. Takav razvoj događaja ne bi mogao da predvidi niko zdravog razuma, pa nije ni čudo da su Amanitijevi likovi pogubljeni u svemu što ih snalazi. Nije njima  lako sa njihovim tvorcem. Ako negde postoji sindikat izmišljenih književnih likova, Amaniti će biti u gadnom problemu.
Humor je sledeći Nikolov kvalitet, koji izuzetno cenim. Iako mnogi misle da je lako nasmejati druge, to je daleko od istine. Dobar, promišljen humor, nije lako ni napisati ni preneti čitaocima. Svako ko uspe u tome, ima kod mene veliki plus.
Poslednju Amamniteijevu knjigu sam pročitao pre nekoliko meseci. U pitanju je – Ana.
U ovoj knjizi, autor odlazi u budućnost. Ne brinite, ne ide daleko, možda samo godinu, dve, tri, pet… Celokupna populacja planete je zbrisana opakim virusom. Preživela su samo deca.  Sve vreme pratimo Anu i njenog mlađeg brata, koji lutaju Sicilijom u nadi da će izbeći zlu sudbinu.
Knjiga je potresna od početka do kraja i nagoni na ozbiljno razmišljanje. Ima manje humora, nego što je očekivano, ali to ne umanjuje kvalitet iste.
Je li neko čitao Amanitija? Kako vam se čini? Ako niste, hajd’ polako u biblioteke i knjižare.
I za kraj još jedn apreporuka. Ako želite da svarate viruse i bakterije, koji treba da zbrišu čovečanstvo, skinite igricu Plague.Inc

7 thoughts on “Nikolo Amaniti

    1. Strogo uzveši i nije baš… Situacije realne, ali se uglavnom odvijaju po Marfijevim zakonima. Sve što može da pođe naopako, uradiće to na najgori mogući način… 😀
      Nemojd a čitaš samo fantastiku, šaraj po žanrovima… 😀

  1. Занимљиво пре петнаест год. и мени га је бивша девојка препоручила. ?”Долазим по тебе и водим те са собом” . Један фантастичан писац

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *