Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra…

Pre nekoliko dana je proslavljena pobeda nad fašizmom. U našoj zemlji poprilično neprimetno, kao da se stidimo našeg učešća u II svetskom ratu. Možemo mi da diskutujemo da li je naše učešće bilo neophodno i da li smo ginuli džabe. Takođe možemo i da se ne slažemo da li je uređenje posle rata bilo dobro ili nije. U svakom slučaju, sramota je ne podsetiti se svih žrtava.
No, dobro. U svakom slučaju nisam želeo da pišem o ratu. Početak maja meni budi potpuno druge emocije. Predveče 12.05. davne 1990. umro je moj otac. Verovatno nije moglo da se dogodi u nezgodnijem trenutku, živeli smo u Zagrebu, haos samo što nije počeo, brat je imao tri, a ja jedanaest godina. Bili smo svi zajedno u stanu, jeli palačinke, kada se samo srušio – srce je otkazalo.
Sad treba u pozadini da se čuje – aaa…
Šalim se, nisam počeo da pišem ovaj tekst da bih kukao nad svojom sudbinom i da bih privlačio jeftine poene i vaše obožavanje, da ne kažem lajkove (ako baš insistirate, slobodno udrite po tom dugmetu). Bilo je tih godina klinaca, koji su izgubili mnogo više od mene i to na mnogo gore načine, a na žalost ima ih i danas. Nadam se samo da nećemo dozvoliti da nas ponovo neki novi Miloševići, Tuđmani, Izetbegovići, uvuku u nova prolivanja krvi. Vidim i da se ovi Vulini, Vučići, Šešelji, ali i Putini i Trampovi odlično pokazuju kao „mirotvorci“.
Obrni, okreni, opet stigosmo do ratova. A to nikako nije tema ovog teksta…
Pamtim ga kao ozbiljnog i donekle strogog (ipak je bio oficir). Čini mi se da sam od njega dobio batine samo par puta, ali to je bilo dovoljno. U početku, nisam bio siguran šta da mislim o tome. Kao i svako dete, voleo sam roditelje, ali sam ipak bio naklonjeniji majci. I ona je iznela kako je mogla taj gadan period, sa više ili manje uspeha. Ali dobro, svi smo mi živi ljudi, trudimo se i grešimo i opet se trudimo i dalje, najbolje što znamo…
Međutim, kako su prolazili meseci i godine, sve više mi je nedostajao otac. Bilo je trenutaka kada sam želeo da popričam sa njim, a nisam bio u mogućnosti. Devojke, društvo, politika, životni izbori (pogrešni i ispravni), o svemu tome sam morao da donosim vlastite sudove (ovakve ili onakve).  Ne znam kakav bi odnos imali i da li bi razgovarali o svim temama ili ne bi. Ko bi znao šta bi život doneo? Da li bih ja donosio drugačije odluke (bolje ili lošije) ili bih sve uradio kao i sada? Da li bi mi bilo lakše ili teže? Da li bi on predstavljao tvrdu tradicionalnu struju i da li bismo se stalno sukobljavali ili bi imali blizak odnos? Ne znam, teško je predvideti sve moguće ishode. Sve je to u domenu ŠBB KBB (šta bi bilo kad bi bilo).
Baš nešto razmišljam i kontam da je moj sin u godinama kada sam ja ostao bez oca (a i ja imam taman toliko godina, kao i on kada je umro). I onda se pitam, kako bi me sin pamtio i koju bi asocijaciju kod njega to izazvalo? Da li bi se osetio oslobođenim ili sputanim? Ne znam, nadam se da ni on neće saznati. Ipak roditelji treba da umiru kada deca odrastu i postanu ljudi (što bi se reklo). Samo da ide po redu i na vreme, zar ne…
Hteo sam da kažem sledeće. Niko od nas ne zna kada će mu crni kosač doći u posetu. Naravno, svi se mi nadamo da ćemo doživeti duboku starost i po mogućnosti umreti mirno i u snu. Međutim, nekad bude i drugačije i smrt dođe nenadano, toga budemo bolno svesni kada prošetamo grobljima ili pročitamo fejzbuk za penziće.
Upravo stižem do poente. Volite sada svoju decu i bližnje. Dajte deci do znanja da ste ponosni na njih i da ćete uvek biti, kao i da ćete podržati sve njihove životne izbore, kakvi god oni bili. Kažite im da je najvažnije da odrastu u dobre, poštene i prave ljude, a sve ostalo će već doći na svoje. Posebno važi za očeve, nećete biti manje muško, ako svojoj deci (po)kažete da ih volite. Znam, mi Balkanci smo čvrst soj, ne podležemo sentimentima. Ne brinite, nećete se raspasti na komadiće ako malo pustite emocije. Odvojite vreme za klince i već danas im pokažite (ako niste imali naviku do sada) koliko vam je stalo, jer već sutra može biti kasno.
Slika – HolgersFotografie

12 thoughts on “Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra…

  1. Za ljubav i dobre odnose nikad nije kasno. Svaki dan treba proživjeti do kraja, a ispuniti ga toplinom i davanjem sebe jer možda će nam sutra biti kasno i žao što jučer nismo napravili više.Lijepo napisano.

  2. Rasplakao si me…gdje ćeš bolan ,,Nešo od Zagreba,, meni pretpostaviti ovakav tekst…
    Prvo što mogu da žalim je ,,znači i tvoj otac je bio oficir,, i da ti kažem djeca dotičnih sklona su emocijama u višku…provjereno…
    Drugo što mogu da ti napišem malo je teško…moj sin, kada je u drugom osnovne crtao širu porodicu, rekao je učiteljici ,,ovdje fali jedan djed…znate on je mrtav,, …dječak je sam odabrao da tako kaže učiteljici jer se ime njegovog djeda oficira nije nikad pominjalo , samo je kao mali dječak virio u moje uzdahe nad nekim plavim pismima iz kasarne…Vidi mene što sam se nastavila…ostavio me je kada sam imala dvije godine, sreli smo se poslije četrdeset godina…rekao mi je ,,Jadan ja koga sam propustio sve ove godine,,
    Ja sam njemu rekla ,,volim te oče i uvijek sam…sve ove godine,,
    Eto…pozdrav za tebe…

    1. hvala ti na ovom divnom i iscrpnom komentaru… KOd nas je sveopšti manjak deda, tako da moj klinac nema baš i neki odnos prema tome… Vratio s eposle 40 godina? uh, možda je bolje da ne ulazim u detalje te priče… 🙁

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *