Stiže Nova, a odlazi Stara godina…

Novogodišnji praznici su, koliko god mi gunđali i bili matori, uvek ono nešto posebno. Svakome prija pomisao da će se početkom nove kalendarske godine, životne oklonosti promeniti i postati bolje. Iako znamo da se vrlo retko bilo šta menja samo od sebe, mogućnost novog početka je svakako privlačna, zar ne? Lepo je bar na par dana zaboraviti, ili bar zanemariti, da je život neprestana borba.
Ne brinite, ovo neće biti tekst Kako je sve bilo mnogo bolje u moje vreme, već ću samo izneti svoja sećanja i emocije, vezane za ove dane. Iskreno, nešto je bilo bolje, nešto nije. A i svakome je najbolje ono doba u kom je proživeo svoje detinjstvo i mladost.
Novu godinu sam, kao klinac, čekao sa velikim nestrpljenjem. Prvi razlog je bio taj što je to označavalo polugodište i dugačak zimski raspust. Ovu budalaštinu sa današnjim zimskim raspustom podeljenim u dva dela ne mogu nikako da shvatim. Takođe, tokom istog tog raspusta, podrazumevalo se da se o školi misli malo ili još i manje od toga.
Obavezan začin je najčešće bio sneg, koji bi ljudski napadao i zadržao se dovoljno dugo da možemo kućama da se vratimo mokri kao čepovi. Nova godina i ima smisla sa snegom. Zamislite da istu dočekujete na tropskom ostrvu… Da, znam, bilo bi lepo, ali nije ista vrsta užitka.
Pošto je meni televizor bio veoma drag predmet (bio je uključen obavezno do Koncerta u podne, a često i kasnije ), često se sa radošću setim filmskih maratona koji su išli za Novu. Ako me pamćenje ne vara, nije moglo da prođe bez svih nastavaka Supermena. Naravno, te posebne i magične noći sam mogao da ostanem duže budan, a to je stvarno bila retkost.
Petarde su mi dugo bile zabranjene, a nisu ni bile toliko dosutupne, pa ih nisam bacao u ponoć. To se kompenzovalo na drugi način, pogotovo ako bi Novu godinu dočekivali kod babe i dede u Slavoniji. Pošto mi je otac bio aktivni oficir, a deda oficir u penziji, obojica su imali po pištolj. Deda je imao niklovano oružje, predivno izgravirano. U ponoć 31. njih dvojica bi ispred kuće ispalili po šaržer. Meni, kao najmlađem detetu, je preostalo da pokupi čaure i da ih sa ponosom čuva kao veliko blago.
Jasno je da je bilo i onoliko kolača. Kolača, koje ne smeš da jedeš kao izbeglica iz Etiopije, već fino i pristojno. Kad niko ne gleda, onda bih drpio po neki više.
Pokloni? Naravno. Obično bih bio zadovoljan dobijenim. Ne mogu da se setim kad je prestala priča o Deda Mrazu, tako da sam poklone dobijao od mojih. A i Deda Mrazovi u moje vreme nisu bili nešto reprezentativni.
Sve do početka devedestih, čini mi se da je bilo neko bezbrižnije vreme. Možda i nije, ali sam ipak siguran da smo kao deca bili mnogo manje opterećeni budućnošću, okruženjem, novcem… To je verovatno zaostatak pozitivnog duha osamdeseth, koji je čak duvao i na ovim prostorima.
Nove godine tokom devedesetih su mi bile tu i tamo, a i kasnije im nisam pridavao neki veći značaj.
Tek u poslednjih sedam, osam godina, kako mi je klinac porastao, ponovo je ovaj datum dobio na važnosti. Kitimo kuću već početkom decembra,  i ukrasi stoje skoro do kineske Nove godine.  Neizostavni ukras je i Deda Mraz, koji lično donosi željeni poklon. Kad je naslednik počeo da sumnja u istog (to je nekako povezano sa polaskom u školu), onda je Deda Mraz svojeručno pisao pisma i obaveštavao da će doći i da prati sinovo ponašanje. Ta pisma su izazivala veliko uzbuđenje. A pošto su stizala i nekim drugarima iz razreda, onda su imala dodatnu težinu. Čini mi se da današnja deca suviše brzo odrastaju i gube tu dečiju nevinost i bezbrižnost. Zato smo se i supruga i ja trudili da magiju održimo što duže u životu.
Izbacili smo televizor iz kuće pre nekoliko godina (pokvario se i više nismo imali želju da kupimo novi), ali zato krajem decembra gledamo serijal o Hariju Poteru i uživamo svaki put. Jasno je da pored toga otpratimo još izvestan broj crtaća i filmova.
Nismo suviše opterećni hranom, ali ima kolača… I sada kolači mogu da se jedu i za doručak i za večeru…
Petardi nema, ali zato ima dovoljno prskalica.
Eto, tako se u mojoj porodici dočekuje Nova i ispraća Stara godina.
Želim vam sve najlepše u Novoj 2020. i potrudite se da ostvarite sve svoje želje i snove.
Slika – Geralt

10 thoughts on “Stiže Nova, a odlazi Stara godina…

    1. Hvala ti na lepim željama… Propuštaš važne vesti, to sam odradio još krajem prošle godine… 🙂 Moraću da se opet malo aktiviram na Krsti… 🙂

  1. Ne znam da li si i tamo stavio obaveštenje, ali ovde nisam ni ulazila do skoro.
    Neki sam haos imala privatno, pa sam rasejana bila (hoću reći nisam ništa videla ni u rl dok ne tresnem glavom o to:D).
    Ali, nema veze, dobra vest je dobra vest.
    Nema tu zastarevanja…
    Nego, kako može da se poruči knjiga?

  2. Slika Geralt – morala sam da se vratim da vidim koji Geralt 😛
    Srećni praznici, Božić i Nova godina, i Kineska Nova godina 😀
    I još jednu knjigu da izdaš naredne godine, Steva Kralj kaže da se valja jednom godišnje 😉

    1. Onda već kasnim ove godine, sledeće dve knjige… 🙂 Igrom slučaja sam više puta uzimao slike od Geralta… 😀

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version