Šta ćemo sa Kosovom (i Metohijom)?

Kako nas mediji upozoravaju, došli smo do tačke ili-ili. Naravno, medijima i tako ništa ne verujemo, pa baš i ne obraćamo pažnju na to šta pišu. Da ima nekog reda, većina medija bi bila davno pod ključem.

Zabavljali su nas i potencijalnim ratom sa Hrvatskom, koji se na kraju završio tako što su za našeg uvaženog ministra spoljnih poslova rekli da je propali šlager pevač. Dobro je da nismo zbog tih reči, poslali na komšije sve rashodovane avione koje imamo. Ispravićemo grešku i sad ćemo, kada uđemo u sukob na Kosovu i Metohiji, tamo postaviti i onaj S300 koji nam je stigao od naših najvećih pomagača i prijatelja i rođaka.

No, da se vratim naslovu ovog teksta.

Nikad nisam mogao ni da pomislim da ću se u nečemu složiti sa bivšim radikalom (ma, da, hoće baš to da se desi da neko bude bivši), a sada najvećim demokratom u poznatom svemiru, ali i šire. E, demokratijo, nisko si pala.

Reče čovek da je južna pokrajina izgubljena za nas i da nije on kriv, već knez Lazar. Dobro, držao bih Lazara ipak po strani što se tiče ove teme. Naravno da je Vučić odmah proglašen izdajnikom. Izdajnik je on na osnovu mnogo drugih stvari, a to što će da stavi potpis na tamo neki papir, još mu je i najmanji greh.

Odmah se pojaviše brojni dušebrižnici (virtuelni ratnici, borci na tastaturi, oni koji su Kosovo branili pljačkanjem radnji u Beogradu) koji smatraju da treba svi da obučemo uniforme i da se zaputimo na jug. Važi. Neka slobodno krenu, nemoj da bi im neko stao na put. Što se mene tiče, mogu slobodno da me zaobiđu. Pratiću njihovo napredovanje putem Fejsbuka i Tvitera.

Da ratujem nemam nameru. Ni na jugu ni na zapadu, ni bilo gde drugde. Uvek kada mi ponude da ginem za svoju zemlju, radije biram da živim. Moj stav o ratu je izrečen u pesmama – Ratnik paorskog srca i Samo da rata ne bude. I u mnogim drugim, istini za volju, ali dobro sad…

Što bih to radio? Šta mene veže za Kosovo?

Ako stavimo na stranu, da su to svete srpske zemlje, onda ništa. Mada, to što je nešto nekada bilo, ne znači da će biti i u budućnosti. Ništa nije večno. Koliko je meni poznato, niko od mojih nije došao odatle. Nikad nisam bio ni blizu granica južne pokrajine, kao ni većina građana ove zemlje.

Za razliku od mnogih koje srećemo svakog dana.  O čemu pričam? Koliko mogu da primetim, u svakom državnom preduzeću ima sve više i više ljudi sa Kosova, zapošljavaju se bez ikakvih problema. Na svim su pozicijama, od šefova, direktora, pa na dole. Da se razumemo, nemam ništa protiv onih koji dolaze iz drugih krajeva, i sam sam dođoš. Ali imam protiv kada je velika većina otišla sa Kosova i Metohije, tako što je za masne pare prodala sve što su imali. Budimo realani, sad da neko ponudi desetostruku vrednost za ono što posedujemo, pitanje je da li odbili ponudu. Prodali ste? Dobro, svaka vam čast. Jedino što je posle glupo da nam se serviraju prazne priče o lažnom patriotizmu.

Što se tiče onog malog broja Srba, koji nisu prodali zato što ili nisu hteli ili im više niko ne nudi novac, njih možemo da smestimo u Srbiju. Ima toliko napuštenih imanja, cenim da država može da ih otkupi (kada već deli kintu strancima). I kuće i njive i sve što treba. Mada to treba uraditi i za brojno građanstvo ove zemlje, koje bi rado živelo na napuštenim selima, ali nemaju tih par desetina hiljada evrija za početak.

„Ti bi tek tako Šiptarima poklonio sve?“, pitate se.

Ne tek tako. Koliko razumem situaciju, mi imamo nekoliko izbora.

1 – Možemo da se busamo u grudi junačke i da tvrdimo da je Kosovo srce Srbije (koje kuca van tela). Sve vreme gunđamo i šaljemo „opasne“ poruke preko već spomenutih medija. Eventualno igranku možemo da proširimo sa potencijalnim vojnim dejstvima. Kada dobijemo nekoliko šamara, onda pokunjeno napustimo Kosovo i Metohiju praznih ruku i džepova. Naravno, posle toga kukamo kako život nije fer i kako je ceo svet protiv nas. To nam je već poznati scenario, svi se dobro sećamo kako je sve prošlo..

2 – Možemo da tražimo bezobrazno mnogo love. Pokrivanje nacionalnog duga, kinta za svakog građanina i tome slično. Ovo deluje kao dobar plan, mada bi nam verovatno lakše prošao pre izvesnog broja godina.

3 – Možemo da pripremimo stogodišnji plan o vraćanju pokrajine u okrilje Srbije(naravno, ako nam južna pokrajina znači toliko)? Smernice? Za početak, kupovati sve što se da kupiti na Kosovu i Metohiji. Naravno, sve to odraditi preko stranih kompanija, ali je jasno da Srbija mora biti krajnji vlasnik. Za detalje, treba razmišljati o Kinezima, koji su imali plan kako da povrate Hong Kong od strane Britanca i uspeli su u tome, naravno. Kao dodatno štivo  preporučujem knjige Šan i Đian, čuvenog Erika Van Lustbadera. Ne spominjem slučaj Izraela, jer je to samo po sebi nesrećno rešenje…

Namerno se nisam doticao istorijske pozadine, kada je Kosovo bilo srpsko, kad nije, zašto nije, ko je prvi prodao isto i zašto je to uradio. O tome je već ispredano onoliko i tu svako ima svoje mišljenje.

U svakom slučaju, ovo je jedna nezgodna tema i treba je rešiti što pre, ali moramo da imamo na umu da rat nije opcija. Gospodo sa vrha, ako nemate ništa pametno da ponudite, nemojte ni da nam zveckate oružjem.

Slika preuzeta sa ovog mesta.

14 thoughts on “Šta ćemo sa Kosovom (i Metohijom)?

  1. Slažem se u velikoj meri sa tobom. Dodala bih još stavku 4: da se SPC, budući da su najglasniji kada je reč o ovoj temi, preseli na Kosovo, patrijaršija da bude u Peći i sl. A svoj „dvor“ u centru Beograda neka poklone gradu, možda da se adaptira u muzej. 😀 Meni je, inače, fantastično kad neki likovi koji nisu videli ni r od rata i žive u luksuzu i komforu krenu sa radikalnim idejama i sa tim kako bi oni. Ja ih zovem đakuzi desnica.

    1. Ovaj predlog je odličan treba ga uvrstiti u neki program. Da ljudi znaju šta je rat, ne bi nikad pomislili da pozivaju na isti… Ali, uvek ima budala kojima se lako napuni glava…

  2. Vrh planine i majstor za vrtove…Ne,komparacija sa Hong Kongom nije dobra.Hong Kong je dat na 99godina,pa preuzet.Maestralno uradjen posao kineza,koji razmišljaju o razvoju na nivou od,recimo 500 godina.Mi nemamo petogodišnji plan.Po proceni,Kosovo vredi oko pet stotina milijardi dolara,dok je Srbija na upola te cene.Znači,sve je u interesu.Slažem se jedino u tome,da smo izgubili poziciju,da se cenjkamo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *