Pišče, živiš li od pisanja?

Ovih dana su aktuelni tekstovi na temu – Može li se živeti od pisanja, koliko zarađuju pisci, gde troše tu silnu lovu, zašto stalno kukaju…
Da se razumemo. Svakom piscu je prilikom pisanja, glavni motiv interakcija sa čitaocima. Svest da neko želi da pročita ono što smo napisali. Na stranu ta povezanost, da vidimo gdi su novci? Dakle, može li se živeti od pisanja?
Ako moram da odgovorim u jednoj reči, rekao bih – može. (o kvalitetu istog možemo drugi put)
Kako? Vrlo jednostavno, treba samo povećati tiraže. Većina knjiga se danas objavljuje u tiražima od od 500 – 1000 primeraka. Ako pisac objavljuje knjigu svake ili svake druge godine, onda to nije dovoljno za bilo kakav život od pisanja. U ono vreme, kad smo živeli u tamnici naroda, obični roto romani su dostizali tiraže od 100 000, pa čak i preko 200 000 primeraka (mesečno, ne godišnje). Danas to zvuči kao naučna fantastika, Izuzetno su retki domaći pisci čiji tiraži stižu do 10000 primeraka.
Ako ćemo iskreno, i po belom svetu, najveći broj pisaca ne može da živi od pisanja. Nije lako biti čitan, a još gore prodavljiv pisac u vreme kad svako može da napiše i objavi knjigu. To je skroz u redu. Ko ima želju da se izrazi pisanjem, neka piše.
Promocija domaće književnosti može biti od izuzetne važnosti. Više priče o domaćim piscima = više čitalaca = veći tiraži = više šuški. Da ne spominjemo filmska i slična prava…
Saznali ste poentu, ne morate da čitate dalje, ako vas ne zanima.
Pokušaću da napišem gde vidim problem i kako bi isti mogao da se reši. Naravno, prihvatam da nisam u pravu i da od drveta ne vidim šumu. saslušaću i razmisliti o svakoj primedbi.
Proces treba da je sledeći: pisac→ knjiga → izdavač → knjižara → čitaoci
Hajdemo onda nekim redom.
Pisac je uz manje ili više truda i umešnosti, napisao tekst koji želi da pretvori u knjigu (najčešće od papira, za elektronske i dalje mnogi smatraju da nisu knjige). O kvalitetima istog nećemo sada. Idealno bi bilo da su beta čitaoci dali svoj sud, da se pojavio pristojan urednik, koji je pomogao da se iz rukopisa (kompjuteropisa) izvuče najbolje. U varijanti gde postoje normalni izdavači, oni obično obezbeđuju urednika i prateće šminkanje knjige. Sve je spremno da tražimo izdavača.
Izdavač je taj, koji treba da prepozna vrednost (u ovo moderno vreme – prodavljivost). Na našim prostorima postoje dve vrste izdavača. Oni koji sami finansiraju svoja izdanja i gde pisac nema troškova (u načelu), koji obezbeđuju urednika, lekturu, prelom, naslovnicu. Idilično, zar ne? Ta kombinacija je najčešće obezbeđena za one koji su već izgrađena imena, bilo književnosti, bilo neke druge javne oblasti. Činjenica je da čak i većina velikih imena ima realtivno skromne tiraže i dok svi naplate svoj deo, piscima ne ostaje mnogo.
Ovde je osnovni problem, što velike izdavačke kuće (a kod nas ih ima svega nekoliko) teško i retko prihvataju potpuno nepoznate autore. Mislim da bi bilo neophodno da jačaju scenu, tako što će organizovati konkurse, tražiti imena. Neće im novi Adrić pasti sam sa neba.
Drugi tip izdavačkih kuća su one koje ne finansiraju svoja izdanja. Naplaćuju od pisca objavljivanje knjige, lekturu, naslovnicu, marketinga nema (osim ako pisac ne plati). Da se ne lažemo, preko 90% objavljenih knjga domaćih autora su kompletno finansirane od strane samih pisaca. Ne kukam, samo konstatujem, da razbijem zablude. Što će reći da se ti izdavači ponašaju kao štamparije. Iz tog razloga, mnogi pisci se odlučuju da idu u samizdat varijantu.
Prošli smo sve muke sa rukopisom, izdavačem i imamo knjigu u rukama. Sreća!!! Pored toga što će naše knjige prvo kupiti prijatelji i rodbina, bilo bi lepo stići i do drugih čitalaca. Kako? Društvene mreže su prvi logičan izbor. Tu sad postoji ona tanana granica između preteranog samoreklamiranja i dovoljne mere. Mnogi knjigoljupci vole da osete knjigu fizički, zato najradije kupuju u knjižarama. To i jeste najlepše, prolazite pored svih tih knjiga, pipkate, listate, njuškate (nemojmo osuđivati) i na kraju izaberete koju ili koje želite da ponesete kući. Pri tome mislite da ste pomogli autoru kupovinom njegove knjige. I da i ne. Jeste u smislu da je u vama dobio novog čitaoca i to je sjajno. Niste u smislu finansija. Knjižare, pogotovo veliki sistemi, naplaćuju izdavačima/piscima nerazumno visoke procente. U situaciji da vas pljačkaju na ulici uz oružanu pretnju, verovatno bi vam uzeli manje para. Dakle, apel knjižarama, manji procenti.
Čitaoci. Često čujem komentare – ne čitam domaće autore, nema tu ničeg vrednog, posle Selimovića i Andrića domaća književnost je umrla. Poslednjih godina, zahvaljujući društvenim mrežama, taj stav se polako menja i ljudi sve više šansi daju domaćim psicima. Ne kažem da je svaka domaća knjiga vrhunsko ostvrenje. Naravno da ćemo naići i na dobre i na loše knjige, načitao sam se i jednih i drugih.To je normalno, mi smo ti koji treba da vršimo trijažu i da tražimo naslov vredan čitanja. Čitaoci već rade odličnu stvar i oni su ti od kojih najviše zavisi da li će se neki pisac čitati ili neće.
Ona priča da se kod nas ne čita, jednostavno nije tačna Upoznao sam onoliko ljudi koji mnogo čitaju, koji vole dobru knjigu i  koji svim srcem podržavaju domaće pisce. Osnovni problem je niska kupovna moć, iako su knjige na našim prostorima besramno jeftine, nije lako odvojiti tu svotu.  Knjige ne smeju biti luksuz. Ovde ide apel ka onima gore (baš ih bole uši za moje apele), da umesto što  se prepucavaju, stvore klimu gde će ljudi raditi za novac i pristojne plate, a ne za kikiriki.
Povećanje kupovne moći = više prodatih knjiga = veći tiraži = više poreza = bolji standard…
Zanimljivo je da su knjigoljupci posebna spona na ovim prostorima i tu nema mesta za nacionalnu podeljenost. Ako neko radi na pomirenju naroda i narodnosti, onda su to knjigoljupci.  Svi čitamo sve sa prostora bivše SFRJ. Načini na koje te knjige prelaze granice su tek posebna priča i zahtevaju izuzetne organizacione sposobnosti. A zamislite samo da sve te knjige putuju bez problema?
Pored svega i pisci takođe treba da budu svesni okruženja i svojih kolega. Koliko god mislili da smo jedini koji znaju da pišu, a da svi ostali napuste pozornicu, nismo u pravu. (Pročitati knjigu o Mirku i videti kamo vodi ovaj stav) Domaći pisci treba da čitaju domaće pisce. Pisao sam nedavno baš o čitanju domaćeg. Takođe ne bi bilo na odmet pomoći savetom (pogotovo kada vas neko lepo pita). Slobodno preporučite čitaocima i nekog kolegu. Poznata književna imena su posebno škrta kad treba preporučiti nepoznatog pisca. Od većih književnih imena, znam samo jednog ili dvojicu, koji često spominju i preporučuju nepoznate pisce. Možda ne čitaju sve spomenute pisce, ali tu su da podrže. To se čini kao dobar put. Ne kažem da treba bezrezrevno da hvalimo svakog kolegu, ali malo vetra u leđa nikome neće škoditi. A ako već ne možemo da pohvalimo, ne moramo ni da satanizujemo. Primedbe uvek možemo da prenesemo samom piscu, ovde se i tako svi znamo. Hvala mrežama.
Da rezimiram.
Pisci – podržimo kolege…
Izdavači – tražite i promovišite nove autore, uložiti nekad i svoje pare u objavljivanje knjiga..
Knjižare – sklonite pištolje i smanjite marže…
Čitaoci – već čitaju. A ako izbegavate domaće, dajte im još neku šansu.
Država, vlas’ – podignite kupovnu moć. Istovremeno potencirati čitanje. Stimulisati prevođenje domaćih autora na strane jezike. Verovatno ne bi čitali ovolike skandinavske pisce da ih sistem ne gura toliko. Tamo neke vlade su prepoznale pisce kao odličan izvozni proizvod. Imam još predloga, vlas’ neka se javi, ako želi da ih čuje.
Eto, nabacah brojne teme od kojih svaka zaslužuje, makar po jedan tekst.
Dok pišem, biram kuću u Grčkoj, jer sam tako u mogućnosti. Živim od pisanja knjiga. Što se kaže, kako zračiš, tako privlačiš… 🙂
Slike – designermikele, Jakob_F

23 thoughts on “Pišče, živiš li od pisanja?

  1. Kako živiš od pisanja knjiga? Ili mi je promaklo ponešto iznad, pa nisam prepoznala ironiju? ili ironije nema? Mislim da je međusobna podrška najbitnija. A osvedočena sam da je mnogi pisci neće. Žao mi je zbog toga.
    Moj roman se može naći samo u jednoj knjižari: „Čudna knižara“, Dečanska 5a, prolaz kod Doma omladine. Zašto samo tamo? Rekao si – zbog marži. Veliki izdavači, spomenuo si? Nema velikih izdavača Ima samo odgovornih i neodgovornih, pismenih i nepismenih, i tu je cela stvar. Po meni. Btw ja sam imala sreće, a dogovor oko toga da izdavač neće raditi marketing, jer nikome ne radi isti, bio mi je nego ok, jer mi je na početku predočeno sve, tako da nisam imala neprijatne momente iznenađenja. Svoju knjigu ‘guram’ sama, doduše najviše preko instagrama, i eto, još malo i ceo tiraž prodat. Ali ja ne mogu da živim od pisanja, niti mogu da biram kuću u npr. npr. haha pa negde gde želim. Za sada ne mogu. Uskoro, da, ali ne od pisanja. Tkd očigledno sam nešto, ipak, propustila čitajući ovo. Lepa objava svakako. Korisna. 🙂

    1. Sve se slažem sa tobom, svi guramo i borimo se za svakog čitaoca…
      Što se tiče biranja kuće, šta me košta da gledam i dok čekam da ode prvi tiraž od 100 000 primeraka… Petra i ja smo zaključili da je poraz sve ispod toga… ???
      Odlična ti je ta knjižara u Dečanskoj…

        1. Svi gađamo 100 000.. AKo je mogao jedan Lun, kralj ponoći ili Ninđa, šta nama fali… Eh, da, reče mi kuma da je nedavno pazarila tvoju knjigu i da te našla preko insta… 😀

          1. Stvarno? Pa super, baš se radujem 🙂 Vidim da je Znak sagite napokon na instagramu hahaha, te imamo još jednog zajedničkog pratioca. lepo, lepo 🙂 🙂 Negi hahahaha šta si ti počeo da treniraš u međuvremenu ahahaha???

          2. Što, da ne izgledam lepše, krupnije, muževnije? 😀

      1. šoumen moraš da budeš.i striptizeta. i da ideš po školama da neguješ i vaspitavaš i pecaš čitaoce. i po knjiž.. festivalima. ( cirkus) i da si deo neke bande.

        1. Kad sam čuo da jedan Gradimir Stojković mora da obilazi škole i tamo prodaje knjige ne bi li nešto zaradio, sve mi je bilo jasno…

          1. nije to samo pitanje zarade. treba ući u čitanke. nisam ironična

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *