O obrazovanju na ovim prostorima

Nedavno sam pisao o feminizmu i o tome kako je umesto da donese ravnopravnost između polova, doveo do nove podele i stvaranja dodatnih obaveza za žene, a praktično ništa novo za muškarce. Bar je tako na ovim prostorima, možda je u tamo nekom „razvijenijem“ svetu ipak došlo do promena.
Bliži se septembar i početak nove školske godine.
Neminovno, pored razmišljanja o ceni besplatnog školstva, neminovno je da se čovek zapita kakvo nam je obrazovanje.
Da ne bude zabune odmah se na početku ograđujem – nisam u prosveti i sve što napišem je zapravo moje viđenje, čak ne mora biti ni gledište prosečnog roditelja. Samo gledam iz ugla nekog ko je završio fakultet i ko ima u kući osnovca.
Obrazovanje u Srbiji (a pretpostavljam i u ostalim državicama bivše SFRJ, sa mogućim izuzetkom Slovenije) je, u najmanju ruku – besmisleno.
Odmah na početku teksta ste dobili poentu, pa ne morate da čitate dalje.
Pitanje za sve godišta osamdesetih i starija, sećate li se vaše osnovne škole? Zapravo, je li vam predstavljala stres?
Osnovna škola se prolazila lagano, bez neke velike muke i opterećenja. Naravno bilo je bubačenja, ali opet, mnogo opuštenije nego sada. Današnji klinci se već od početka školovanja driluju da budu najbolji i da im ceo život i budućnost zavisi od osnovne škole. Tegle neke teške rančeve ispunjene udžbenicima, radnim sveskama, običnim sveskama, teško kao tuč. Kao da su marinci, a ne klinčadija. A tek to što imamo desetine izdavača, je tek priča za sebe. Taman posla da neke mudre glave odaberu udžbenike, a ne samo da se gleda koji izdavač je podoban. Da mene neko pita, sve škole bi radile sa istim knjigama.
Tu se kupuju ocene, što novcem što uticajem. Plaćaju se privatni nastavnici, već u nižim razredima osnovne škole. Nekada su se časovi plaćali samo za ponavljače za avgust.
Deca sede i satima štrebaju i pišu neke silne zadatke. Hej, satima. Za koju kugu idu u školu, ako posle toga moraju da provedu sate učeći? Detinjstvo, to ništa?
child-865116__340
Je li to normalno, pitam vas? Jasno je da će deca nakon svega, jednostavno mrzeti školu iz dna duše. Ni starije generacije nisu preterano volele školu, ali nije nam izazivala patološku mržnju.
Danas je postalo teže završiti osnovnu, nego fakultet.
Nastavnici su srozani i potopljeni u blato, umesto da budu jedna od najznačajnijih karika društva. Kao što svako može da kupi diplomu, tako i svako može da bude nastavnik, zar ne?
I umesto da se obrazovanjem budućih generacija bave najbolji od najboljih, time se bave u najboljem slučaju prosečni(čast svim izuzecima). Kada kažem nastavnik, onda mislim i na vaspitače, učitelje, nastavnike i profesore. Pre dobrih petnaestak godina sam želeo da upišem Višu pedagošku u Beogradu i nakon testa opšte kulture, prilazi neka usplahirena devojka i pita: Zid plača beše u Jerusalimu?
Nema tu beše, neko ko želi da se oblikuje nove generacije, ne sme da se pita takve stvari. Ceo test je bio, bar po meni, beskrajno jednostavan. Na žalost, iako sam ušao u budžet, nisam nastavio svoje školovanje u tom pravcu, već sam se vratio pravima. Vat a mistjeka aj mejka, što bi rekao simpatični Italijan iz serije Alo Alo.
No dobro, bilo pa prošlo. Hteo sam da kažem da je neophodna selekcija kandidata i da pored ličnog obrazovanja, nastavnici moraju da ispune i određene psihološke norme. Prosto rečeno, ne mogu nekom šizu i ludaku da se povere deca(što se tiče političara, to ej već opšte mesto). Kad se samo setim kakve sam sve ludake sretao tokom svog školovanja. Opet, bilo je i fenomenalnih pedagoga.
Sretao sam se i sa nastavnicima koji znaju da iskoriste prednosti modernih tehnologija i na taj način privuku decu svojim predmetima. Može se, samo kad postoji želja, ali to su opet oni izuzeci u nastavi. Teško je boriti se protiv modernih tehnologija i brzog pristupa podacima, zato treba deci prići na novi i inovativniji način.
Da li sam spomenuo da treba ponovo postaviti nastavnike na pijedestal koji stvarno zaslužuju i ozbiljno im povećati plate (kad smo kod toga svima, osim političarima, treba ozbiljno povećati plate)?
Programi su ispunjeni suvišnim podacima, sve se zasniva samo na bubačenju i reprodukciji nabubanog. Što je najgore, često iste te programe pišu ljudi, koji nikada nisu radili kao nastavnici, već su samo teoretičari. Škola je živa stvar, ne može se pisati program bez kontakta sa aktivnim nastavnicima i bez osluškivanja pulsa novih generacija.
Stalno mi je u glavi knjiga iz informatike, gde se klincima objašnjava dajl ap konekcija. E, živote, ženo bez morala.
Kada samo pomislim na neke od lektira koje se nisu menjale decenijama, uprkos tome što danas postoji onoliko odličnih pisaca za decu i mlade. Pisci uz koje bi skoro svako dete zavolelo čitanje, a preko toga i školu. Čak i meni sa zavidnom čitalačkom kondicijom je bilo teško da nedavno opet pročitam Toma Sojera, a gde neće biti jednom petaku.
Uz silne muke se stiže do upisa u srednju školu. Pri tome se klincima stalno priča kako je to njihova najvažnija odluka, kako im ceo život zavisi od toga. Pomislio bi čovek da smo Japan ili Danska i da pravimo najbolje stručnjake. Možda je nekad i značilo da ćete se do kraja života baviti onim što ste završili. Ali danas, to nije ni blizu tako. Na stranu zapad, gde ljudi već vrlo često menjanju zanimanja i poslove i uče nove veštine, ni kod nas nije ništa drugačije. Mada iz drugih razloga. Ali gledajući moje generacije (’79. godište gore-dole), retko ko se bavi onim što je završio, pa bila to srednja ili čak fakultet.
Važi, ovde je sistem lažno postavljen da kao potencira obrazovanje, a zapravo, obrazovanje je često suvišno.
Dok tupimo deci kako je obrazovanje važno, dotle su oni svedoci da se diplome i položaj kupuju na sve strane. Prvi čovek Srbistana je imao lažnu diplomu, što bi onda bilo ko učio? Šta će im diplome da bi radili poslove za koje nije potrebno isuviše visoko obrazovanje?
Sa jedne strane imamo poplavu novih fakulteta i čini se da nikad više dece nije studiralo. Sa druge strane, brojne srednje škole gase svoja odeljenja zbog nedostatka đaka. Glupo je, zar ne, da analitičari redovno objavljuju koja zanimanja će biti tražena u narednih deset, petnaest godina?
Jasno je da su najčešće u pitanju srednje tehničke škole i da su im popunjena uglavnom kompjuteraška odeljenja, dok ona klasična stručna propadaju. Kao da će se svi baviti kompjuterima. Zaboravljamo na činjenicu da ne treba i ne može svako da završi fakultet. Na žalost, opšti je trend da se na sve one koji nemaju fakultete gleda kao neobrazovane. Treba da se stvari postave tako da srednje tehničke škole obrazuju vrhunske majstore i da tu decu uče najbolji majstori, a ne da se na te škole gleda kao škole za propalitete. Dobar majstor u današnje vreme može da zaradi isto. A često i više od većine sa fakultetom. Gledao sam kako izgleda srednjoškolski test za zidara u Nemačkoj. Takav kvalitet rada bi teško kod nas mogao da izvede malo koji „ozbiljniji“ majstor. Tako se radi u ozbiljnoj državi. Svako zanimanje je važno.
Što se mene tiče, moj klinac može slobodno da bude šta god želi – pekar, lekar, apotekar, kolar, stolar, knjigovezac, staklorezac, polupesnik, botaničar, pomorski biolog… Važno je samo da voli to čime će se baviti. Mogu klinci i da završe škole čiji kadrovi se plaćaju suvim zlatom, ali ako deca nemaju želju time da s e bave, džabe je onda uložen trud i vreme.
Često se provuče vest da je neki naš klinac na olimpijadama znanja osvojio medalju iz fizike, matematike ili nekog trećeg predmeta. To ide u prilog tome da nam je obrazovanje odlično? Nisam siguran, to su ipak nadareni pojedinci i ne može se sistem ogledati u njima. Smatram da treba izvući maksimum od većine. A što se tiče nadarenih, treba im pomoći u svakom smislu – stipendije, usavršavanje u zemlji i inostranstvu, stanovi(ne kredit, već stan-kuća), osnovati posebne škole i odeljenja za nadarenu decu i to ne samo u Beogradu, već u svim većim gradovima. Najbolje stručnjake iz tih oblasti(ako ih mi nemamo, onda uvesti iste) usmeriti da rade sa tom decom. Japan je, posle II svetskog rata, poslao brojne mlade ljude u inostranstvo i onda su ih vratili na ostrva kada su ovi izučili zapadnjačke škole. Kada bi mi podržali naše pametne klince verovatno bi se smanjio odliv mozaka, mozgova, a korist bi bila nemerljiva.
https://www.youtube.com/watch?v=FZZJeMKJV3M
Nek mi neko kaže da ne možemo da finansiramo tu decu. A možemo da plaćamo kampanje američkim predsednicima, pomažemo crkvu, unesrećene po Evropi…
Isto tako, čini mi se da je inkulzija donela samo dodatne probleme u razredima. Nastavnici su prinuđeni da se više bave decom iz inkluzije, što se često radi na uštrb ostatka razreda. Nemam ništa protiv da se sva deca priključe redovnom školovanju, ali je neophodno obezbediti da svako dete sa određenom potrebom ima svog asistenta koji bi mu pomagao tokom nastave.
Svestan sam toga da zapravo, političarima na ovim prostorima ne treba obrazovan narod, jer bi onda ovi politikanti završili na đubrištu istorije.
Isto tako , jasno mi je da je ideja da se klinci obrazuju do nivoa da mogu da rade u fabrikama i prodajnim lancima. I tako je najlakše izvesti preko ove najnadarenije, zar ne? Mi treba da budemo zemlja jeftine (robovske) radne snage, u kojoj će se pružati korica hleba bez vode(pošto imamo tendenciju da prodamo sve izvore) uz obilje igara za umirivanje kritičke misli. Kad čujem da nas reklamiraju kao zemlju jeftine radne snage, dobijem slom živaca.
Ima li nade? Slabašne, ali ima.
Sve nešto mislim da mora doći trenutak, kada će se ponovo ceniti kvalitet i stručnost. Kada će se to desiti? Ne znam. Ako ne preduzmemo korenite promene odmah, onda nema nade ni za naše unuke.
Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci…

31 thoughts on “O obrazovanju na ovim prostorima

  1. Ja mislim da ti je najbolja računica sledeća: pustiš dete da ništa ne uči, šta je zapamtilo na času – to mu je, ne kupuješ mu knjige i sveske, nego lepo skupljaš pare pa detetu kupiš diplomu koju oće. Svakako će ispasti manje para, nego da se školuje i još da uči, ajdemolimte.

          1. a di ga ono sunce tuđeg neba i tako to? Ne znam gdi da ga šaljem, da se oseća kao čovek, da ne robuje… Neka tropska ostrva… 🙂

  2. dobro ste vi to poslozili, za nekoga ko nije iz branse ?
    dodala bi jedino, uz ovo sto ste napisali za „nadarene ucenike i ceste dobre vijesti o postignutim rezultatima“: da, to su pojedinci i ne, nama to ne znaci nista, a otvara velik prostor za kvazi eugeniku kakvom se vole baviti nasi „strucnjaci“.
    skolovanje jest besmisleno, pogotovo sto je do informacija, boljih i zanimljivijih od ovih sto se traze za skolu, lakse doci nego ikad prije. zato mi i nije jasna takva grabez za odredjenim skolama (i kasnije fakultetima): dok je nasa generacija (ja sam ’74.) upisivala srednju ili zbog prijatelja ili zbog momka/cure koji idu tamo, sad se upisuju jer ce se povezat s ljudima koji poznaju ljude pa ce mozda i sami postat – ljudi? valjda, ne razumijem taj mentalitet sirotinje koja je unaprijed osudila sebe na ovisnost o nekom drugom. to se isto u skoli uci.
    p.s. ne treba dizat place drzavnim uciteljima (isto kao ni drzavnim doktorima). novac privlaci lose, ako je analogija s politikom ispravna.
    (u privatnom sektoru jest zasluzen, u javnom je mamac za nerad)

    1. Ima tu svega…. Ako zanemarimo državni sektor, onda neminovno idemo isključivo u privatno školstvo, što opet nije dobro… Uz prethodnu selekciju kadrova, ne bi imali problem sa višim platama… Ako neko baš hoće da se povezuje, treba da upisuje internacionalne škole, a verujem da to i mnogi rade…

      1. oh ali kadar se i te kako pomno bira: glavni kriterij su prsut i sir, pa tek onda plemenska pripadnost.
        nevolja je sto su tako dobro zasticeni da prakticno ne mogu dobit otkaz (ili smanjenje place) cak ni ako ubiju koga.
        i ostaje uvijek ono pitanje: tko ce cuvati cuvare.
        sto se povezivanja tice: cemu sluzi internet?
        inace dosta pratim scenu, i uglavnom se svi zale na isto. ali cini se nitko nema niti dovoljno dobro rjesenje

        1. A šta ćemo mi koji nemamo svoj pršut i sir?Uvek je problem sa čuvarima… Svi s ežalimo, ali slabo šta preduzimamo… Zapravo, jedino što možemo je da menjamo svoj mikro svet i možda će u nekom trenutku svi ti mikrosvetovi biti dovoljni za makro svet…

          1. prsut je metafora za ulizivanje (rav. bira onog tko ce njemu bit dobar a ne skoli ili nedajboze djeci) i dobro je da ga nemate inace propade ovaj plan sa mikro i makro ?

          2. znam da je metafora… Što mi se sad jede pršut… 🙂

          3. može, ako je dobro osušen… 🙂 I naravno, neko vino bi dobro leglo i da igramo belu… 😀

          4. e, i onda cete vi nama sredit ono sta smo pricali, je li, ljudi smo, dogovorit cemo se ?
            pa mozemo i zapivat ?

          5. Slabo ti pivam te dalmatinske, ali uvek sam spreman za dogovor.. 🙂

          6. sad fakat govorite ko politicar.
            pivam, plivam… ko u sitno gleda sitno i vridi. (ovo je latinska ne dalmatinska ?)

          7. A da mi pređemo na „ti“? Onda moramo da učvrstimo dogovor i da rešimo taj pršut, sir, vino, belu i i dalmatinske… 🙂 Treba li tamo čuvar kuća u zimskom periodu? 😀

  3. Mi već jesmo zemlja robova. Zlo je sve veće jer su se čestiti ljudi povukli. Pred najezdom Varvara (polusveta) ne možeš ni sam ni goloruk da se izboriš za osnovna prava koja su samo deklarativno garantovana najvišim pravnim aktom. Ovde od akta jedino možeš da nacrtaš akt. Nadam se da nećemo u bliskoj budućnosti ići gologuzi i otimati jedni drugima hleb iz ruku.

    O obrazovanju mogu da kažem da ne bih sad volela da se vratim u osnovnu školu i da me driluju besmislenim podacima i nekorisnim tzv. znanjem. Uostalom, ko zna da li bih i bila sposobna da završim osnovnu školu, spram postavljenih zahteva?!

    Kad završiš fakultet, mirne duše možeš da kritikuješ i sagledaš da ti nikojem K nije služio.

    Sad mesto bukvara partijsku knjižicu klincima da podele i da obezbede dugotrajnost diktature kakvu ni Tito nije mogao da sanja dok je delio crvene marame i pionirske značke. I svakom po sendvič od argentinske GMO svinjetine prerađene u kupujmo domaće pečenicu.

    Verovatno nisam baš doprinela temi, ali… biti neobrazovan i formalno i neformalno je dika i ponos svakog diktatora. A i ovakvo obrazovanje koje zaglupljuje decu i tera ih da reprodukuju do imbecilnosti podatke koji im u životu neće zatrebati „fino“ zatomljuje intelekt i zdrav razum.

    1. O, baš je lepo videti te na ovim stranama… 🙂 Podugačak ti je komentar, ali je sve na mestu. Jeste, zemlja robova(ne samo mi), a kako će to na kraju da se završi, radije ne bih ni razmišljao… 😀 Nikome ne treba obrazovano stanovništvo…

  4. Odlično si obradio temu obrazovanja kod nas. Sa nekim stvarima se slažem a sa nekim ne. Obrazovanje je potrebno. Deca moraju da završe osnovnu i srednju školu. Iako nisam završila fakultet ( zbog porodičnih razloga ) i nisam iz branše, imam određeno mišljenje o svemu što se obrazovanja tiče- u porodici imam penzionisanu profesorku ruskog jezika, jednu srednjoškolku i jednog studenta. Nastavni program je zastareo. Ovo se posebno odnosi na srpski jezik i književnost. Nastavnici nisu mnogo motivisani da prenesu svoje znanje deci. Ima izuzetaka, neću da generalizujem. Pozitivno je što se engleski jezik uči još u nižim razredima, u višim deca treba da biraju drugi jezik, a ne da im bude nametnut. Opet se vraćam na književnost. Današnja deca knjige iz lektire ne čitaju, opet čast izuzecima. Sve mogu da pronađu na internetu.
    Sve u svemu, potrebne su ozbiljne promene u prosveti. O politici neću, jer bi inače komentar bio predug, dug je i ovako. Eh, da..u moje vreme, postojala je jedna izdavačka kuća koja je štampala udžbenike i retko su menjali nešto u programu, ali opet, te izmene je štampala jedna izdavačka kuća.
    Ponavljam, tema i tekst su odlični..pokrenuo si ozbiljnu i dobru temu.

    1. tema je ozbiljna i povelika… Moglo bi o tome da se priča onoliko… Bilo bi dobro kada bi neke mudre glave o tome razglabale…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *